Elegantnim korakom, gotovo bez ikakvog šuma, hodala je osvijetljenom pozornicom.
"Ja sam jako osjetljive prirode", rekla je kružeći pogledom po publici. "Osjetljiva sam i zbog činjenice da se u meni nalazi piano, napravljen od stakla".
Dio je to iz predstave The Glass Piano, autorice Alix Sobler koja se prikazuje u Londonu. No ova priča o osjetljivoj, staklenoj ženi, nije ni malo izmišljena, nije riječ o fikciji nastaloj u kreativnom umu nekog umjetnika. Priča je to o bavarskoj princezi Aleksandri, koja je i stvarno vjerovala da je progutala stakleni piano. Živjela je sa strahom da ga slučajno ne uništi, ne slomi, pa je zato i oprezno prolazila kroz vrata, polako hodala i pazila da ju slučajno netko ne gurne ili udari.
I nije bila jedina koja je tako mislila, primjeri iz povijesti pokazuju kako je takvih deluzija bilo još i više. U davno doba bilo je to jako dobro poznato psihološko stanje, poremećaj, za kojeg se mislilo da je jedan oblik melankolije. Rijetko tko je mislio da je progutao stakleni piano, no mnogo je primjera onih koji su vjerovali kako su toliko krhki da su strahovali da ih netko ne slomi, ili da ih možda ne uništi sunce.
"Strah od demona, smrti, od bolesti zbog koje će drhtati na svaki neki objekt jer su napravljeni od stakla, zbog čega su se bojali da im se netko ne približi", pisalo je u djelu Anatomija melankolije, autora Roberta Burtona iz 1612. godine.
Ovaj je poremećaj bilo uobičajeno stanje do 19. stoljeća, a čini se da korijeni toga potječu iz poezije. Strah od lomljivosti posebno je bio uobičajen među plemstvom, kao i obrazovanim ljudima, koji su možda čitali te zapise prije nego su i sami razvili simptome poremećaja, piše BBC.
Među najstarijim primjerom, ali i najpoznatijim, bio je onaj kralja Francuske Karla VI. koji je vladao od 1380. do 1422. godine. Zvali su ga Ludi upravo iz razloga jer je bolovao od niza primjera "ludosti". Toliko snažno je vjerovao da je napravljen od stakla da je imao i posebno odijelo s čeličnim rebrima kojeg je nosio ispod odjeće kako bi zaštitio svoje delikatno tijelo. I nikada nije dozvoljavao da ga drugi dodiruju.
Takve iluzije počele su iz neobjašnjivog razloga, a tako su i nestale. Nitko ne zna kako ni zašto.
Danas ove primjere promatramo kao problem mentalnog zdravlja, a upravo to bio je povod i za predstavu.
"Kako to stanje promatramo danas? Koje mjesto zauzima u našim anksioznostima?", samo su neka od pitanja kojima se bavi ova predstava. Smatra autorica kako su ti psihološki obrasci ovih iluzija i dalje prisutni.
"Borim se sa anksioznošću i sama, i mogu samu sebe uvjeriti da neko mjesto na mom tijelu izaziva opasnost ili neki problem", naglašava autorica.
Daleko je od vjerovanja da se u njoj nalazi veliki piano, no kako kaže sposobna je "stvoriti neku ideju u glavi, uvjeriti se u nju, i stvoriti cijeli svijet oko toga".
"I upravo me to privuklo ovoj priči o princezi", rekla je.
Takvu iluziju u današnje vrijeme zamijenile su slične, koje također pokazuju koliko je problem anksioznosti prisutan i u 21. stoljeću. Sobler tako podsjeća na uobičajenu paranoju da te netko prati, da nas nadzire vlada, no i ono stanje u kojem su ljudi uvjereni da u svom tijelu imaju neku vrstu parazitskog organizma koji se razvija uz pomoć tankih vlakana izvan njihove kože. U tu svoju iluziju u potpunosti su uvjereni, iako će znanost reći da to baš i nije tako.
Princeza Aleksandra i prije nego je pomislila da u sebi ima stakleni piano bila je krhka djevojčica sa simptomima koje bi danas mogli povezati sa OKP-om. Bila je opterećena čistoćom, a nosila je samo bijelu odjeću. Piano je dobila nakon skandala u koji je bio uključen njezin otac kralj Ludwig I., koji je titule i bogatstvo darovao svojoj ljubavnici, glumici i pjevačici Loli Montez. Pretpostavlja se kako je to bilo jako stresno razdoblje za njegovu neudanu jedinicu koja je još uvijek živjela s obitelji.
Uklapa se to u priču kako je ova deluzija povezana sa nekom vrstom opsesije o čistoći i čednosti, što su stvari koje se lako mogu izgubiti ili slomiti, pa tako i krhkost. U većini slučajeva riječ je o muškarcima, onima koji su vjerovali da su pretvoreni u staklo u kojeg se mokri, u tim danima prije izuma toaleta. Također učestalo vjerovanje bilo je i ono o staklenim stražnjicama, da imaju staklene stražnjice.
Koliko god nam se ovo vjerovanje činilo čudnim, ili možda smiješnim, njime su bili fascinirani liječnici i umjetničke duše, posebno u 16. i 17. stoljeću. U književnosti je bilo niz slavnih likova "staklenih ljudi", među kojima i ona o Tomasu Rodaji, fikcionalnom liku iz Cervantesove kratke priče iz 1613. godine El licenciado Vidriera (stakleni odvjetnik). Postao je slavan zbog svog uvjerenja da mu je cijelo tijelo postalo stakleno nakon što je popio loš ljubavni napitak.
Postoji i lik koji je bio uvjeren da je pisoar, u drami Thomasa Tomkinsa iz 1604. godine i koji je rekao "Ne usuđujem se uzburkati zbog straha od pucanja na dnu".
Kao što postoji niz primjera o takvom poremećaju, tako postoji i niz priča o medicinskom liječenju, koje nije baš uvijek bilo elegantno i suptilno. Pistoiji zabilješka kraljevskog liječnika iz 1626. godine Louisa de Caseneuve koji je pisao o jednom Parižaninu koji je cijelo vrijeme na stražnjici imao privezan jastuk kako bi spriječio da mu ona popuca. Izliječio ga je liječnik udarajući ga po njoj, s čim mu je je dokazao da ako može osjetiti bol, da mu stražnjica ipak nije od stakla.
Postoji primjer jednog muškarca iz 1569. godine koji je bio uvjeren da je staklena boca. Što je bilo rješenje u njegovom slučaju? Zapaljena je njegova spavaća soba, dok je on bio u njoj, i zaključan bez mogućnosti bijega. Kada je lupao po vratima i molio da ga puste van, pitali su ga "zašto se nije slomio, ako je stvarno napravljen od stakla, dok je tako silovito lupao po vratima". To mu je i pomoglo.
"Ono što je promijenilo moj život kao osobe s anksioznošću su godine, samopouzdanje kojeg sam razvila, ali i ljubav. Upoznala sam nekoga i pronašla ljubav i sad imam sigurno mjesto. Pa me i zanimalo može li se to isto dogoditi i Aleksandri. Naravno da zaljubljivanje ne može izliječiti mentalnu bolest, no naše poveznice s drugim ljudima nas mogu spasiti. Oni nas potiču da potražimo pomoć, i podrška su nam u teškim trenucima. Ironija anksioznosti, ranjivosti i osjetljivosti je u tome što nam je posebno teško riskirati u takvim slučajevima. I to me privuklo ovoj priči", naglašava.
Ne zna se točno je li ova princeza i spisateljica ikada i kako izliječena od od svog uvjerenje da je progutala veliki piano, i da li je pronašla ljubav, no činjenica je kako je pronašla svoj glas. 1852. godine počela je njezina književna karijera, u kojoj je objavila nekoliko knjiga priča, eseja, prijevoda i priča za djecu.
A tko zna, možda je i napisala svoju priču.
