Prema podacima meksičke vlade, prošle godine u toj je zemlji oteto između 1500 i 1700 osoba za koje su otmičari tražili otkupninu. Međutim, prema meksičkom Nacionanom institutu za statistiku, stvaran broj mogao bi biti bitno viši od 100.000 ljudi godišnje, što pokazuje da tu zemlju potresa val otmica, prava moda koja je posljednjih godina zavladala u kriminalnom miljeu da se prebacuje na ovakav način zarađivanja novca.
Što je najgore, više nitko nije siguran jer, dok su ranijih godina na meti bili samo bogati Meksikanci, sada su na meti svi. Zabilježili su otmice frizera, uličnih prodavača, čistača ulica, bilo koga za koga su otmičari u nekom trenutku doznali da je primio iole veći iznos novca koji bi nekome vrijedilo potruditi se oteti mu. Jedna otkupnina iznosila je, primjerice, pukih 500 dolara.
U bogatoj reportaži koju je objavio, BBC navodi da je razlog zašto Meksikanci prijavljuju samo nešto malo iznad jedan posto otmica to što ne vjeruju policiji otkako je u 1990-ima iskrsnuo skandal s policijom u saveznoj državi Morelos kada je razbijena skupina otmičara koju su vodili načelnik policijskog odreda protiv otmica, lokalni tužitelj i nekoliko drugih policijskih načelnika.
Svi su završili u zatvoru na gadnim kaznama, ali se ispostavilo da su u otmicama i mučenjima sudjelovali čak i osobno, čime je policija apsolutno izgubila povjerenje građana. A to onda za sobom povlači novi fenomen; policija sad nastoji umanjivati službene statistike o otmicama kako bi uvjerila javnost da na njima naporno i uspješno radi.
BBC je uspio doći do jednog od otmičara koji im je objasnio tajne svog zanata. Rekao je da svojim žrtvama može prijetiti premlaćivanje, paljenjem ili rezanjem u dijelove, što ga osobno izrazito zabavlja jer primjećuje kako im se tada počnu sužavati zjenice.
Rekao im je da je u svijet otmica krenuo nakon što se uspinjao po hijerarhiji narko-kartela, nakon što je postao osoba od povjerenja da počne ubijati i raditi sve one neuredne stvari. Potvrdio im je informacije iz policije da su na sjeveru Meksika prisutnije samostalne bande često sitnijih kriminalaca koji ljude otimaju na svoju ruku.
Takvi počinju s provalama, krađama automobila i pljačkama. Na jugu su narko-karteli moćniji, u pravilu su dileri oni koji organiziraju otmice kako bi se u financijski kriznom trenutku domogli novca koji im je potreban za uredan biznis.
Kad već otmu nekoga, otmičari žrtvama i obitelji prijete, primjerice, tako što će prikazivati kako žrtvu mlate, kad je riječ o muškarcima, ili kako ih dodiruju sa seksualnim aluzijama, ukoliko je riječ o otetoj djeci. U radikalnijim slučajevima šalju im odrezane prste, a jedan od otmičara bio je poznat i po nadimku Rezač ušiju.
Većinom, ipak, nije riječ o tako psihopatskim osobnostima, pa se doznaje da i kod premlaćivanja otetih često žrtvi prethodno podstave nešto ispod odjeće kako bi ublažili udarce kako ne bi bili previše bolni. Bitno je da na snimci stvar izgleda smrtno ozbiljna.
Otmičari imaju razrađene metode postupanja i pri dolasku do svojih žrtava. Kod muškaraca se često služe zgodnim ženama kao mamcima. Jedno od najlakših mjesta za ugrabiti takvog je noćni klub.
Djecu često hvataju pri povratku iz škole, ženama obožavaju prijetiti da će im lice zaliti vrelom vodom i slično.
Najrizičniji trenutak u krizi je, dakako, kad su otmičari već dobili svoj novac i trebali bi ispoštovati dogovor.
Cijelim postupkom vraćanja najdražih upravljaju pregovarači; i to policijski stručnjaci u situacijama kad obitelj ipak prijavi otmicu policiji, odnosno privatni pregovarači kad ne prijave policiji.
Privatni pregovarači imaju i svoju cijenu, u pravilu nimalo jeftinu, pa si ih mogu priuštiti bogatiji Meksikanci, a u određenim slučajevima, ukoliko je bila riječ o osobi osiguranoj na visoke iznose, privatne pregovarače ponekad znaju plaćati čak i osiguravajuća društva. Ne treba ni spominjati da je posljednjih godina u Meksiku vrlo popularno osiguranje od otmice.
