Jedan je ratni zarobljenik pušten iz Rusije 2000. godine. Iako bi većina tako pretpostavila, on nije bio uhvaćen i zatočen osamdesetih tijekom posljednjeg ruskog "pravog" rata tog doba - onog u Afganistanu.
Bio je zatočen, piše Vintage News, u sovjetskoj (kasnije ruskoj) psihijatrijskoj bolnici - od Drugog svjetskog rata. Ime mu je bilo András Toma, a bio je posljednji ratni zarobljenik iz toga rata.
Sovjeti su takve neprijatelje često smještali u "psihijatrijske bolnice" koje su, realno, zapravo bile neodržavani sanatoriji. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih režim je tamo trpao zatvorenike, ratne zarobljenike i sve one koji su se na neki način bunili protiv vlasti.
Prvi je razlog bila kazna. Zatvoriti ljude koji nisu psihički bolesni skupa s mnogima koji su imali ozbiljne probleme, pa i poremećaje koji se često manifestiraju agresijom. Borbe su se onda vodile oko svega - hrane ili bilo koje druge vrste privilegija.
Drugi je par rukava što je režim također mogao reći javnosti kako "je ova osoba službeno luda, i ništa što oni kažu ne može biti shvaćeno ozbiljno". To je i formalno delegitimiziralo svaku njihovu tvrdnju, žalbu ili problem. Treće, na mnogima su se radili grozomorni "psihološki" eksperimenti koji su, de facto, bili mučenja koja su uključivala droge, električne šokove i druge potpuno neetične i nepotrebne "tretmane".
Za one koji su, na žalost, bili zaista psihički bolesni, institucije nisu bile nešto bolje. Gotovo da nisu postojale restrikcije liječnika oko onog što oni smiju ili ne smiju učiniti s pacijentima, a gotovo se ništa nije promijenilo niti nakon pada Sovjetskog Saveza. Šopanje lijekovima, očajna briga, loša hrana i potpuno neobrazovana ispomoć koja se svakodnevno bavila s bolesnima bili su stvarnost i za bolesne i za one koji su tamo utrpani da bi radi nečega bili kažnjeni.
Tamo je "utrpan" i András Toma 1945. godine. Njega su uhvatili dok je branio maleni grad u Poljskoj 1944. godine. Mađarska je bila saveznica Njemačke sve do zadnjih dana rata kada su Sovjeti zaprijetili potpunom destrukcijom zemlje ako ne "promijene strane". Toma je zatočen prije toga. Mađarske su ga vlasti pribrojale nestalima u akciji, a na kraju je proglašen mrtvim.
Prvo je smješten u sovjetski logor za ratne zarobljenike, no nisu se međusobno razumjeli s obzirom da on nije pričao njemački, a ostali nisu pričali mađarski. Niti jedan od Sovjeta nije pričao mađarski. Dapače, smatrali su da je Toma posve lud i da nešto blebeće na nekom svom izmišljenom jeziku.
Potpunom nerazumijevanju je pomogla i činjenica što mađarski nema nikakve veze s bilo kojim drugim jezikom u Europi. Ima neke minimalne sličnosti s finskim i estonskim, ali ne mogu se međusobno sporazumjeti poput Hrvata i Slovenaca. Nikoga tamo nije bilo briga da se potrudi razumjeti što Toma govori, a on, čini se, nije savladao niti temelje ruskog jezika.
Godine 2000. lingvist iz Slovačke pozvan je kako bi "definirao" govori li Toma nešto smisleno. On je odmah rekao da je riječ o mađarskom jeziku, a kada se Toma vratio kući nitko nije mogao vjerovati da se 55 godina nitko nije niti potrudio shvatiti kako je riječ o jeziku sovjetskih saveznika.
Njegov je slučaj bio nevjerojatno zanimljiv psihijatrima i psiholingvistima jer Toma doslovno 55 godina nije vodio razgovor s drugom osobom.
Nakon prvotnog razgovora s Tomom koji je, nimalo neobično, bio vrlo tih i povučen čovjek koji je pokazivao znakove PTSP-a. Mađarske su vlasti napravile poprilično istraživanje kako bi saznale njegov točan identitet. Tome je odmogla i činjenica da su Rusi potpuno krivo napisali njegovo ime - András Tamás (Андраш Тамаш). U domovini je Toma imao mlađu sestru i mlađega brata koji, iako su ga zadnji puta vidjeli kao djeca, odmah su ga prepoznali - bio je slika i prilika njihovog oca, a to je potvrdio i DNK test.
Nakon njegovog povratka u Mađarsku, Andrasu su se vratila sjećanja koja je potisnuo. Prije rata izučavao je za kovača, a onda je regrutiran u vojsku 1944. godine. Borio se vrlo kratko prije no što je zatočen. Uhvatili su ga i institucionalizirali kada je imao 19 godina, a pušten je na slobodu kada je imao 74. Govorio je mađarskim arhaičnim dijalektom kojeg je istinski teško razumjeti, a dolazio je iz grada Sulyánbokora kraj Nyíregyháza . Života gotovo da i nije imao.
S obzirom da je većinu vremena proveo u izolaciji nije imao osjećaj protoka vremena. Kada je vidio svoj prvi televizor, na kojem su mu htjeli pustiti film o II. Svjetskom ratu Toma je bio šokiran jer je očekivao veliko platno. Mađarska mu je isplatila 55 godina vojničke plaće i ostatak je života proveo sa sestrom, koja se brinula o njemu, a preminuo je 2004. godine nakon što je veliku većinu života proveo kao žrtva rata, zatočenik sovjetske psihijatrijske ustanove.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
U Hrvatskoj se govori neki jezik, a ne priča!