Ben Ferencz visok je samo nešto preko metar i pol, ima već 97 godina, teško da bi se iz njegove pojave danas moglo naslutiti da je riječ o takvom materijalu koji je odmah nakon Drugog svjetskog rata pravdi priveo 22 SS-ova časnika odgovorna za ubojstvo više od jednog milijuna ljudi. CBS News donosi razgovor s njim o procesu na kojem su odgovarali visoki nacisti, organizirani 1941. u Einsatzgruppen.
Bili su najgori od najgorih, nisu sudjelovali u borbama nego su kroz SSSR pratili Wehrmacht i SS jedinice koje su se borile, kako bi iza njih naprosto ubijale civile; Rome i Židove, ako se za nekoga utvrdilo da je komunist, nije se prezalo ni od ubojstva slavenskog stanovništva. Ferencz je posljednji živi tužitelj iz Nürnberga i smatra da posebno sada, u ovom trenutku povijesti, ima nešto za ponuditi svijetu.
CBS-ova Lesley Stahl ostala je iznenađena kad se susrela s čovjekom koji se suočavao licem u lice s najgorim zlom koje je hodalo svijetom, a opet: "Izgledate kao najvedriji čovjek na svijetu", kazala mu je. OK, za to je zaslužno i to što Ferencz redovito pliva, vježba, okružio se prijateljima, očito zna cijeniti život. Malo po malo počeo je nizati uspomene otprije 70 godina. "Optužnice su ih teretile za zločine protiv čovječanstva", kazao je.
A opet, čak i takvi, kad su krenuli s iole masovnijim pokoljima, morali su se nalijevati alkoholom dan i noć kako bi podnijeli takvu količinu masakara, pobijenih ljudi. Čini se kao ZF, no to je tada bio vrlo ozbiljan "tehnički problem" Heinricha Himmlera i ostalih gadova u Berlinu. "Izgledate tako mlado", iznenadila se Stahl kad je vidjela fotografiju Ferencza iz sudnice u Nürnbergu. "I bio sam mlad. Imao sam 27 godina." Bio mu je to prvi put da je uopće ikad ušao u sudnicu. Njegov život do tada je bio put s dna od rođenja.
Rodio se u zabačenom gradiću u Rumunjskoj u obitelji vrlo siromašnih Židova. I dok je još bio mali, obitelj je odselila u New York, tvrdi grad koji je barem uzvraćao s nekim mogućnostima. Otac mu je bio domar, mali Benjamin nije govorio engleski sve do osme godine života. A onda je krenulo; škola, koledž, pa Harvard i u tom trenutku dogodio se Pearl Harbour. Nije dvojio što mu je činiti. No, Vojno zrakoplovstvo odbilo ga je kao preniskog.
"Rekli su mi: 'Tvoje noge neće dosegnuti komande. Zaboravi to, dečko!'", sjeća se. Pa je završio faks i odmah se prijavio u vojsku, kao pješadinac. Preživio je Operaciju Overlord, Normandiju, proboj kroz Francusku i u tom trenutku, kad su dosegnuli njemačke konc-logore, jedinica generala Pattona uzela ga je kao jednog od onih koji će skupljati dokaze za proces u Nürnbergu. Nema što nije vidio, što nije čuo.
"Jedan dečko mi je pričao o ocu. Otac mu je umro u logoru baš u trenutku kad smo ulazili. Rutinski je sačuvao komad kruha za svog sina. Držao je kruh pod rukom te noći kako ga netko ne bi ukrao. Tako ga je sin zatekao... Vidite, takve priče čine se tako nestvarne, a bile su stvarne", ispričao je. Ubrzo su ga glavni tužitelji premjestili u Berlin kako bi tamo iskopavao najtajnije nacističke dokumente iz ostataka razorenog Trećeg Reicha.
Stao je, kaže, nalaziti dokumente s pedantnim bilješkama koja je jedinica kad ušla u neki grad, koliko je ljudi pobila, klasificirano po Romima, Židovima, ostalima. Tako je prodro i do arhiva o Einsatzgruppen. "Uvježbali su 3000 SS-ovih časnika kako bi zapovijedali ubijanjem bez milosti ili ustručavanja." Taktika je bila slijediti trupe koje su se borile i onda iza njih Einsatzgruppen bi opkolile selo ili grad i krenule s pokoljem. Sve do jednog. Danas postoji još samo jedna snimka takvog pokolja i nije ju lako gledati.
A gledali su Stahl i Ferencz. "Evo, pogledajte ovdje. Tu su ih okružili. Oni u tom trenutku već imaju oznake. I ovi ih jure uokolo... Ovdje se pojavljuje rabin. Samo su ih gurali u rov. Tamo su pucali u njih. Znate, samo su ih ubacivali unutra", komentirao je Ferencz. Kopajući kroz arhive, zbrajao je žrtve čija je dokumentirana ubojstva nalazio. I kad je prešao milijun ubijenih ljudi, puno više od milijun, uzeo je nekoliko dokumenata kao uzorke, odletio avionom do Nurnberga i rekao generalu Tayloru:
"Generale, morat ćemo s ovim ići na posebno suđenje..." Samo, suđenje je već trajalo i Taylor mu je rekao da je novo suđenje nemoguće. "Stao sam vrištati. Rekao sam: 'Vidite. Ovdje imam masovno ubojstvo, masovno ubojstvo nikad zabilježenih razmjera.' A on je rekao: 'Možeš li to učiniti u nastavku svog drugog posla?'" Tako su se složili. Tako je Ferencz postao glavni tužitelj koji je progonio 22 zločinca koji su zapovijedali s Einsatzgruppen. Došli su do suđenja. Svi redom su navodili da nisu krivi. Nevjerojatno.
Jer Ferencz je imao materijal za osuditi ih na milijune doživotnih robija. Kako je to išlo: "Dokaz 111: 'U posljednjih 10 tjedana likvidirali smo oko 55.000 Židova.' Dokaz 179, iz Kijeva 1941.: 'Gradskih Židovima smo naredili da se prijavljuju... prijavilo ih se oko 34.000, uključujući žene i djecu. Nakon što su nam predali odjeću i vrijednosti, svi su ubijeni, što je trajalo nekoliko dana.' Dokaz 84, od Einsatzgruppen D iz ožujka 1942.: 'Ukupan broj pobijenih do sada je 91.678.'"
"Jedan od njih u jednom je trenutku ustao i rekao: 'Što? Pucali su u Židove? Za to čujem prvi put!' Čovječe, osjećao sam se da bih u tom trenutku skočio na njega, samo da sam imao bajunet, i zabio mu ga u jedno uho sve dok ne bi izašao na drugo... Kurvin sin!" Lica optuženih, rekao je, bila su sasvim prazna, cijelo vrijeme, kao da čekaju BUS. A on, e, on se i danas uzruja kad se prisjeti. Na kraju su ih proglasili krivima svih 22. Od njih, objesili su ih 18, uključujući i Ohlendorfa.
Stahl je zanimalo je li sretao ljude koji su počinili zločine, a koji, da nije bilo rata, ni u ludilu ne bi nikoga ubili. "Naravno. Ti ljudi ne bi postali ubojice da nije bilo rata. Bili su to ljudi, kako bi rekao Goethe, koji je volio Wagnera, koji su bili pristojni", gorko je odgovorio. Otrovno je nastavio da to nisu bili divljaci, nego "inteligentna, domoljubna, ljudska bića, koja su smatrala da rade u interesu svoje zemlje".
"Mislite li da je čovjek koji je bacio nuklearnu bombu na Hirošimu bio divljak? Sad ću vam reći nešto temeljno, što sam naučio kroz mnoge godine. Rat čini ubojice od inače pristojnih ljudi. Svi ratovi i svi pristojni ljudi", kazao je ponosni, vitalni, još uvijek nesalomljivi, snažni starac. Cijeli je život potom proveo boreći se protiv ratnih zločina; bilo da ih je pokušavao spriječiti ili ih je progonio. On je bio onaj koji je održao završnu riječ u prvom slučaju na sudu za ratne zločine u Haagu 1998.
Kambodža, Sudan, Bosna i Hercegovina, Ruanda... sve se to nizalo, a on je uložio svoj život u održavanje uspomene na Holokaust. Možda je naivan, svakako je idealist. Ali, nije li to ono što je nužno? "Da mi netko kaže da želi rat umjesto mira, ja ne bih rekao da je naivan, rekao bih da je glup.
Glup do tako nevjerojatne razine da mlade ljude šalje da ubijaju druge mlade ljude koje uopće ne poznaju, koji im nisu učinili ništa nažao. To je sadašnji model. A ja sam naivan!? Pa, to je poremećeno!" Na "optužbe" da je idealist, uzvraća da je sve do prije nekoliko desetljeća bilo nemoguće i zamisliti svu silu prava i tehnoloških mogućnosti danas.
