Godine 67. rimska je vojska, pod vodstvom vođe Vespazijana, napredovala Judejom ostavljajući za sobom tijela židovskih pobunjenika.
Židovski povjesničar Josip Flavije poslije je napisao: "Od jednog do drugog kraja Galileje širila se orgija vatre i krvoprolića". No tijekom 47 dana grad Jotapata, pod vodstvom pametnog vođe Josipa Flavija, pružao je uspješno otpor jednoj od najjačih vojski svijeta.
Nedostižni Josip, čija je priča ispričana u knjii 'Židovski rat', tad se tek zagrijavao. Jer kad su Rimljani napokon probili zidine i ubili 40.000 stanovnika, Josipa više nije bilo. Njega će tek kasnije naći na dnu obližnje špilje s još jednom preživjelom osobom, okružene hrpom tijela.
Bilo da je riječ o božjem činu, njegovoj lukavosti ili samoj sreći, način na koji je Josip uspio organizirati, a zatim izbjeći masovno samoubojstvo je do danas ostalo predmetom mnogih nagađanja i rasprava, piše Ozy.
Incident u Jotapati jedan je od mnogih činova masovnih samoubojstava koji krase ranu židovsku povijest. No ovo je bilo jedno od najmasovnijih, a zanimljivo je i to da je bilo preživjelih.
30-godišnji Josip je naime bio bogati židovski svećenik koji je ujedno bio i jedan od glavnih i najpametnijih vođa pobunjenika. Pod njegovim vodstvom, muškarci bi napuštali opkoljeni grad prekriveni runom od ovaca, te bi se vraćali s opskrbama hrane za sve stanovnike.
Na dan pada grada, Josip i njegovi sugrađani su se sakrili na dnu špilje. Kad su Rimljani napokon saznali gdje je njihovo skrovište, poslali su ondje svojeg izaslanika koji ih je trebao uvjeriti da se predaju.
Navodno je Josip, koji je kao vođa ima veću šansu da će preživjeti, bio sklon postizanju dogovora i predaji, no njegovi sugrađani su željeli izvršiti masovno samoubojstvo. Doduše onakvo kakvim bi izbjegli grijeh zbog oduzimanja vlastitog života.
Tako im je Josip predložio metodu prema kojoj bi osobu koja bi izvukla prvi slamku ubila ona koja bi izvukla drugu slamku, pa nju ona koja je izvukla treću i tako dalje. I tako su okupljeni počeli s procesom koreografiranih ubojstava s domino efektom koje je osmislio njihov vođa, koji se nalazio među posljednjim predviđenima za izvlačenje.
Josip je na kraju uspio privoljeti posljednjeg sugrađana da okončaju cijelu priču i ne umro s rukama umrljanim krvlju svojih zemljaka. I tako su se predali i postali rimski zarobljenici.
Josipov slučajni opstanak je mnoge nagnao da posumnjaju da je manipulirao cijelim procesom. Postoji čak i matematički izazov prozvan 'Josipovim problemom' ili 'rimskim ruletom', prema kojem je Josip namjestio ljude u krug pri čemu bi se ubila svaka treća osoba. Josip je navodno pritom izračunao točno mjesto na kojem bi se on trebao nalaziti kako bi ostao posljednji preživjeli (primjerice 31. u grupi od 41 ljudi).
Glavna prepreka za spoznaju što se zaista dogodilo u špilji jest činjenica da je jedini izvor koji je poslije izvještavao o tamošnjim događajima bio sam Josip, kojeg mudrost nije napustila ni kad je postao rimski zarobljenik.
Ustvari, slučajno je pobjegao iz špilje, da bi ga naknadno oslobodio Vespazijan nakon što je postao car 69. godine, kao što je Josip prethodno predvidio.
Nakon oslobođenja, postao je pouzdani savjetnik cara i njegove dvojice sinova, te si je kasnije čak i dodao njihovo obiteljsko ime - Flavije.
Počeo je služiti kao rimski posrednik sa Židovima, iako ga je njegov stari narod prezirao, smatrajući ga kukavicom i izdajicom koja se predala superiornoj rimskoj vojsci.
Nakon rata je uživao i književnoj karijeri, te je opisivao povijesne ratove uživajući u carskoj mirovini sve do smrti 100. godine, čime je dokazao da su povijest stvarno pisali pobjednici. Ili bar, u njegovom slučaju, preživjeli sretnici.
