Life
1933 prikaza

Operira dječje mozgove, a najsretniji je kad pacijent zatvori vrata na odlasku

Dr. sc. Miroslav Gjurašin (51) iz Zagreba voditelj je Referentnog centra za dječju traumatologiju
Petar Glebov (PIXSELL)
Dr. sc. Miroslav Gjurašin (51) iz Zagreba voditelj je Referentnog centra za dječju traumatologiju Ministarstva zdravlja RH i neurokirurg. Već 15 godina zaposlen je u Klinici za dječje bolesti Zagreb, popularnoj Klaićevoj

Vrsni stručnjak kojem svakodnevno pljušte ponude za posao u renomiranim zdravstvenim centrima u inozemstvu svoj radni dan započinje u šest sati ujutro.

"Čim otvorim oči, prvo na što pomislim su moji mali pacijenti, osobito ako sam večer ranije imao neku kompliciranu operaciju. Obično najmlađeg sina koji ima tri godine vozim u vrtić, a starijeg sina od osam godina u školu. Imam još dvije kćeri stare 13 i 17 godina, no one su samostalne. Na posao dolazim najkasnije u 7.20", započinje opis svog radnog dana dr. sc. Miroslav Gjurašin, neurkirurg u Klaićevoj.

Dr. sc. Miroslav Gjurašin (51) iz Zagreba voditelj je Referentnog centra za dječju traumatologiju | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)

Odmah po dolasku radni dan započinje vizitom. Kako su mali pacijenti na odjelu, što se promijenilo u odnosu na jučerašnji dan, ima li novih slučajeva, tko je stigao tijekom noći... Zatim sa predstojnikom odjela kirurgije i ostalim kolegama odlazi na radni sastanak na kojem razgovaraju o pacijentima i zahvatima koji su predviđeni za taj dan.

"Nakon toga slijedi operacijski program. Imamo šest operacijskih sala i uvijek su zauzete, svaki dan se nešto novo ondje zbiva. Nakon sastanka, ovisno o poslu za taj dan, idem na odjel gdje nastavljam skrb o pacijentima ili odlazim u operacijsku salu. Najteži dio tjedna uvijek je četvrtak jer tada imam najviše operacija. Niti jedna ne traje manje od dva sata, a znaju se odužiti i po desetak sati. Tijekom operacije nema pauze. Kad se jedanput uđe u operacijsku salu, ne izlazi se dok pacijent nije gotov", nastavlja dr. Gjurašin.

Kaže kako u salu ulazi opušten i ne razmišlja ni o čemu osim o svom pacijentu. Ako je riječ o operaciji koja je unaprijed dogovorena tj. nije hitni slučaj, plan je napravio večer ranije.

"Prije spavanja sjednem pred računalo i proučavam snimke tumora ili ozljede koju moram sanirati. Planiram svaki detalj od početnog reza do zatvaranja, a moram predvidjeti i sve moguće komplikacije te rješenja za takve situacije", kazao je dr. Gjurašin.

Tijekom operacije u sali svira glazba, obično neka radijska postaja po odabiru sestre.

"Ne volim zvuk aparata jer se volim koncentrirati na dijete koje je u mojim rukama. Operiram mikroskopski i to zahtijeva usredotočenost. Posebice jer je riječ o dječjem mozgu, treba se paziti na svaki detalj. Operacije su vrlo iscrpljujuće i čovjek se nakon njih osjeća potpuno ocijeđeno i iscrpljeno. No i kad se završi posao, još nije gotovo. Pred salom vas čekaju roditelji kojima je svaka sekunda bila kao vječnost, a vi im morate uliti nadu i optimizam istovremeno iskreno govoreći o stanju njihova djeteta", priznaje dr. Gjurašin koji kaže da puno pažnje posvećuje roditeljima jer ih razumije, budući da je i sam otac četvero djece. Upravo ga je posao nagnao da na svoje mališane gleda drugim očima.

"Ovdje vidite svašta. Od ozljeda, traumi, bolesti, tumora... I tada shvatite da je zdravlje djeteta najveća i najvažnija vrijednost koju ima. Ima roditelja koji od svoje djece očekuju previše, forsiraju ih i tjeraju da ostvaruju brojen rezultate u aktivnostima ili jezicima, a ne shvaćaju da je samim time što su im djeca zdrava sve drugo servirano na pladnju. Meni osobno najviše je žao što sam propustio odrastanje moje dvije kćeri. Radio sam više nego sada i jednostavno nisam imao vremena za sve ono što sam htio s njima doživjeti. I sada mi radni dan ponekad završava u 20 sati, ali zato se trudim nadoknaditi to vrijeme sa sinovima. Najveće blaženstvo mi je uspavati dijete. Najmlađi obožava priče, tako da se trudim redovito mu pročitati koju prije spavanja. Zbog takvog rasporeda spavam vrlo malo, četiri do pet sati na dan, ali navikao sam i to mije dovoljno", kaže ovaj predani liječnik i priznaje da se ne snalazi u situacijama kada na poslu nema gužve i stresa.

Dapače, u takvim se trenucima ponekad razboli. Svoj posao iznimno voli i prema njmu osjeća veliku strast, a volio bi da su ga na teške trenutke pripremili na fakultetu.

Miroslav Gjurašin | Author: Davor Visnjic (PIXSELL) Davor Visnjic (PIXSELL)

"Iako je neurokirurgija jako napredovala i raspolažemo daleko boljim tehnikama nego prije koju godinu, na žalost postoje djeca kojima ne možemo pomoći. Unatoč nadljudskim naporima koje smo uložili cijeli tim i ja, djetetu nema spasa. Izaći s takvom informacijom pred roditelje moj je osobni poraz i najteži dio posla. Na to nas nisu pripremali na studiju. Najčešće je tada riječ o djeci stradaloj u prometu. A u takvim trenucima moramo roditelje upoznati s programom transplantacije organa. Objasniti da tragedija koju su doživjeli može nekome biti spas", kaže dr. Gjurašin dodajući kako su u ovih 15 godina imali samo jednu situaciju u kojoj roditelji nisu željeli darovati organe svog preminulog djeteta.

Svako dijete zaslužuje suvremenu i vrhunsku uslugu, a kako bi mu to mogli omogućiti, liječnici imaju zadatak cjeloživotnog učenja. Tako i dr. Gjurašin često putuje, a samo ove godine posjećivao je kongrese i išao na tečajeve neurokirurgije u SAD-u, Češkoj, Finskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Voli učiti i pratiti svjetske trendove kako bi našoj djeci mogao pružiti najbolje.

"Naše zdravstvo, što god ljudi mislili, još je uvijek humano. Vani ste kao pacijent nevažni ako nemate osiguranje ili ne možete platiti neki zahvat. Ne mogu zamisliti takvu situaciju ovdje, da bilo koga odbijemo. K nama u Klaićevu dolaze najteži slučajevi iz cijele Hrvatske i inozemstva, dječica od svega nekoliko mjeseci starosti. Ne bih mogao živjeti s tim da zbog nekog propisa bilo koga od njih moram odbiti ili promatrati kroz prizmu financija", smatra dr. Gjurašin.

O plaći nije želio govoriti, ali kazao je da ima stambeni kredit koji ne bi mogao plaćati bez dodatnog posla. Uz bolnicu, radi kao sudski vještak. Supruga radi u drugoj zagrebačkoj bolnici u laboratoriju pa ima razumijevanja za njegova česta izbivanja i preopterećenost poslom. Nikada ne bi radio u inozemstvu, a u Hrvatskoj ga smeta bahatost birokracije i pogrešna usmjerenost mladih.

"Nemaju komunikacijskih vještina niti načina da ih razviju. Moja generacija je puno razgovarala, a današnji klinci samo tipkaju i bulje u te ekrane, bez doživljaja neverbalne komunikacije i socijalnih vještina. Volio bih da je to drugačije", zaključio je razgovor žureći pacijentima.

Pred vratima ga čekaju deseci roditelja tužnih, zabrinutih lica. Njihova mala zlata bore se za život. Među njima gdjekoje veselo, namiješeno, s djetetom u zagrljaju. Najveća je sreća svakog, pa i ovog liječnika, vidjeti kako se bolnička vrata zatvaraju za sretnom obitelji, a mali pacijent odlazi živjeti svoje djetinjstvo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.