Da nešto nije u redu s njegovim pamćenjem, Masashi Tsuda definitivno je shvatio kad se nije mogao sjetiti četveroznamenkaste šifre na svom pretincu uoči partije golfa. Bio je u sredini 50-ih godina, mjesecima ranije jednom prilikom se namučio s novim kompjuterom na poslu, a iskusio je i to da se naprosto ničega nije mogao sjetiti usred poslovne prezentacije.
Dvaput su ga liječnici tijekom pregleda uvjeravali da je problem bio samo u tome da ga je mozak privremeno izdao zbog previše stresa. Na trećem pregledu je, međutim, postavljena dijagnoza – Alzheimerova bolest. Otada je prošlo već pet godina tijekom kojih je njegova supruga Kazuko, kako je ispričala za Guardian, izgubila osam kilograma na težini zbog brige oko njega, izgubila svu kosu, a kad joj je ponovno izrasla, bila je potpuno sijeda.
"Trebali smo obnoviti kuću. Svi naši zajednički planovi urušili su se u trenutku", pričala je brišući suze. S očekivanim prosječnim životnim vijekom stanovnika Japan je apsolutno na vrhu svjetske ljestvice – čak 84 godine. Nasuprot Japana, Nigerija je, primjerice, među onima s dna ljestvice sa samo 53 godine.
Koliko god život u Japanu bio blagoslovljen očekivanom duljinom, to je neizbježno dovelo do još nečega – prema podacima nacionalnog ministarstva zdravstva, u toj zemlji danas od demencije pati 4,6 milijuna ljudi, a do 2025. očekuje se da će taj broj porasti na 7,3 milijuna, odnosno na svakog petog starijeg od 65 godina.
Skrb o tolikom broju starijih ljudi koji nisu sposobni brinuti o sebi, sve se više bliži trenutku u kojem to ekonomski neće biti održivo, i Japan zato diljem svojih gradova pokušava organizirati takvu skrb koja bi se odnosila na cijele zajednice. Od 2015. Japan provodi "Narančasti plan", takav skup mjera koji obuhvaća i lijekove i posebno osposobljeno medicinsko osoblje i redovite posjete obiteljima.
Polamilijunski grad Matsudo, gdje živi i Masashi Tsuda, vlastitu je akciju pokrenuo već 2010. godine, i to zato što je riječ o gradu u kojem će do 2020. godine starijih stanovnika od 65 godina biti čak 28 posto. Konkretnije, prije sedam godina u gradu je živjelo 8000 ljudi koji pate od demencije. Danas ih je već 11.000 ovako zdravstveno registriranih. A ako se uzmu u obzir i procjene o onima koji još nisu u većoj mjeri ispoljili simptome, dolazi se do brojke od 26.000 dementnih do 2025. godine u gradu od 480.000 stanovnika.
A to je već oko 5,5 posto sveukupnog stanovništva. Sve i da nije riječ o civiliziranoj zemlji, da nije riječ o društvu koje skrbi o nemoćnim i slabim članovima, japansko društvo izrazito je tradicionalno i njeguje veliko poštivanje starijih. Gradske vlasti su zato svoju akciju počele prvo s podizanjem svjesnosti razine problema među onima koji su najčešće u kontaktu sa stanovništvom - bankarski službenici i vozači taksija – ali i među stanovništvom generalno.
Otvorili su posebne kafiće za dementne pacijente, te centre za pružanje usluga poput dostavljanja hrane. Od prošlog ljeta uveli su i bar-kodove koji se mogu pričvrstiti za odjeću pacijenata kako bi se pomoću njih trenutno moglo utvrditi kako se zovu, gdje stanuju i koga je potrebno kontaktirati od njihovih skrbnika ukoliko takav pacijent odluta i izgubi se.
Usto, do sada se prijavilo i nakon 90-minutnog predavanja kvalificiralo čak 21.490 volontera u ovom gradu kako bi bili kadri u potpunosti pomoći dementnoj osobi u nevolji. 3000 stanovnika redovito volonterski obilazi svoje četvrti. Svi nose narančaste narukvice, odakle je na kraju potekao i naziv nacionalnog plana skrbi o nemoćnim starijim osobama "Narančasti plan". Ponekad u obilascima nailaze na nove kuće u kojima žive mlade obitelji.
No, ponekad... "Ako uočimo stariju kuću s navučenim zastorima preko cijelog dana ili s višednevnom hrpom novina u poštanskom sandučiću, onda obavijestimo policiju", kazao je Manami Yoshii. Zahvaljujući tečaju koji je prošao, Hiroyuki Yamamoto točno je znao kako postupiti onog dana kad je na ulici, usred žestoke kiše, uočio stariju ženu kako pedalira bez ikakve zaštite od kiše. Rekla mu je da vozi prema stotinama kilometara udaljenom Naganu. Uspio ju je zadržati sve dok nije došla policija koju je pozvao.
"Prijateljski pozdrav je temeljan. Ne možete samo naglo pitati nekoga je li OK, to ih može uvrijediti. Puno je bolje malo porazgovarati o vremenu ili kazati nešto lijepo o njihovom ljubimcu. Je li s njima nešto pogrešno možemo ocijeniti već i po načinu na koji odgovaraju na pitanja", objasnio je. Broj nestalih dementnih osoba u Japanu je 2016. godine dosegnuo vrhunac krize – 15.432 osobe, za četvrtinu više od godine ranije.
Istodobno, u gradu Matsudo godišnje volonteri s ulice pokupe 180 dementnih ljudi koji su se izgubili i potom ih vrate obiteljima. Kafići čije je otvaranje podupro grad, zapravo su mjesta za druženje dementnih; tamo mogu lagano vježbati, zabavljati se karaokama, uzgajati povrće... Na taj način ostaju dijelom zajednice i to im puno znači, i osobno i zdravstveno, dulje ostaju aktivni.
Kazuko je danas zahvalna životu što je njen suprug još uvijek prepoznaje. Čak se nada da bi mogao pronaći i neki posao. "On je ponosan čovjek. Da, on ima Alzheimera, ali to ne znači da je izgubio svoje dostojanstvo."
