Life
59698 prikaza

Oni su Slobi rekli: "Ne! Nećemo pucati na Vukovar"

Vukovar
Peter Denton/Flickr
Tisuće rezervista JNA odbijalo je poslušnost, a neki su radije okrenuli oružje na sebe nego na Hrvatsku

Početkom Domovinskog rata postalo je očito da je JNA postala srpska vojska s petokrakom. Postalo je jasno da praktički nitko od rezervista, a i velik broj profesionalnih vojnika, ne želi pucati po svojim sugrađanima. Upravo zbog toga je režim Slobodana Miloševića uspostavljao razne paravojne formacije kako bi imao tko stati iza puške i pucati po Vukovaru, Osijeku, Dubrovniku, Sarajevu, Tuzli i mnogim drugim gradovima. U određenim krugovima se to naziva "mobilizacijska kriza" jer se znalo događati da četa ostane s tek šačicom rezervista. Na sve načine su rezervisti pokušavali izbjeći rat, tisuće su prosvjedovale, ali tadašnjem političkom vrhu bilo je više stalo do ostvarenja sna o Velikoj Srbiji. 

Rezervistima iz Čačka i Pranjana se objašnjava da će ići u Srijem, a oni se nakon dvodnevnog putovanja zatiču u Lipiku. Sjeme pobune širi se dalje: kragujevačka narodna vojska (njih oko 2000) vraća se kući iz Šida, centra kaosa na slavonskom ratištu; valjevski rezervist Vladimir Živković sjeda u oklopni transporter i odvozi ga do pred Skupštinu SFRJ u znak prosvjeda (valjevski oklopno-mehanizirani bataljun kasnije se vratio kući nakon što ga ga je greškom bombardirala Jugoslovenska ratna avijacija); još nekoliko tisuća rezervista vratilo se sa frontova tijekom rujna, podsjetit će tjednik Vreme.

Režimski mediji o tome izvještavaju uz sve veće prisustvo političkih diskvalifikacija. Pravi razlozi pobuna rezervista nisu dotaknuti nigdje – osim u nezavisnim medijima koji govore o "političkoj praznini", nesposobnosti oficira i JNA kao organizacije, reprizi Sremskog fronta s kraja Drugog svetskog rata, bez ikakvog razloga za žrtvovanje i nedostatku političkog cilja rata. Po ocjeni jednog generala JNA, "bolje da tko želi napustiti jedinicu ode – zbog drugih" jer "veći su problem oni koji su ostali, ali neće naprijed".

Vukovar Vukovar Life Mislili su da ima 14 godina. Četnici su ga mučili i ubili

Mediji objavljujuju rezultate jedne ankete, po kojoj 49 posto Beograđana, 54 posto Zagrepčana i 92 posto Ljubljančana smatra da odbijanje da se primi oružje ne može biti kažnjivo. Načelnik Političke uprave JNA, general Marko Negovanović 21. kolovoza 1991. objašnjava kako "Armija u popuni svojih redova nikada ne pribjegava prinudi, osim kod osoba koja izbjegavaju služenje vojnog roka". Nezavisni mediji pozdravili su ovaj doprinos filozofiji "Kvake 22": "Ne tjeramo u vojsku nikoga osim onih koji neće ratovati u bratoubilačkom ratu; iz vojske puštamo one koji pomjere pameću, ali svako tko traži da ga puste kući očigledno je pri zdravoj pameti, jer bi inače ostao da se bori u bratoubilačkom i besmislenom ratu."

U takvom okruženju je bila puno veća hrabrost reći ne oružju i mobilizaciji u JNA nego jurišati na odlučne branitelje Vukovara.

Sredina je rujna 1991. godine. Vukovar se i dalje grčevito brani, a Večernji list će taj sedamnaesti rujna opisati jednom rečenicom: "Vukovar na Kukuruznom putu odsječen od Bogdanovaca."

U toj rečenici opisan je sav očaj jednog grada koji je suočen sa svojim potpunim uništenjem. Prekinuta je žila kucavica, prekinuta je opskrba hranom i lijekovima. Sudbina Vukovara je tog dana zapečaćena.

Vukovar 1991., Blago Zadro u akciji Heroj obrane Life Magična fotka Blage Zadre: Evo kako je nastala 8. 9. 1991.

I dok otkucavaju posljednji trenuci grada na Vuki, Miroslav Milenković, građevinski radnik u svojim ranim pedesetima, prisilno je mobiliziran. Ovaj otac dvoje djece iz Gornjeg Milanovca, dobio je oružje i uniformu, kako i priliči rezervisti Jugoslavenske narodne armije. Poslan je, zajedno s mnoštvom ostalih rezervista u Šid kako bi tamo, na jesenskoj hladnoći, čekao zapovijed za prelazak rijeke i napad na Vukovar.

Ustaški Staljingrad, kako su ga zvali određeni srpski mediji tijekom opsade, bio je pred slomom. Moral rezervista je također bio pred slomom. Tisuće naprasno mobiliziranih očeva odbijalo je ponijeti oružje u Hrvatsku i zapucati na uništeni grad. 

Prijetnje streljačkim vodom, uvrede nadređenih, pozivi na "univerzalne vrijednosti i spasavanje srbstva" nisu uspijevale slomiti otpor rezervista i natjerati ih da krenu u svoju smrt. Ili da Vukovaru donesu još smrti i uništenja. Miroslav je danima razmišljao što učiniti. Danima je prelazio iz jedne kolone u drugu. Jedna kolona rezervista čekala je polazak na Vukovar, druga kolona odbacila je oružje i nametnuti im rat.

Miroslav Milenković stao je između dvije kolone i 20. rujna posljednji put u svom životu je podigao oružje. Posljednji put u svom životu je ispalio metak. 

U sebe. 

Radije je ubio sebe nego bilo kojeg Vukovarca.

Vukovar Vukovar Life Kuća strave: Molio sam Boga da što prije umrem

Srpski portal Mašina ovako će opisati njegovo samoubojstvo. "Ubio se između dva stroja vojnika, jednog koji je čekao polazak u Vukovar i drugog dezerterskog, koji je odbacio oružje u znak prosvjeda protiv rata i sudjelovanja u njemu. Miroslav je samo jedan od mnogih koji su odbili sudjelovati u ratu nametnutom od strane republičkih lidera, i jedan od onih koji je svoju zbunjenost i strah okončao – samoubojstvom. Njegova smrt je odjeknula u antiratnom pokretu, a ljudi koji su se mjesecima okupljali prosvjedujući protiv rata su tim povodom ispisali knjigu epitafa 'Grobnica za Miroslava Milenkovića'.

Knjiga Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995. Branke Magas i Ive Žanića opisuje kako su Miroslavovo tijelo vratili njegovi suborci iz jedinice. Čitava jedinica teritorijalne obrane iz Gornjeg Milanovca vratila se kući gdje su Miroslava sahranili i organizirali mirni prosvjed gdje su postavljali najteža pitanja. Kako su ih prisilno mobilizirali, a onda im davali epitet dragovoljaca? Tko će voditi rat? Protiv koga će ratovati? Zašto ratuju?

Umjesto odgovora su ih dočekale uvrede da su izdajice i kukavice.

Dok obilježavamo tragediju grada na Vuki ne smijemo zaboraviti niti ljude koji su radije oružje okrenuli na sebe nego na Vukovar i Hrvatsku. 

Ne smijemo zaboraviti prosvjednike koji su mjesecima držali transparenti "Solidarnost sa pobunjenicima protiv rata" ispred Predsjedništva Srbije te zime 1991.-1992. 

Blago Zadro Blago Zadro Top News "Niti jedan vojnik neće ovdje proći dok sam ja živ"

Ne smijemo zaboraviti niti prosvjede po Crnoj Gori tijekom napada na Dubrovnik. Dok su crnogorski rezervisti i regularne jedinice JNA granatirale Dubrovnik, pristaše Liberalnog saveza Crne Gore su prosvjedovale protiv rata uz povike: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče".

Veselin Šljivančanin, krvnik Vukovara, danas slobodno šeta Srbijom, gostuje čak i na tribinama stranke Aleksandra Vučića. Sud u Haagu najprije ga je osudio na pet godina zatvora, nakon žalbe tužiteljstva na 17. Nakon revizije osuđen je na 10 godina, pa je u srpnju 2011. godine pušten. U zatvoru je proveo samo 2450 dana.

Miroslav Milenković bi danas bio u svojim sedamdesetim godinama. 

Danas bi razmišljao i o praunucima.

Danas, izvan Gornjeg Milanovca, gotovo nitko ne zna ni da je postojao. 

  • marija-antonija 19:17 17.Studeni 2019.

    Za mene su to istinski heroji i časni ljudi i Hrvatska bi im svakako trebala odati počast