Life
2542 prikaza

Novi trend: Ubijaju golim rukama, kopaju oči, lome kosti...

Borilačke vještine kroz povijest
Wikipedia
Bartitsu, sambo, gouging, systema...Novi trend u svijetu su stare vještine ubijanja golim rukama, ali i palicom

Borilačke vještine jedan su od prvih izuma ljudskog bića nakon što mu je razvoj inteligencije omogućio da postane najdominantnija vrsta na planetu. Od razvoja prvih tehnika kako mamutovom kosti efikasno tresnuti suparnika u špiljskom poretku, borilačke vještine su čovjeku prvenstveno služile da što efikasnije porazi drugog čovjeka, a tek sekundarno da nadvlada sebe i svoje strahove, ograničenja i žudnje. Tek s vremenom ratne vještine nanošenja bola drugome pretvarane su u mirnodopske i defenzivne sklopove filozofije, religije i tjelovježbe. I tu dolazimo do naše teme: sadašnjeg postmodernog trenutka ponovnog otkrivanja starih te stvaranja novih i egzotičnih borilačkih vještina. Bez obzira na to interesiraju li nas borilačke vještine i sportovi, gotovo da nema onoga tko nije čuo za MMA, taekwondo, karate, boks, hrvanje, kung fu, judo. Većina zna i za jiu-jitsu, kick box, thai box, krav magu, a još upućeniji znaju i brojne različite stilove spomenutih vještina. No sve je veći, kako u svijetu, tako i u nas, broj onih koji se zanimaju za rijetke i neobične vještine.

Korijene vuče još iz Rusije u destom stoljeću

Nakon sloma SSSR-a, svijet otkriva ruske borilačke vještine, gotovo pa nepoznate zapadnom svijetu, za razliku od slavnih istočnjačkih. Iako je još vjerojatno najpopularniji sambo, sve je popularnija i systema, ruski borilački sistem fluidnih, opuštenih tehnika koje prate prirodne pokrete ljudskog tijela, koja korijene vuče iz 10. stoljeća, a nastala je kroz bezbrojne ratove tijekom povijesti stapanjem autohtonih ruskih vještina s vještinama različitih vojski koje su ratujući na tlu Rusije donosile i svoja borbena umijeća. Nakon revolucije 1917. godine systema je zabranjena, da bi je polovicom 20. stoljeća pojedini odjeli elitnih postrojbi Specnaza uvrstili u svoj program obuke zbog hladnoratovskog angažmana na svemu što bi moglo podići ratnu spremu. Osuvremenjena modernim spoznajama biomehanike i neurologije, danas je u svijetu među najpopularnijim nanovo otkrivenim vještinama, posebno u Americi i Kanadi, gdje ju je popularizirao bivši pripadnik Specnaza Vladimir Vasiliev, sljedbenik škole systeme pukovnika specijalnih jedinica Mikhaila Ryabka. Zapadna verzija systeme vrlo brzo se pretvorila u profitabilan biznis prodaje DVD-a, knjiga i bezbrojnih seminara na kojima se vježba svašta, od preživljavanja u prirodi i borbi priručnim sredstvima pa do duhovnih tehnika postizanja unutarnjeg mira, pretežno kroz verziju ruskog pravoslavlja.

Najkontroverzniji dio systeme je borba bez dodira i obaranje protivnika nekom vrstom telekinetičkih sposobnosti. Iako taj nevjerojatni borbeni segment systemu počesto dovodi i na forume poznate internetske stranice Bullshido, posvećene besmislenim i nevjerojatnim borilačkim vještinama, praktični dijelovi vještine vrlo su iskoristivi te ih mnoge vojske i policije uključuju u svoje programe. Raste interes i za desetke drugih starih i novih ruskih stilova, kao rukopashny boy, slaviano goretskaya borba, skobar, buza ili živopisno i danas u Rusiji popularno rusko šakanje, najčešće na seoskim zabavama, no povremeno i u gradovima. Posebno je zanimljivo šakanje u grupnoj varijanti “stenka na stenku” (zid na zid), gdje se deseci, ponekad i stotine sudionika postroje jedni nasuprot drugih pa se, ovisno o varijanti, hrvačkoj gdje se guraju ili šakačkoj gdje se udaraju, veselo mlate. Zimi je to masovno šakanje bilo popularno kao zabava na ledu.

Borilačke vještine kroz povijest | Author: Wikipedia Wikipedia

Kad su feministice 19. stoljeća uzvratile udarac

Prvo se bore djeca, zatim stariji, a najbolji borci na kraju. Ponovno se širom svijeta popularizira engleski bartitsu, vještina koju je 1898. stvorio Edward William Barton Wright nakon što je tri godine proveo kao inženjer u Japanu. Prvi je klub otvorio 1901. u Sohou, stil se stalno nadograđivao i razvijao, uključivao je boks, savate (francuski boks sličan kickboxu), canne de combat (francuska borba štapovima), hrvanje, mačevanje, nekoliko stilova japanskog jujutsua, razvijajući kompleksni sistem samoobrane u kojoj se, osim goloruke, uči borba štapovima. Bartitsu je slavnim učinio Arthur Conan Doyle u “Praznoj kući” 1903., kad Sherlock Holmes objašnjava da je pad u vodopad s Moriartyjem preživio jer je majstor vještine bartitsu. Vjeruje se da je Doyle ili pogreškom bartitsu zvao baritsu ili je mislio na neki Holmesov originalni miks bartitsua s ostalim vještinama. Intrigantna osoba bartitsua je i Marguerite Vigny, ili kako se pod pseudonimom predstavljala kao Miss Sanderson, majstorica bartitsua, supruga Pierrea Vignyja, jednog od glavnih instruktora u Wrightovu klubu i izumiteljica originalne tehnike samoobrane za žene i muškarce s kišobranom ili suncobranom. Nakon što je vidjela demonstraciju Marguerite Vigny, učenicom bartitsua postaje i Edith Garrud, feministička aktivistica koja kasnije trenira tehnici samoobrane sigurnosni odred sufražetkinja (u medijima prozvane sufrajitsu), osnovan nakon zastrašujućeg nasilja državnih sigurnosnih službi nad sufražetskim aktivisticama.

Vještina tijekom 20. stoljeća polako gubi popularnost, no iznova postaje popularna zahvaljujući filmovima Guya Ritchieja “Sherlock Holmes” (2009.) i “Sherlock Holmes: A game of shadows” (2011.), u kojima Robert Downey Jr. kao Sherlock koristi bartitsu u za film modificiranoj verziji. Danas je to vještina koju rado treniraju i ljubitelji steampunk žanra, fantastičnog žanra inspiriranog ranom industrijskom revolucijom, parnim strojevima i viktorijanskom estetikom. Tako se na velikim steamapunk konvencijama često održavaju i radionice bartitsua. No Zapad je imao i svoje manje džentlmenske i zastrašujuće vještine, ravne ruskim improviziranima u sibirskim gulazima, a koje ponovno pobuđuju interes. Jedna od njih je brutalni rough and tumble ili gouging, ulični borbeni stil nastao polovicom 18. stoljeća u američkim državama Carolini, Kentuckyu, Virginiji, Tennesseju, Alabami, nekim dijelovima Mississippija, među siromašnim slojevima, a postao je čuven po tehnici izbacivanja oka iz ležišta posebnim pritiskom palca. Iako ostale tehnike gouginga nisu bile manje brutalne, otkidalo se genitalije, odgrizao nos i zubima trgale arterije, najpoznatiji je po kopanju očiju. Gouging se upotrebljavao kao brutalniji oblik dvoboja prilikom rješavanja sporova nakon što bi se strane odlučile hoće li se obračunati po humanijim Broughtonovim pravilima iz 1743., inače grubljoj preteči boksačkih pravila markiza Queensberrya uvedenih polovinom 19. stoljeća, ili gougingom ,koji je užasavao putnike, novinare i vlasti toga vremena količinom i strahotom sakaćenja. Jeziva je borbena tehnika i navada gouging dvoboja, premda zabranjena, izumrla tek polovinom 19. stoljeća, kad su se čitavom Amerikom proširili dvoboji bowie nožem ili usavršenim revolverima, tehnikama manje zahtjevnim za učenje, a ubilački barem jednako efikasnim kao i gouging. Teško je reći je li današnji interes gougingovih ljubitelja, s ipak još vrlo ograničenim krugom praktikanata, posljedica njihove pervertiranosti ili samo potrošačke nezajažljivosti željne noviteta. Za sada, nasreću, nema zabilježenih borbi po izvornim pravilima. U Americi i svijetu organiziraju se i vježbači jailhouse rocka. No ne uvježbavaju pjesmu Elvisa Presleya, ako ste to pomislili. Jailhouse rock, ili još zvan “vještina 52 bloka“, zatvorska je borilačka vještina, jedna od najmisterioznijih i najtajnovitijih među onima koje postaju popularne.

Jiu Jitsu u policiji još u Kraljevini Jugoslaviji

Misterioznost zahvaljuje činjenici da, zapravo, nitko ne zna postoji li uopće, prakticira li se ili je samo urbani mit i izmišljotina koja je legitimitet dobila putem nekoliko holivudskih filmova pa je u kolektivnoj memoriji počela živjeti kao stvarnost. Navodno su je u Ameriku donijeli crni robovi i u tajnosti se u američkim zatvorima usmenom predajom prenosi među crnom populacijom, iako nitko nikad nije saznao koje su joj tehnike ili vidio koju borbu, demonstraciju, niti stražari diljem američkih zatvora išta znaju o toj vještini, što je pomalo nevjerojatno. Završila je u filmu “Smrtonosno oružje” kao vještina koju je navodni poznavalac trenirao Mela Gibsona. Pojavila se i u filmu “Gun Hill” 2011., videoigri “Def Jam: Fight for New York” te tako dobila vječni život i horde sljedbenika(čudesan uspjeh za nepostojeću vještinu), premda se redovito spominje i na stranici Bullshido. U bivšoj Jugoslaviji borilačke vještine imale su golemu popularnost, ali tek u drugoj polovici osamdesetih godina borilačke vještine postale su dio pop kulture. Tih godina ne samo da je rastao interes za, do tada, nama egzotičnim havajskim, indijskim, ruskim ili afričkim vještinama, nego dobar dio čitatelja raznih časopisa, posebno Crnog pojasa, postaju i svojevrsni sljedbenici borilačkog New agea.

Izdavali su se i čitali časopisi Ring, Tajne nindži, Sensei i drugi. Ninja romani ili knjige Erica Van Lustbadera prepune seksa bile su, osim motivirane interesom za borilačke vještine, dijelom i nešto kao “50 nijansi sive” danas, samo u akcijskoj varijanti. Čitali su ih od kućanica, tvorničkih radnika i poljoprivrednika pa do srednjoškolaca i studenata. Slike vrhovnog božanstva Brucea Leeja nosile su se u džepićima pored srca, a u borilačkim časopisima objavljivala se i nagrađivala borilačka poezija. Pisali su se u borilačko/lirskom zanosu pjesmuljci poput: “Na livadi raste cveće/ na mom srcu stoji značka/ sa Brus Lijem nema da se kačka”. Crni pojas žuđeno se iščekivao svakog mjeseca, posebno kod muške tinejdžerske populacije. Posebno praćena rubrika bila je ona s fotografijama u boji znakovita imena: “Ona bez kimona”, bilo je i obnaženih muškaraca, mada ne u zasebnoj rubrici, a popularni su bili i tekstovi s amalgamom seksa i borilačkih vještina. Raspadom Jugoslavije borilačke vještine ostaju u ogoljenoj formi, bez te pop kulturne nadogradnje. Prakticiraju se čiste borbene vještine: karate, taekwondo, boks, hrvanje, kickbox, judo, stiže ponovno jiu-jitsu za potrebe vojske, koji do tada u Hrvatskoj nije postojao, iako je prvi klub u Zagrebu osnovao svestrani trener Ralph I. Hoke za potrebe policije još u Kraljevini Jugoslaviji. Čiste i jednostavne borbene tehnike u prvi plan i inače dolaze u doba rata, kad obično pada potreba za egzotikom, kulturnom i duhovnom nadgradnjom. Nakon eksplozije interesa za MMA vještinama dvijetisućitih, danas pravu renesansu doživljavaju neobične, misteriozne ili čak nepostojeće vještine. Mnoge od tih vještina imaju limitiranu borbenu upotrebljivost. Rijetko bi koji, čak i od najvećih majstora tih čudesnih i mističnih vještina, u ringu s Mirkom Filipovićem ostao dulje od 30 sekundi na nogama. Bilo je pokušaja majstora egzotičnih vještina da se okušaju u raznim MMA natjecanjima, no uz neke izuzetke, redom su završili kao debakli.

Borilačke vještine kroz povijest | Author: Wikipedia Wikipedia

A što kad se nađu u pravom ringu ultimate fighta?

Druge su među njima doista i upotrebljive, što dokazuje interes vojski i policije. Teško je reći je li pomama za neobičnim borilačkim vještinama, koje imaju i vlastite filozofske i duhovne sustave, samo dio konzumerističkog mentaliteta modernog čovjeka ili potreba da se iznađe novi ili stari, ali nepoznat drugome, sustav koji će nas učiniti sigurnijim i nadmoćnijim u zakonski sve uređenijem svijetu, no u mračnim ulicama i dalje podložnom čistom nagonu i fizičkoj nadmoći agresivnog drugog. Ili je riječ o tome da na vrhuncu dekadencije nekog razdoblja sveopći mash-up rađa kreativne mikseve (recimo, pornoindustrija izmislila je ultimate-surrender, lezbijsku pornoverziju glumljenih kečerskih borbi) i sulude kombinacije svih elemenata društva, pa to ne zaobilazi ni kulturu i prakticiranje borilačkih vještina.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.