Amerikanka Marilyn Hartman žrtva je vlastite mentalne bolesti ali i manjkavosti sustava i zakona koji takvim osobama, kojima prvenstveno treba pomoć, ne znaju stati na kraj. Simptomi bolesti sjedokose 66-godišnjakinje, koja trenutno sjedi u pritvoru u Chicagu, su ti da se gospođa dobroćudnog izgleda voli, bez dokumenata i karte, ukrcavati na letove, najčešće prekooceanske.
Njezini postupci ukazuju na slabosti u aerodromskim sustavima zbog kojih će neki zasigurno 'pokupiti' otkaze, ali i na ranjivost psihički bolesnih beskućnika koji desetljećima ne dobivaju nužnu pomoć. Hartman je od početka 2018. godine pokušala ući na dva leta. Prije dva tjedna zaustavljena je u posljednji tren kako iz Chicaga pokušava otići u London.
Pojavila se pred sucem koji je naredio da ode na psihijatrijsko vještačenje, no kao što kaže njezina odvjetnica pitanje je tko će je na to prisiliti i platiti kad Hartman nema financijskih sredstava. Nakon što je puštena iz pritvora Hartman se ponovno pokušala ubaciti na prekooceanski let te je opet uhvaćena, i sada čeka novo ročište ponovno smještena iza rešetaka.
Kako je dobroćudna i potpuno bezopasna gospođa zaradila višestruka uhićenja i dosje prepun njezinih fotografija iz različitih životnih faza? I ne samo to, Marylin Hartman je, tvrde novinari Guardiana, više puta i uspjela u svom naumu da preleti 'baru', pa bi se na isti način i vraćala u SAD.
Pogrbljena, pogleda fiksiranog u tlo Hartman ne spada u 'profil' kojeg osiguranje aerodroma najčešće prati ili obraća pažnju. Hartman nema neke profinjene i pametne mehanizme kojima se 'ukrcava' na letove. Gospođa se 'prikrpa' velikim grupama, na pitanja poput - jeste li vi Maria Peterson - odgovara s 'da', pokazuje tuđe avionske karte i - pokušava dok ne uspije. I scenariji se ponavljaju od 2009. godine, s time da je u medijima prvi puta završila 2014. nakon što je uspjela doći do Havaja i onda ponovno natrag.
No Hartman nije u perpetualnoj potrazi za godišnjim odmorom, njezini su 'odlasci' barem u njezinoj glavi pitanje nužnosti, a ne luksuza. Prije devet godina beskućnica se 'zamaskirala' u nekog drugog kako bi otišla s Havaja jer 'naprosto mora napustiti otok', a pet godina kasnije policajcima u San Franciscu rekla je da se mora 'skloniti u avion i doći do Havaja jer boluje od raka i želi umrijeti na toplom mjestu'. Međutim Hartman ne boluje od raka.
Godinama je novinarima odgovarala na upite najčešće iz zatvora ili prihvatilišta, ozbiljno objašnjavajući kako i zašto mora na avion. Ti su, kako ih novinari nazivaju, monolozi opisivali teorije zavjere o tome kako su prolaznici koji Hartman samo gledaju zapravo iluminati koji maltretiraju Marilyn Jean Hartman.
Tajanstveni su dobročinitelji, tvrdila je Hartman, ostavljali zrakoplovne karte na njezino ime a u tome je prste imao, tvrdila je, čak i Barack Obama koji joj je jedno vrijeme pomagao ali onda ju je napustio.
Svima je decidirano tvrdila kako ne 'boluje od mentalne bolesti' ali pati od 'sindroma zviždača', što je termin koji ne postoji niti u jednom psihijatrijskom ili medicinskom priručniku. Njezina je boljka, kaže Hartman, to što zna 'kada se mora ukrcati na avion, i tom osjećaju ne može pobjeći'.
- Naš sustav ne zna što bi s osobama koje ne pate od teških oboljenja, baždaren je po principu zločina i kazne, ali kako, i zašto, kazniti ovakvo ponašanje kad je evidentno da u pitanju nije agresivna osoba, ali joj treba pomoć - kaže profesor prava sa Sveučilišta San Francisco Robert Talbot o Hartmaninom slučaju gdje je starija gospođa uvijek koherentna, pristojna i prisebna pa ju se ne može nasilno hospitalizirati jer nije prijetnja sebi ili nekom drugom.
To je sasvim različita praksa od onoga što je na snazi bilo šezdesetih i sedamdesetih kada se ljude moglo staviti u bolnicu protiv njihove volje uz pomoć jednog potpisa suca i psihologa. Velika je pobjeda što se ljude više ne može tako arbitrarno trpati u institucije no na slučaju Marilyn Hartman jasno je, također, da mnogi neće dobiti pomoć kada im je najpotrebnija.
Nekoliko puta Hartman je bila dosuđena kazna od čak šest mjeseci zatvora, no uvijek bi bila puštena ranije, što zbog prenatrpanosti zatvora što zbog njezine dobi, ili bi pak pobjegla iz prihvatilišta jer joj se tamo 'nije sviđalo' - i ciklus lutanja i ukrcavanja bi se nastavio. Hartman je rođena i odrasla u južnom Chicagu gdje, ispostavlja se, čak ima obitelj. Muškarci Ken, Randy i Jim Stall njezina su, navodno, braća koja, međutim, ne žele razgovarati o svojoj povezanosti s Marilyn.
- Ne želim o tome. Ona je promijenila svoje prezime, i već nam je jako dugo stranac - kaže Ken o ženi koja je odrasla blizu industrijske zone južnog Chicaga gdje je završila strukovnu školu, a nije dio života svoje braće od ranih sedamdesetih. Oni je nazivaju 'duhom' kojeg tu i tamo poprate na večernjim vijestima ili u novinama.
Napustila je iznajmljene stanove u Chicagu 1990. godine, i onda opet 2000. Iz stana u San Diegu je izbačena 2013., a poslije 2009. je uhićena toliko puta da se više ne da niti prebrojati. Prvih šest desetljeća njezinog života su potpuni misterij.
Marilyn je promijenila prezime iz Stall u Hartman 1985. godine no njezin brat Randy tvrdi da nikada nikome nije objasnila zašto, pa niti obitelji.
- Želim zatvoriti to poglavlje, ne razgovara mi se više o tome. Iako, mogu vam reći da ako postoji način da se prevari sistem, ona će uspjeti - rekao je Randy 2015. za San Francisco Magazine. Jednakom lakoćom Hartman prekida i odnose s novinarima i socijalnim radnicima kojima se samo dan ranije ispovijeda. Čim se zađe dublje u prošlost Hartman kaže kako ne želi nikoga povrijediti i - opet postane duh.
Tako je kompulzivno, i bez karte, 2015. godine došla i do Floride. Tamo je tvrdila kako joj je netko ostavio kartu na šalteru. Tvrdila je i kako ju cimerica iz ćelije špijunira, a njezini joj odvjetnici spremaju 'lomaču i život u zatvoru'. No, njezina bojazan od zatvora se nikada ne realizira u stvarnosti jer suci i tužitelji zaključe kako je sasvim dovoljna kazna živjeti takvu tužnu i izmučenu egzistenciju.
I na Floridi je proglašavaju nestabilnom i puštaju na slobodu. U okrugu Cook, na sljedećem saslušanju, sudac William Raines pročitao je popis njezinih uhićenja i transgresa, okrenuo se prema optuženoj i rekao - gospođo Hartman, što da ja, pobogu, radim s vama?
Hartman je na to napravila ono što uvijek učini kada ne želi ili ne može podnijeti čuti pitanje i dati odgovor, samo je buljila u tlo. No postalo je jasno da problemi koji muče beskućnicu od njezinog života čine predvidljivu matricu.
Ona će pokušavati letjeti dokle god može, ili dok se ne osmisli neko bolje rješenje za mentalno oboljele osobe starije životne dobi koji možda nisu opasni i ne zaslužuju zatvaranje, ali svakako trebaju i zaslužuju pomoć.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kakav j eto sustav da je ne može negdje smjestiti? Beskućnica je i nema nikoga da s eo njoj brine, očito i bolesna.