Life
3377 prikaza

Neustrašivi Hrvat: Neprijatelji su drhtali pred njim, a žene su ga obožavale

Fotografije Josipa Antunovića
Marko Lukunić (PIXSELL)
Josip Antunović primio je najviša odlikovanja, no život je izgubio tragično - zbog pjesme

Gdje god bi letio, sijao bi strah i trepet neprijateljskim vojnicima. Prilazio bi im tiho, letio nisko, da ga vide, i kosio prestravljene trupe, piše u jednom izvješću o Makaraninu Josipu Antunoviću, vojniku, pilotu i hrvatskom heroju Prvog svjetskog rata.

Imao je gustu crnu kosu i zamaman osmijeh. Žene su ga obožavale, a on bi ih mamio svojim lijepim glasom i romantičnim pjesmama.

Njegov je životni put započeo 18. prosinca 1891. u Makarskoj. Rođen je u građanskoj obitelji, a imao je sedmero braće i sestara. Obitelj je bila dobrostojeća, o čemu svjedoči podatak da su bili vlasnici prve kavane u Makarskoj. Nakon osnovne, upisao je srednju školu “realku” u Splitu. Tu se družio s istomišljenicima koji su u Dalmaciji razmišljali o ujedinjenju južnih Slavena.

Politika ga ipak nije mnogo zanimala te se više bavio gimnastikom. Često je u slobodno vrijeme vježbao na ručama. Bio je prvak Dalmacije i osvajao medalje.

Nakon završene realne gimnazije, otišao je s prijateljima u Prag na studij. Na to je bila ponosna cijela obitelj. Ondje je upisao Visoku tehničku školu i redovito se družio s Hrvatima.

Bio je avanturističkog duha, a tome su svjedočili njegovi prijatelji kad su pisali kućama. Rekli su da bi Josip znao širom otvoriti prozor na četvrtom katu škole i kraj njega raditi stoj na rukama i slične stvari.

S grupom Splićana osnovao je NK Hajduk

Bio je neobuzdan. U druženju sa Splićanima 1911., došli su na ideju da osnuju nogometni klub Hajduk. Njegova grupa je u Pragu kupila prvu kožnatu loptu i poslala je u Dalmaciju. A spomenik tome napravio je Miljenko Smoje u svojem “Velom mistu”. 

Kad je počeo rat, Antunovića je mobilizirala austrougarska vojska. Ondje je izdržao samo nekoliko mjeseci te je odlučio pobjeći iz vojarne.

Skočio je u Drinu i pobjegao u vojsku Kraljevine Srbije

U uniformi je skočio u rijeku Drinu, preplivao je i priključio se vojsci Kraljevine Srbije i silama Antante. Borci su ga prihvatili pa je sudjelovao u prvim većim borbama.

Njegovi nadređeni vidjeli su da je bio obrazovan, govorio je nekoliko jezika pa su ga odlučili poslati na školovanje za pilota u francuski Chartres. Nakon nekog vremena sudjelovao je u bitkama na Solunskom frontu i okolici gdje je bio ranjavan devet puta.

Vojne publikacije iz Prvog svjetskog rata zabilježile su njegovu hrabrost i objavile su da su krila njegova aviona bila premazana crnom bojom.

Medalje Josipa Antunovića | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Josip je bio jedan od prvih stranaca koji je dobio najveće francusko vojno odličje za hrabrost “Ratni križ s palmama”, a u Solunu mu ga je osobno uručio general Lois Franchet d’Espèrey. Kad je primio odličje, ondje se našao hrvatski skladatelj Ivo Tijardović koji je bio vojnik. Josipa je dotad poznavao iz Splita, ali samo iz viđenja. Tad su se počeli družiti. Tijardović je bio jako ponosan na njega te mu je rekao kako je on dobar Splićanin, no prevario se.

Antunović se na to nasmijao i odvratio mu da je on Makaranin, a ne Splićanin. Taj je susret ostavio velik dojam na Tijardovića koji mu je poslije posvetio lik u opereti “Mala Floramye”. Tijardović ju je skladao 1926. godine, a glavni lik Mirka odražava Josipovu hrabrost. To se posebno vidi u drugom činu gdje netko kaže za Mirka “Evo junak s kote 212”.

Tijardović je to poslije i sam priznao te je rado u svojim intervjuima pričao o svom prijatelju pilotu. Tijekom rata primio je Karađorđevu zvijezdu s mačetama i medalju za hrabrost Miloša Obilića.

Dobio je šest odličja za svoj doprinos na ratištu

Nakon što je u ratu predzadnji put ranjen, do Josipa su došli nadređeni te su ga željeli poslati u Švicarsku na liječenje i oporavak. Željeli su ga zadržati među svojim časnicima te su ga uz liječenje rekli da će morati nastaviti školovanje. Josipa je to naljutilo. Uzeo je i poderao putovnicu pred nadređenima i iz prkosa je bacio ostatke u zrak. Nadređeni se na to nasmijao, stisnuo mu je ruku i rekao: “Bravo vojniče”, ali poslao ga je 10 dana u zatvor da se ohladi jer je odbio izravnu zapovijed.

Nakon rata je kao visoki časnik preraspoređen u Novi Sad gdje je radio kao časnik. Planirao se vratiti u Dalmaciju i rodnu Makarsku, jer se nije vraćao od odlaska u Prag.

Cijelo vrijeme je pisao majci i obitelji. Majčina pisma njemu nisu ostala sačuvana, pa obitelj danas ne zna kako je njegova oitelj reagirala na njegove pothvate. U svojoj nostalgiji, ocu je poručivao da bude opširniji u opisima Makarske kako bi znao što se događa.

Nije mu se sviđalo što su mu slali poruke, kao telegrafom. Znao je da su njegovi prijatelji ponosni na njega. Osim svojih ratnih priča, žalio se majci kako ga muči zdravlje i probava. Vojska mu nije dopustila odlazak na obalu, pa je tako najbliže Dalmaciji bio kad došao na kratko doškolovanje u Zagreb.

Žene je zavodio pjesmama, što se nije svidjelo drugima

Vratili su ga u Novi Sad, gdje je i ostao do smrti. Nije imao stalnu vezu, ali je cijelo vrijeme bio okružen ženama. U zadnjem takvom druženju 8. kolovoza 1919., u jednoj novosadskoj kavani pjevao je talijanske pjesme okupljenima. Tijekom izvedbe, u kavanu je ušao crnogorski istražitelj. Nije mu se sviđalo što je pjevao pjesme neprijatelja te su se posvađali.

Crnogorac je nakon svađe otišao je kući po pištolj. Josip, kojem je tada bilo 28 godina, silno ga je iznervirao pa ga je želio ubiti. Ušao je mirno u kavanu i uperio repetirani pištolj u pilota. Josipa to nije uplašilo. Nakon silnih ratišta, mislio je da se može nositi s jednim čovjekom.

Kako su svjedoci rekli obitelji, kad je istražitelj uperio pištolj prema njemu, Josip ga je primio za ruku ispod zgloba šake. Crnogorac je samo spustio ruku i pucao pilotu u glavu.

Njegova smrt pogodila je cijeli njegov vod. Pokopan je uz sve vojne počasti na vojnom groblju u Novom Sadu.

To groblje danas ne postoji, jer ga je u Drugom svjetskom ratu uništila mađarska vojska.

- Imamo slike s pokopa, ali on nikad nije prevezen u Makarsku - rekla je njegova pranećakinja Ivana Antolović. O tome je izvijestio tadašnji Jutarnji list. “Ovo tužno javljanje završavamo s molbom da ga se ne ostavi u Ravnici, da ga se prenese u njegovu Makarsku i suro Biokovo koje će ga podsjećati na gudure Arbanaške i svijetle vrleti Kajmakčalana gdje se borio”, pisao je novinar.

Nakon što je ubijen, u Makarskoj je održana svečana komemoracije na kojoj je govorio njegov dobar prijatelj Marcel Barbieri.

Novine su inzisirale da se tijelo prenese u Hrvatsku

- Makarska je izgubila velikog heroja - kazao je okupljenima Barbieri. Scena njegova tragična kraja izvedena je 1995. na kraju operete “Mala Floramye” u HNK u Splitu. Napravljen je poseban dramaturški dodatak gdje na kraju predstave Josipova majka govori Tijardoviću: “Ivo, pa nije Jozo tako završio”. Zatim se događa tragična scena iz Kavane i završava predstava.

- Priča je bila poznata samo uskom krugu ljudi, ali nikad s njom nismo izlazili u javnost. Onda sam vidjela projekt Europeana 1914. - 1918., koji skuplja priče ljudi iz Prvog svjetskog rata - kazala je Josipova pranećakinja.

Dodala je kako će njezina djeca još znati tu priču, no boji se kako bi se mogla zaboraviti.

- Kći Tara mi je rekla, mama, ako nije u virtualnom svijetu znači kao da ne postoji - pojasnila je Ivana. Drago joj je da se ta i druge priče šire, jer govore iz pozicije ljudi, a ne pobjednika i poraženih. One će stvoriti novu povijest Velikog rata.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.