Life
1787 prikaza

Nasilne curice po hrvatskim školama: Bokserima razbijaju drugima glave

Nasilne djevojčice
Thinkstock
Žrtve, stručnjaci i nasilnici govore o brutalnom nasilju među curicama

Grupa djevojčica se okuplja oko nemoćne žrtve, također djevojčice. Naizgled krhka bića pretvaraju se u trenu u okrutne nasilnice čije bi riječi i postupci šokirali svakog. 

Djevojčicu u svom fokusu bezočno vrijeđaju, psuju, nazivaju najpogrdnijim mogućim imenima, a onda se na žrtvu sruči bezbroj šamara, udaraca.

Žrtve morale ići kod psihologa

Ona pada na tlo i tamo se nastavlja cipelarenje. Svemu je prethodilo detaljno dogovaranje na internetu gdje su se maoljetne zlostavljačice odlično zabavljale planirajući kako će psihički, emotivno i fizički uništiti svoju žrtvu.

Ovakve su scene, nažalost, sve češće u našem okruženju. Ispred škola, na ulicama, po parkovima. Nasilje, kako mnogi vjeruju, nije isključiva karakteristika dječaka, već su mu jednako tako sklone i djevojčice.

Doista je šokantno što su u stanju napraviti onim vršnjakinjama koju obilježe kao žrtvu i predmet svoje agresije.

Roditelji čije su se kćeri našle na udaru okrutnih djevojčica prneraženi su onim što su njihove kćeri morale otrpjeti.

"Srećom, nisam bio u Metkoviću kad mi je djevojčica pretučena. Inače ne znam kako bih reagirao", govori nam jedan roditelj.

Njegovu djevojčicu, učenicu sedmog razreda te njezinu prijateljicu iz razreda brutalno su iscipelarile tri vršnjakinje.

Sve se odvijalo ispred škole, između dviju smjene. Kći su mu cipelarile po trbuhu, imala je nagnječenje rebara.

Unatoč tome što je povratila i žalila se na mučninu, nadležni u školi nisu pozvali hitnu pomoć te su je ostavili na nastavi.

Njezina kolegica je dobila je ozljede po glavi i tijelu te je završila u dubrovačkoj bolnici na promatranju. 

Iako su se obje vratile u školske klupe nastavile su još neko vrijeme ići na razgovore kod psihologa.

Nasilne curice | Author: Thinkstock Thinkstock

Roditelji kažu kako ovo nije izdvojen incident. Znaju za slučaj dječaka kojeg su golog vezali za radijator, jednu djevojčicu uhvatili su za kosu i lupili je glavom o zid, a zna i za dogovorene tučnjave dvaju osmih razreda.

Majka jedne od djevojčica koja je bila među tri napadačice, tvrdi da nikakvog cipelarenja nije bilo te da su je curice koje je napala, već dugo maltretirale. 

Žao joj je što je njezino dijete uzelo pravdu u svoje ruke te osuđuje nasilje. Također, smatra da je škola obavila sve po proceduri.

Vrhunac šoka za hrvatsku javnost bila je priča od prije četiri godine kad je napadnuta učenica 8. razreda OŠ Gripe u Splitu. 

Djevojku D.S. (14) tijekom velikog odmora pretukla je godinu dana starija djevojka iz OŠ Pojišan koja se bavi kickboksingom.

Nije riječ o adolescentskoj svađi koja je prerasla u fizički obračun, nego je premlaćivanje naručila razredna kolegica nesretne D.S.

Kickbokserica ju je najprije izudarala rukama po glavi, te je potom uhvatila za kosu i glavu joj “nasadila” na svoje koljeno. Djevojka je zadobila kontuziju desnog dijela lica, nagnječenje nosa i hematome po cijeloj glavi. 

Nasilnica se poslije na Facebooku pohvalila ishodom obračuna. Majka pretučene djevojčice nije mogla zaspati te večeri kada joj je kći došla kući s izobličenim licem.

Ne osjećaju ni žaljenje ni krivnju

"Šokirana sam. Ne znam kako će mi se kći vratiti u školu i bezbrižno se družiti s ostalim učenicima", ispričala je ogorčena majka.

No ovakvi slučajevi ne čude naše stručnjake koji prate problematiku nasilja. Oni vide ono što mnogi ne žele priznati – nasilje je u porastu i jednako se širi među oba spola.

Nasilja će biti sve više i bit će sve okrutnije.

"Mi štedimo na djeci i malo ulažemo u njih. Nema preventivnih programa koji bi trebali početi već u vrtićkoj dobi", kažu stručnjaci, te ističu da nema neke razlike među spolovima kad je agresija i nasilje u pitanju.

Između druge i treće godine djetetova života razvija se empatija. No ukoliko u obitelji ne postoji ljubav, prihvaćanje i bliskost, dijete, bilo muško ili žensko, ne razvije suosjećanje. 

Takva djeca se afirmiraju u društvu na način da su seksualizirana ili agresivna, a dok napadaju druge ne osjećaju žaljenje i krivnju.

Djevojčice nasilnice sebe ne smatraju odgovornima za svoje postupke. Imaju takozvani vanjski lokus kontrole, što znači da vjeruju kako su žrtve same krive jer su ih izazvale, otele dečka ili nešto slično.

Stručnjaci naglašavaju kako se djevojčice danas drugačije odgajaju, pa je rezultat toga da se one više poistovjećuju s nasilnim herojima.

Ističu i problem takozvanog cyber bullynga, odnosno nasilja na internetu koji pruža još više mogućnosti za zlostavljanje i dogovaranje kako prema nekome biti što okrutniji.

Dogovor o tome kako napakostiti odabranoj žrtvi munjevito se proširi među mladima na internetu, a tu pokleknu i oni koji inače imaju normalno razvijenu empatiju.

Iako su dečki skloniji fizičkom nasilju, a djevojčice onom psihičkom i emocionalnom, ipak ponekad i to psihičko preraste u fizičke obračune.

Djevojčice imaju svoja društva, ekipe, i kad nekome žele nanijeti zlo, vrijeđaju ga, isključuju iz društva, ignoriraju. Pronalaze razne načine kontinuiranog psihičkog zlostavljanja, sve ovisi tko je trenutna žrtva.

Sustavno psihičko zlostavljanje se javlja već od prvog razreda osnovne škole. U kasnijoj, adolescentskoj dobi, djevojčice znaju biti iznimno okrutne jedna prema drugoj, vrlo često zbog dečki koji im se sviđaju. 

Tada imaju razne ispade, pokušavaju kontrolirati jedna drugu ili svoju simpatiju, a sve to ide i do žestokih fizičkih obračuna.

Rigorozno kažnjavanje nije riješenje

Motiv im je pokazati se, biti velika u grupi i biti hrabra, steći neki status, što je isto kao i kod dječaka.

Takav način ponašanja uče od dječaka, te pokušavajući ih imitirati žele steći ugled i iskazati se u svom društvu. One na taj način pokazuju da su zapravo zakinute u nečemu te da su nesigurne u svom odrastanju.

Stručnjaci ističu da rigorozno kažanjavanje nije rješenje te se zalažu za sociopedagoške mjere, poput odgojnih mjera, savjetovanja i slično.

Djeca koja su agresivna (dječaci i djevojčice) i sklona nasilničkom ponašanju u pravilu odrastaju u obiteljima u kojima nema empatije i topline, osobito u ranom razdoblju djetetova života. To su djeca koja su prema vanjskim kriterijima dobro zbrinuta, uhranjena su, zdrava, dobro odjevena, imaju aktivnosti.

No roditelji više brinu o tome da sve bude dobro, a manje o tome kako se dijete osjeća i koje su mu emocionalne potrebe. Istraživanja pokazuju da roditelji djece koja su agresivna ne postavljaju granice, toleriraju nasilno ponašanje, a reagiraju kad im prekipi, i to često agresivno.

Žrtva 1, Sanja (16), Zadar

Dobila sam novu odjeću od roditelja, isprobavala je jedan dan kod kuće s prijateljicom, koja me fotkala pa sam slike stavila na svoj profil na Facebooku. Htjela sam samo ispasti zgodna, a slične fotografije ionako sve moje vršnjakinje objavljuju. 

No ni u najgorim noćnim morama nisam mogla sanjati da će mi se zbog toga život u jednom danu pretvoriti u pravi pakao.

Fotografije su vidjele moje kolegice iz razreda i počele mi prigovarati da “što glumim nekog modela i pokazujem se po Facebooku”. Isprva nisam to shvaćala ozbiljno niti tome pridavala preveliku pozornost jer se radilo o curama s kojima se nisam previše družila. 

No počele su to raditi sve češće, smijuljile bi mi se za vrijeme nastave i priču počele širiti ostalima u razredu. Jednog dana su me uhvatile ispred škole i počele me naguravati. 

Govorile su mi da sam drolja i u jednom trenutku meni je prekipjelo i jednu od njih sam, dok sam se branila, ošamarila. Poludjele su... 

Počele su me bjesomučno udarati šakama i nogama i ni sama ne znam kako nisam pala na pod jer tko zna što bi se dogodilo. 

Okružile su me da ne mogu pobjeći, a kad god bih pokušala, jedna od njih gurnula bi me natrag u sredinu. Taj pakao trajao je nekoliko minuta, iako se meni činilo kao da traje satima. 

Nekako sam se iskrala i plačući počela trčati kući dok su mi one dobacivale ružne stvari o kojima mi je neugodno uopće govoriti.

Nadala sam se da će, nakon što su napravile što su htjele, to mučenje prestati, no postalo je samo još gore. Drugi dan kad sam došla u školu, svaki odmor su mi pred cijelom školom na hodniku vikale da sam kurva. 

Pratile bi me u stopu na WC i kamo god sam išla i vrijeđale me. Nakon nekoliko dana počele su mi u školu slati starije tipove, kojima su rekle da ću se s njima seksati za novac i ti likovi bi me čekali ispred škole i počeli mi se nabacivati. 

Prestali su dolaziti kad sam im rekla da ću zvati policiju, no iste poruke dobivala sam preko Facebooka. Profil sam morala zatvoriti jer je sve postalo neizdrživo, a u zadnje vrijeme družim se samo s ljudima iz susjednog razreda jer iz mog više nitko ne želi razgovarati sa mnom.

Obratila sam se i pedagogici, no čini mi se da se i ona boji tih tipova pa mi nije mogla pomoći. Više ne znam što da napravim i morat ću se prebaciti u drugu školu.

Žrtva 2, Marija (13), Rovinj

Išla sam u lošiju osnovnu školu i zbog slabijih ocjena morala sam se prebaciti u drugu, koja se smatra uglednijom i boljom

U početku je sve bilo u redu, nisam imala nikakvih problema, no onda je netko izvalio da sam ja siromašna i jadna i da su me izbacili iz bivše škole, koja je bila “smeće”. 

Prvih nekoliko tjedana samo su me psihički maltretirali, stalno bi me gnjavili, a nisam imala ni previše prijatelja. Uzeli bi mi torbu i počeli po razredu pod odmorom bacati moje stvari i knjige uokolo i u koš za smeće, smijali su se i vikali “ovo je smeće, ovo je smeće”. 

To su uglavnom radile cure iz razreda, a onda su me jednom istukle na igralištu. Došle su do mene i pitale me “što radim ovdje, ovo nije moje igralište” i počele me gurati. 

U jednom trenuku su me gurnule na zid o koji sam udarila glavom i samo mi se zacrnilo pred oćima.

Otišla sam kući i nije mi bilo dobro pa su me roditelji odveli liječniku, koji mi je rekao da imam potres mozga.

Lagala sam da sam pala na igralištu, nisam ništa željela priznati roditeljima. Kad sam se vratila u školu, maltretiranje je polako prestalo, a ja sam u međuvremenu našla dečka. 

No, nekoliko tjedana kasnije vidjele su me kako sjedim s njim na klupi i opet me počele gnjaviti. Prvo su mi pred njim vikale da sam kurva, ne znam, valjda su bile ljubomorne jer nijedna od njih nije imala dečka. 

Otišli smo od njih, a drugi dan kad sam došla u školu ponovno su mi govorile da sam kurva i u prolazu bi me jedna od njih tu i tamo ošamarila. 

Sve su ispričale i dečkima iz razreda, koji su me počeli “šlatat”, pogotovo kad je došlo ljeto i kad smo nosile laganije majice.

Na maturalac nisam htjela ni ići i sva sreća što je škola brzo završila pa sam otišla u srednju jer ne znam kako bih to više izdržala. Danas kad me sretnu, prave se kao da me nikad nisu poznavale.

Nasilnica, Mirna (18), Zagreb

Nasilje među djecom | Author: Thinkstock Thinkstock

Tukle smo se bokserima, palicama, teleskopskim palicama, nisu to bile ženske šore, kak ljudi misle - čupanje, šamaranje... Znalo je bit i stvarno brutalno.

Jednoj curi sam vukla glavu po šljunku da sam joj svu facu uništila i danas ima rupe po licu, jednoj sam slomila ruku, kasnije mi je bilo žao, ali već je bilo gotovo, ispričala nam je 18-godišnjakinja, učenica 4. razreda jedne zagrebačke gimnazije.

Prvi put sam se potukla u 7. razredu osnovne škole. Ne sjećam se više zbog čega, obično je razlog bio svađa dviju cura oko dečka. 

Svaka bi pozvala po nekoliko prijateljica da se potuku. U početku nas je bilo pet-šest cura, ali znalo nas je biti i puno više. Razlozi su uvijek bili banalni. 

Svađa oko dečka ili neki trač, recimo netko kaže da je neka cura pričala nešto loše o tebi, ti je nađeš i nabiješ, nije bitno ni je li to istina. Često je bio dovoljan i samo jedan krivi pogled, neka te odmjeri ili ti dobaci nešto i ti je istučeš. 

Ako bi išle van, a znalo nas je biti i 20-ak, nitko nije smio dirati nijednog dečka ako mi to nismo dozvolile, ne samo dečke iz našeg društva, nego i ostale. 

Mjesto tučnjave bi dogovorili, jedino smo uvijek pazile da nije ispred škole jer bi onda netko mogao zvati ravnatelja ili profeseore pa bi i starci mogli saznat. 

Uglavnom su se svi toga pridržavali jer ako ne bi došla na dogovoreno mjesto, onda bi je sačekale negdje, recimo na putu doma iz škole i tada bi dobila duplu porciju. 

Tako da je uvijek bilo bolje doći, pošteno se potući, nego bježat, pa pobrat više batina. Što se tiče mjesta, birale smo mjesto gdje je mirno, gdje nema ljudi, recimo okretište, nasip i slično, kako nas nitko ne bi mogao vidjeti i pozvati policiju. 

Ako bi ipak slučajno došla policija, onda bi lagale o tome zašto smo tamo. Jednom nam je na okretištu došao policajac i rekao da ima dojavu da se netko tuče. 

Ja sam se napravila blesava i rekla da to nije tu, da su otišli negdje i on je otišao bez provjere. Nikad mu ne bi palo napamet da sam se zapravo ja tukla. 

Uvijek bi se sredila za tučnjavu. Ko da idem van. Našminkala bi se i zrihtala. Da me vidi netko sa strane, tko ne zna zašto smo tamo, nikad ne bi posumnjao.

Znale smo obući širu odjeću, ako smo nosile oružje (mislim na palice i to, da ne bi ispalo da hodamo s pištoljima) da se ne vidi. 

Nekad bi skinule dio odjeće da se ne zaprlja, da ne bi ostali tragovi krvi ili nešto. Osim toga, uvijek sam pazila da me ne tuku po licu, kako starci ne bi ništa skužili. 

Znala sam bit sva plava po tijelu, sve me boljelo, ali se to ništa ne bi vidjelo. Jednom me boljela trtica, nisam mogla sjedit, a nekad sam i šepala, ali sam uvijek izmislila nešto, da sam uganula nogu ili slično. 

Nikad me nisu uhvatili jer nitko nije znao kako se zovem. Svega pet-šest cura znalo je moje pravo ime, a ostali su me znali samo po nadimku. 

Lagala sam im i o tome u koju školu idem, recimo umjesto u gimnaziju rekla bih da idem u frizersku ili nešto slično, tako da, ako bi netko i “cinkao”, nije znao moje prave podatke. 

Zato me ni policija nikad nije ćopila. Da jesu, da su mi starci saznali, ne znam šta bih napravila, ubila bi se valjda. Znali smo nekad i markirat iz škole kako bi se tukli.

Ispričnice nikad nisu bile problem, ja znam prilično dobro krivotvoriti potpise pa sam ih pisala. Ne samo sebi, nego i drugima.

Koji je bio motiv? Motiv je obično bio da se pokažem, da se iskažem, da me poštuju. Uvijek sam bila jača. Ako se iskažeš, a ja sam se više puta iskazala, poslije se drugi tuku za tebe. 

Ti nazoveš nekoliko frendica i kažeš koga treba istući i gdje, i oni to odrade. Znali su tu biti i dečki iz društva. 

Oni bi nas gledali i onda, ako je trebalo, i oni bi se uključili u našu obranu. Oni su branili nas, a cure iz drugog društva branili su njihovi dečki i to je tak išlo. 

To je najčešće bilo ako smo se tukli za “teritorij”, kvart protiv kvarta. Onda nas je znalo biti i 50-ak, a fajt je trajao maksimalno sat vremena. Oružje smo lako nabavljali. 

Kao što se zna tko prodaje drogu, tako se znalo gdje možeš nabavit bokser ili palicu. Bokser na crno, stajao je 200-300 kuna, a palica oko 500. 

Oružje nikad nismo nosili doma, zbog staraca i to. Putem do kuće sakrili bi ga negdje u grmlje, ili ako je netko imao praznu vikendicu ili podrum, onda bi ostavili kod njega.

Novac za oružje, ali i za druge stvari nikad mi nije predstavljao problem jer sam ga uvijek imala dovoljno. No bilo je tu cura iz siromašnih obitelji, one su ga morale zaraditi. 

To su radile prodajom “trave” ili bi ga jednostavno otele nekome. Recimo, ako se potuku i cura izgubi, morala im je dati mobitel, novac ili zlato. 

To je, na neki način, bio njihov plijen. Znale su presresti curu na ulici jer su im se svidjele njezine zlatne naušnice. Zaprijetile bi joj da će je istući ako im ih ne da, i ona bi im morala dati naušnice inače bi dobila batina. 

Ja to nikad nisam radila jer nisam imala potrebe, a i onda se sve može saznat. Cura se vrati doma bez rinčica i starci je pitaju gdje su joj, onda ona veli da su joj neke cure uzele, pa se u sve uključi policija... 

To nije dobro. Nekad su znale zaradit u kasinu. Recimo uložiš 10 kuna na rulet, pa ako te krene, možeš dobit dosta. Ja sam u kasinu prvi put bila u 2. razredu. 

Možeš ući bez problema, samo moraš bit samouvjeren, uđeš bez pitanja, jer ako kažeš “Dobar dan!”, onda baš zvučiš kao dijete, a ovako te nitko ništa ne pita.

Tući sam se naučila na ulici, nisam nikad ništa trenirala, nisam ni trebala. To bar brzo naučiš. U početku, dok ne znaš, čupaš i šamaraš, no malo gledaš oko sebe šta rade drugi i kako se tuku i kopiraš ih. 

Znala sam gledati mečeve boksa i kickboksa, kako oni udaraju i kopirat udarce. Nikad nisam tukla slabije od sebe. To mi je totalno bezveze.

Gledam ove prvašiće, oni nađu nekog jadnika u razredu, nekad najslabijeg i onda ga maltretiraju. Slome mu naočale, uzmu džeparac, čak ga tjeraju da se pred njima samozadovoljava u zahodu i onda to snimaju. To mi je užas. 

Faca si ako istučeš nekoga starijeg i jačeg, a ne nekog jadnika. Meni su bile najdraže starije cure, koje su bile bahate ili se prenemagale. 

Nakon što su “pobrale” batina brzo bi se spustile na zemlju. Bila sam puna bijesa i morala sam ga negdje izbaciti. Kod kuće sam imala sve pa sam uzbuđenje tražila drugdje, na ulici.

U 2. razredu srednje, tad sam se najviše tukla, znala sam se tući 2-3 puta tjedno. Bilo je cura koje bi se “našmrkale” kokaina kako bi se osjećale jače i hrabrije.

Ili bi se napile ili napušile pa bi se onda htjele tući. Meni je to užas, ja se nikad nisam drogirala i nisam to dozvoljavala. Rekla sam im ako se žele drogirati, više neće biti u društvu. 

Ako se hoćeš tući, za to ti ne treba nikakav dodatni stimulans. Znam neke cure i dečke koji su umrli od droge, predozirali se. U nekoliko mjeseci na Knežiji umrlo ih je sedam.

Jednom su se žile zaštopale jer su mu pomiješali neki kreč s heroinom. Meni su tučnjave i taj način života dosadili negdje u 3. razredu. Odlučila sam se povući. Vidjela sam da sve to nema nikakvog smisla. 

Prvo sam se povjerila starijoj sestri. Ona mi je objasnila da neke stvari mogu riješiti i verbalno, a ne samo fizički. Tad sam rekla i starcima. Ne bih mogla podnijeti da oni to doznaju od policije ili nekog drugog. 

Nije mi bilo lako izvući se. U početku, kad bi me frendice zvale da se idem tući, rekla bih da ne mogu, da imam nekog drugog posla. Kasnije sam im rekla da to više ne želim, da sam se povukla. 

Dotad sam već stekla neki status, neko poštovanje, pa me više nitko nije ni dirao. Ukoliko sam ipak morala reagirat, onda bih nazvala curu koja radi probleme i objasnila joj što će joj se dogoditi ako se ne “opameti”. To je obično bilo dovoljno.

Planiram studirat, obrazovat se i napravit nešto od sebe, postići nešto. Iskreno, ne bih voljela da moja djeca otkriju kakva sam bila i što sam radila. 

Kako bih im mogla zabranit da se tuku kad sam i ja to radila? Samo bi mi rekli - pa i ti si bila takva. Pokušavam utjecat na svoje frendice, nagovaram ih da se prestanu tući, da je to bezveze, neke sam uspjela preobratit, a nadam se da ću još neke.

Jer ako ostaneš na toj razini, ako ostaneš na dnu, upropastit ćeš se ili umrijeti.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.