Mala kolumna u lokalnim novinama prije 86 godina nadahnula je mit o slavnom čudovištu - članak Inverness Courier iz svibnja 1933. objašnjava kako su se poznati poslovni čovjek i njegova supruga vozili duž sjeverne obale Loch Ness-a kada su bili svjedoci "ogromnog preokreta" u vodi.
Kad su se zaustavili, ugledali su ogromno biće s "tijelom koje nalikuje kitu" koje je kreiralo "valove veličine onih koji nastaju od prolazećeg parobroda". Zapanjeni, par je čekao oko pola sata u "nadi da će čudovište (ako je to bilo) opet isplivati na površinu".
Čudovište nije isplivalo, ali je legenda o njemu rođena.
Tijekom godina, opsesivna potraga za vodenim bićem dinosaura dugog vrata rezultirala je samo mutnim fotografijama i snimkama.
No, početkom ove jeseni misterija je dobila novu dimenziju kada je dugoočekivana studija temeljena na korištenju okolišnog DNK iznijela neke iznenađujuće dokaze o tome što zapravo može vrebati iz vode, piše Popular Mechanics.
Drevno porijeklo
- DNK je moćno novo oruđe za razumijevanje našeg svijeta, a uz pomoć njega gradimo relativno detaljnu sliku života u jezeru. Iako nismo pronašli tragove reptila, postoji vjerojatnost da u njemu žive druga stvorenja neobične veličine - kaže Neil Gemmell, genetičar sa Sveučilišta Otago i vođa tima za projekt Loch Ness Hunters.
Kaže i da osobno ne vjeruje u postojanje Nessie, no želi odvesti međunarodni tim znanstvenika onamo i usput s njima 'razgovarati o znanosti'. Istodobno, uz osmijeh kaže znanstvenik, njegova djeca (7 i 10 godina) smatraju da je to 'najcool' stvar koju je dosad napravio.
Loch Ness je, s 56,4 km2, drugo po veličini škotsko jezero, iza Loch Lomonda, a zapreminom je najveće, zbog svoje relativno velike dubine. Najdublja točka je na 230 metara, a jezero sadrži više slatke vode nego sva jezera u Engleskoj i Walesu zajedno.
Mnoštvo teorija o Nessie
Jedna od najraširenijih teorija je da u Loch Nessu živi dugovrato čudovište, odnosno plesiosaur koji je, nekim čudom preživio sva razdoblja u kojima su ostali dinosauri izumrli.
Po drugoj teoriji čudovište iz Loch Nessa je zapravo vrsta divovske jesetre ili soma, a treći vjeruju da je riječ o obmanama, odnosno plutajućim granama ili posljedici igre snažnog vjetra i vode.
Profesor Gemmell kaže da za sve postoji znanstveno objašnjenje. Pojašnjava da sve što živi u jezeru za sobom ostavlja sićušne fragmente DNK - s kože, peraja ili iz urina.
Rezultati do kraja godine
Gemmell je na Loch Ness otputovao s timom međunarodnih znanstvenika koji su prikupili oko 300 primjeraka vode iz različitih dijelova jezera i iz raznih dubina. Uzorci su se filtrirali da bi se dobio DNK koji će se potom usporediti s podacima o poznatim vrstama.
- Ne vjerujem da postoji bilo kakvo čudovište. A proučavanjem DNK dobit ćemo uistinu bogat uzorak bioraznolikosti jezera- kazao je novozelandski profesor koji je Loch Ness prvi put posjetio turistički kada je imao dvadesetak godina. Na zamisao o DNK analizi došao je prije nekoliko godina.
- Iz nekoliko litara vode možemo detektirati na tisuće različitih vrsta, a svi veliki organizmi ostavljaju za sobom trag stanica dok se kreću okolinom u kojoj žive. Nova tehnologija genoma je dovoljno detaljna da otkrije DNK koji bismo mogli usporediti s onim kod većine živih organizama - kazao je. Uvjeren je da će uvijek biti onih koji vjeruju da u jezeru živi čudovišno biće.
- U ljudskoj je prirodi da žudi za tajnama i zagonetkama. No često je ono što otkrijete daleko od onoga što ste očekivali. Usto, ima ljudi koji ne mare ni za kakve rezultate jer su duboko uvjereni u to da je riječ o nečemu paranormalnome pa ni ne očekuju tragove DNK - kaže Gemmell.
Čudovište odgovorno i za prelazak na kršćanstvo
Ono što je znakovito je da ljudi već tisućljećima viđaju kako nešto viri iz dubina jezera u udaljenom škotskom visočju. Slikovite rezbarije na kamenu iz 1. stoljeća prikazuju životinju velike glave sa perajama, za koje neki kažu da izgleda poput slona koji pliva.
- Način na koji čovječanstvo djeluje je da racionaliziramo i revidiramo mitologije - kaže Adrian Shine, voditelj projekta Loch Ness i dugogodišnji istraživač.
U raznim tekstovima starim 1500 godina, morske zmije, vodeni konji i vodeni kelpi opaženi su u vodnim putovima Škotske. Najranije pisano viđenje potječe iz biografije misionara St. Columba iz 7. stoljeća, sveca odgovornog za prelazak Škotske na kršćanstvo sredinom 6. stoljeća.
U tom tekstu Columbo susreće grupu lokalaca koji sahranjuju prijatelja kojeg je ubila zvijer iz vode. Svetac ga je uspješno oživio, a potom je naredio jednom od svojih učenika da prepliva jezero kako bi nesretniku vratili čamac na kojem je bio. Dok je učenik plivao, progonila ga je ista vodena zvijer.
No Columbo je molitvom uspio nagovoriti čudovište da odustane od lova, zvijer je utonula u vodu, a mještani su se preobratili na kršćanstvo.
Činjenica da u Loch Nessu postoje priče o stvorenju stare 1500 godina, a traju i danas dovoljan je dokaz da tamo nešto i doista postoji, kaže Gary Campbell koji je sa suprugom Kathy stvorio registar viđenja Loch Ness Monstera.
- Da je taj slučaj bio na sudu i da je preko 1000 svjedoka koji su vidjeli čudovište svjedočilo, presuda ne bi bila dvojbena - smatra Campbell.
Registar viđenja čudovišta
Nedavna viđenja imaju sličnosti s onima iz davnih vremena. Campbell se sa čudovištem navodno susreo u ožujku 1996.
- Mala crna grba virila je iz vode na udaljenosti oko 300 metara od obale. Nestala je i ponovno izašla - svjedočio je on. Želeći prijaviti viđenje čudovišta otkrio je kako ne postoji nikakav registar, pa je odlučio napraviti svoj.
Više od dva desetljeća kasnije, Campbellov registar u svojoj bazi podataka ima 1111 viđenja. Neki su od njih povijesni izvještaji, poput onog svetog Columba, koji su pronađeni istraživanjem stoljetnih zapisa, dok su drugi moderna viđenja izvedena iz izravnih izvještaja, članaka iz novina i drugih izvora.
Prema Campbellovom registru, samo je u prošloj godini bilo 18 viđenja (najviše od 1983.), uključujući i ono nedavno od 29. rujna 2019. godine.
Campbell kaže da su većina prijavljenih viđenja zapravo stvari koje je lako prepoznati, poput valova od čamaca ili ptica na vodi. Samo od trećine svih viđenja se upisuje u registar.
- Nikad ne kažemo da je riječ o čudovištu, već o neobjašnjivim događajima u Loch Nessu - kaže Campbell.
U njegovom registru ima na stotine amaterskih fotografija koji su poslani radi pružanja dodatnih dokaza za viđenja. Mnoge od ovih fotografija su nejasne, bez fokusa, nerazlučive i na drugi način neuvjerljive.
Škoti i Britanci umalo se zaratili zbog prava na neman
Nedavno objavljena pisma otkrivaju da je 1933. planiran otvoreni lov na čudovište u škotskom jezeru Loch Ness. Tada je bio proširen put uz sjevernu obalu jezera pa su bile češće dojave ljudi koji su vidjeli čudovište. Englezi su Škotima htjeli preoteti Nessie. Nakon ubijanja mitskog bića engleski muzeolozi bi ga postavili u Londonu. Ako je nisu mogli dobiti cijelu, htjeli su barem dio - čeljust, peraju ili zub.
Škoti su se oštro usprotivili otmici. Živu ili mrtvu, htjeli su je i jedni i drugi. U dopisivanju ispada da je gotovo došlo do većih razmirica između dva naroda nego na nedavnom referendumu za nezavisnost Škotske.
- Želimo nasljedna prava na čudovište ako se ubije i uhvati - pisao je jedan zaposlenik muzeja u Edinburghu tadašnjem škotskom premijeru.
Zastupnik u britanskom parlamentu iz škotskoga grada Invernessa uvjeravao je svojega premijera: “Čudovište sigurno postoji jer ga je previše ljudi dosad vidjelo”.
Nakon početnog izvještavanja iz 1933. godine, čudovište Loch Nessa postalo je medijska senzacija - pojavljujući se čak 55 puta u New York Timesu u narednih 18 mjeseci. Zatim je 21. travnja 1934. londonski Daily Mail objavio fotografiju koja je zauvijek promijenila način na koji smo vidjeli Nessie.
Poznati lažnjak
Navodno ju je fotografirao ugledni londonski ginekolog Robert Wilson, a prikazuje napola potopljeno stvorenje s dugim vitkim leđima, zakrivljenim vratom i zašiljenim licem. Izgleda poput plesiosaura, dugog izumrlog masivnog morskog gmaza s papučicama koji je živio za vrijeme jure.
To je potaknulo takvo ludilo da su na tisuće turista dolazile u škotsko visočje svakodnevno, kako bi i sami vidjeli čudovište.
Šezdeset godina kasnije konačno je utvrđeno da je fotografija lažnjak. 1933. godine Daily Mail je poslao filmaša i samouvjerenog lovca na divljač Marmadukea "Duke" Wetherella kako bi snimio prve dokaze o tom stvorenju.
Vratio se vičući "pobjeda" s odljevima stopala koja navodno pripadaju mekonogoj životinju dugoj oko 7 metara. Daily Mail ih je proslijedio Prirodoslovnom muzeju na daljnju analizu. Oni su zaključili kako je riječ o otisku nilskog konja, sličnog onom kojeg je Wetherell upucao u Africi.
Daily Mail ga je prozvao zbog blefa, a on se vratio u London posramljen.
Wetherell je, tražeći osvetu, upisao svog sina Iana i očuha Christiana Spurlinga kako bi izgradio čudovište iz Loch Ness-a. Učinili su to tako što su uzeli podmornicu od 14 centimetara od limene igračke i na vrh cijepili zakrivljeni vrat dugačak nogu od sivo obojenog plastičnog drva. Zatim su zalijepili olovnu traku balasta na dno kako ne bi isplivala na površinu. Fotografirali su čudovište na dovoljno velikoj udaljenosti da da iluziju monstruozne veličine.
Uspjeli su nagovoriti liječnika Wilsona da razvije fotografije i predstavi ih kao svoje, a do danas nije jasno zašto je on pristao na takvu prevaru.
Cijeli zaplet otkriven je tek 1994. godine, kada su dva ugledna istraživača Loch Ness otkrila isječak iz novina iz 1975. godine u kojem je Ian Wetherell priznao sve, a moderni lovci na Nessie potvrdili su priču s tada 94-godišnjim Christianom Spurlingom.
U svakom slučaju, Englezi su imali plan za Nessie ako se ona ikad doista pojavi. Nakon ponovnih dojava o Nessie nakon 2. svjetskog rata princ Philip, suprug kraljice Elizabete II., predlagao je 1962. godine da se organizira britanska mornarica koja bi pročešljala jezero. Bio je i prijedlog za zakon koji bi štitio čudovište od krivolovaca. Koliki napor za nepostojeće biće, kako su pokazala suvremena istraživanja.
Nessie pod mikroskopom
Iako su laži i prijevara bile česte, znanost je također odigrala važnu ulogu u potrazi za Nessie. Još davne 1904. godine provedeno je batimetrijsko istraživanje koje je otkrilo da je Loch Ness vrlo sklon fatamorganama zbog spore reakcije dubokog vodenog tijela na promjene temperature. Izobličenje ili produženje refleksije bilo je uobičajeno, možda čak i pretvaranje vodene ptice duge tri metra u jednu koja izgleda tri ili četiri puta veća od stvarne veličine.
Kada je sredinom tridesetih godina prošlog vijeka izbila manija Loch Ness Monster, nekoliko je biologa krenulo pregledavati jezero u nadi da će naći logično objašnjenje, optužujući neku vrstu sisavca da igra ulogu čudovišta koje plaši ljude.
Do 1960-ih su kamere s telefoto lećama sa 16- i 35-milimetarskim filmom postali glavno sredstvo za proučavanje bare. Film iz 1960. godine snimio je nešto za što se prvotno mislilo da nije moguće prepoznati, ali nedavna analiza oštrine slike otkrila je da je to vjerojatno nejasan čamac. U ljeto te godine zajednička ekspedicija u Cambridgeu i Oxfordu postavila je kamere kako bi veliki dio jezera bio pokriven.
Svih 19 "viđenja" bili su čamci ili ptice, a nije bilo tragova dokaza neke velike podvodne životinje. Tijekom sljedećeg desetljeća, znanstvene ekspedicije nastavile su vršiti površinske istrage Loch Ness-a, ali nastavile su se vraćati s vrlo malo dokaza.
1973. Adrian Shine uključio se u znanstveno istraživanje oba obližnjeg Loch Morara i Loch Ness-a. Pomoću podvodne fotografije i kamera pretražili su dno kako bi pronašli bilo kakve znakove velikih životinja. Iako nisu pronašli Nessie, pronašli su dosad nepoznate beskralješnjake poput crva, smola i jegulja koji žive u mračnim, hladnim dubinama škotskih voda. Sonar je postao važan dio pretraživanja u 1980-ima operacijom Deepscan, koristeći Lowrance eho zvučnike za stvaranje "sonarne zavjese" oko jezera.
Devedesetih godina prošlog vijeka trogodišnje istraživanje prehrambenog lanca jezera otkrilo je da izvori hrane ne mogu podržavati neke oblike masivnih svejeda.
Potom je 1994. godine Shine vodio Projekt Rosetta s namjerom bušenja jezgara sedimenata kako bi dokumentirao okolinsku povijest jezera, no bez otkrića na kraju kad je morska voda ušla u jezero, kada se vjeruje da ga je nastanilo i čudovište.
Moderni dokazi povratka čudovišta
Podvodno istraživanje Loch Ness-a iz 2016. godine, izvršeno morskim dronom po imenu Munin, stvorilo je sonarnu sliku nečega na dnu jezera s vrlo upečatljivim i izrazito dugim vratom. Da, Munin je pronašao Nessie, ali ne pravu.
Bio je to filmski rekvizit iz filma iz 1970. Privatan život Sherlocka Holmesa koji je tijekom snimanja potonuo na dno.
2018. se pojavio novi video s navodnim ukazanjem mitskog čudovišta iz Loch Nessa. Na snimci se vidi da je nešto u jezeru i zapljuskuje vodu dok se kreće.
Djevojčica Laria Annand (8) koja je jezero posjetila bakom Marie primijetila je čudni dugački objekt koji se micao u vodi. U blizini nije bilo čamca niti bilo čega drugog što bi moglo izazvati male valove na jezeru.
- Bilo je stvarno čudno. Jako neobično. Ne mogu to objasniti pa jedino što mi pada na pamet je to da smo vidjeli čudovište iz Loch Nessa - kazala je za Metro.
"Ne tražim više Nessie. To se završilo prije 20 godina, ali još uvijek rješavamo misteriju onoga što ljudi vide", kaže Shine.
Zaključak DNK analize
Gemmell i njegovi kolege DNK su uzorke iz jezera podvrgnuli najnovijoj tehnologiji sekvenciranja gena i šest različitih timova širom svijeta radili su neovisno kako bi uskladili DNK. Zahvaljujući tome, uspjeli su identificirati život u jezeru s nekom razinom pouzdanosti, rekao je Gemmell.
Rezultati, objavljeni u rujnu 2019., otkrili su da u Loch Nessu ima oko 3000 vrsta, od kojih mnoge žive na mikroskopskoj razini. No, rezultati su uključivali i velike životinje poput 11 vrsta riba, dvadeset sisavaca i tri vodozemaca. Ali, nema DNK gmazova.
U gotovo svakom uzorku vode pronađen je DNK jegulja, a znanstvenici vjeruju kako je moguće da u Loch Nessu postoje jegulje znatno veće od onih s kojima smo se dosad susretali.
Gemmell s oprezom kaže da nam jedno istraživanje ne govori sve o Loch Nessu. Shine želi koristiti DNK iz okoliša zajedno s još jednom cijenjenom tehnologijom kako bi dobio još cjelovitiju sliku mjesta koje je proučavao u posljednjih pet desetljeća.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
nessie ne postoji