Life
10426 prikaza

Najusamljeniji Hrvat: Živio na Kornatima i pričao s ovcama

Božo Kučić
Screenshot
Desetljeća života na osami promijene čovjeka. Vrijeme i prostor postanu tek daleki pojmovi nevažni za svakodnevni život

Otok Kornati, kolovoz 1968. godine. Starac Božo Kučić, suh i kvrgav kao grana davno usahle masline, drijemao je pod vrelim jadranskim suncem na stubama oronule kuće. Kad su se novinari pojavili pred njim, prenuo se i u njegovim, od dugog života već zamućenim očima, pomiješao se strah s nezadovoljstvom. Htio je pobjeći od ljudi, tih nametljivih stvorova koji neprekidno nešto govore i uvijek žele nešto saznati, od tih galamdžija što remete zujanje pčela, kvocanje kokošiju, poneki krik galeba i blejanje ovaca, jedine zvuke na kojem je u svom pustinjačkom životu navikao.

Božine staračke kosti bile su preslabe, uspio je samo osoviti se na noge i bespomoćno odmjeravati drske uljeze.

Tek kad mu je vodič, veseli Murteranin Ljubo Lovrić, koji na svom brodiću neprekidno krstari Kornatskim arhipelagom, pa jednom u godinu ili dvije navrati i do starog usamljenika na vrhu Kornata, pružio dva kavala, starčevo lice obraslo gustim bijelim čekinjama se pokrenulo:

"Riba, divice gospo!", otelo se iz njegovih bezubih usta.

Tako je pao i zid netrpeljivosti. Starac je pristao na razgovor. 

"Koliko ti je godina, Božo", zapitao je Ljubo kad su sjeli na stube.

Starac je dugo u sebi računao mičući usnama. 

"Bit će da je devedeset i šest", rekao je sasvim tiho, naširoko razdvajajući riječi. "Da! Bit će toliko!"

"Kad si doša' ovamo na Kornat?"

"Ne znam pravo. Bit će da mi je bilo petnaest ili šesnaest. Ne sjećam se."

Nacionali park Kornati | Author: Hrvoje Jelavić/PIXSELL Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Osam desetljeća prije nastanka ovog teksta, dječak Božo sišao je s ocem sa surove planinčine Dubovice koja se uzdiže iz Ravnih Kotara. Spustio se u nizinu, jer u bijednoj dubovičkoj pustopoljini nije bilo dovoljno kukuruza i krumpira za odrasle dječake. Ne sjeća se Božo baš najbolje tog davno prohujalog dana, ali zna da ga je otac doveo na sajam u Obrovcu, gdje se u blizini zelena Zrmanja ulijeva u Novigradsko more. Otac je tamo razgovarao s nekim ljudima i na kraju se s jednim od njih rukovao.

"Božo", rekao je otac sinu. "Ovaj čovjek ti je od sada gospodar. Čuvat ćeš njegove ovce. Pođi s njim i slušaj ga!".

Otac je od gospodara Ivana Božikova dobio vreću krumpira i demižon ulja i vratio se u Dubovicu gdje su ga očekivala gladna usta mlađe djece. Božo je s gospodarom krenuo na put. Stigli su na bogati otok Murter. Tu se momak i Dubovice prvi put u životu do sita najeo i bio je vrle sretan.

Gospodar je Božu ukrcao na čamac i poveo ga na pusti Kornat.

Novinari su do usamljenika Bože stigli istim putem. Doplovili su do puste uvale Ropotnice i onda se pola sata uspinjali po zastrašujućem surovom i oštrom vapnencu, uz padinu koja je više ličila na neki spaljeni planet. 

Na vrhu padine, gdje su iz kamena rasli kržljavi čuperci suhe trave, uplašili su desetak ovaca i crnog ovna predvodnika. Podivljale životinje u panici su krenule u bijeg, skačući brzo i spretno kao divokoze s kamena na kamen.

Zatim su s visoravni s koje puca pogled na pregršt Kornatskih otoka i otočića rasutih po moru, naišli na mali vinograd, na po koje stablo badema, na masline neobično svijenih grana, na divlju mirtu, cvjetove nara i jednolično zujanje neumornih pčela koje su tragale za kaduljom. 

Prošli su kroz tu malešnu oazu izgubljenu u golom kamenjaru i naišli na mjesto zvano Knježak, na ruševnu kući i zadrijemalog Božu na njenim kamenim stubama.

"Jesi li igda odlazio s Kornata, Božo", priupitao je vodič. 

"Jesam, jednom prilikom", pustinjak se, nevičan razgovoru, mučio sastaviti rečenicu, pokazujući iskrivljenu lijevu podlakticu. "Kad je bio rat, otjerali su me u soldate i ranili u ruku na mjestu zvanom Piava".

Nacionali park Kornati | Author: Hrvoje Jelavić/PIXSELL Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Taj Prvi svjetski rat Božo neće zaboraviti. Već se počeo odvikavati od ljudi, godinama je lutao s ovcama ljutim kornatskim kamenjarom. Gospodar je imao puno ovaca, bile su divlje i samo se Bože nisu bojale. On ih je izvlačio iz dubokih škrapa, kamenih rupa u kojima bi neoprezno potražile zaklon od sunca, pa se više ne bi mogle izvući.

On je u kamenu kuću, koja je tada još bila zdrava i čvrsta kao što je bio i on, donosio iznemoglu janjad i njegovao ih.

Gospodar je dolazio na svoj kornatski posjed jednom ili dva puta godišnje obrati grožđe ili masline. Boža nije s gospodarom i radnicima previše razgovarao. Potjerao bi ovce niz kamenjar i pričao s njima. I zvijezdama se radije povjeravao nego ljudima, jer su one bile tihe i mudro su gledale s visina. Za svaku je izmislio neko ime.

Bio je sit i to je bilo najvažnije jer se glad nikad ne zaboravlja. Imao je mlijeka, mesa i grožđa, a ponekad i kruha. 

I baš tada, kad je bio sretan, pedantni carevi činovnici otkrili su da na Kornatu živi čovjek koji bi mogao braniti monarhiju. 

"Kad su me pustili ća iz špitala, vratija sam se ovamo. Lipo je ovdi!", govorio je taj starac.

Ljubo Lovrić, jedini koji je uspio od starca izvući pokoju rečenicu, zapita:

"Greš li kadgod u Murter, Božo?"

"Grem! Grem!", reče starac. 

"Kad si bija u Murteru zadnji put?"

"Skoro sam bija. Lani sam bija. Nekako u proljeće", odgovori pustinjak.

Kad se vratio iz rata s nakrivo sraslom podlakticom, Božo je nastavio usamljenički život među ovcama. Sve je rjeđe odlazio u Murter među ljude. U stvari, samo oko Božića.

"Božo mi je ime. Zato na Božić idem u Murter!", objasnio je on, nekom svojom logikom.

Poslije desetljeća u osami, počeo je gubiti pojam o vremenu. Za njega vrijeme ni ne postoje, samo dani i noći.

"Jesi li se ikad ženio, Božo?"

"Nisan!", ozbiljno je starac odmahnuo glavom. "A gdi sam moga' nać' žene?"

"A onako, Božo, jesi li igda bio sa nekom divojkom?"

"Jesan, kad sam bija u Abaciji!", na starčevom licu se prvi put ukazalo nešto nalik osmijehu. "Bija sam s jednom!"

"Pa kako ti je bilo, Božo?"

"Ne znam! Ne sjećam se!", sijedi usamljenik je nabrao čelo. "Znam samo da je bilo lipo! Šetali smo rivom."

Nacionali park Kornati | Author: Hrvoje Jelavić/PIXSELL Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Taj se značajni događaj zbio u vrijeme Prvog svjetskog rata. Bio je to prvi i posljednji bliži susret Bože Kučića s nekom ženom. Jedan od tih rijetkih uzbudljivih trenutaka u njegovom dugom životu.

Pustinjak je šutao i s vremena na vrijeme se na vrelom suncu zimogrožljivo stresao. Razmišljao je napregnuto o nečem.

Odjednom je pogledao Ljubu.

"U Abaciji mi je, biće kad sam bija s onom divojkom, ostala roba."

Usamljenik ne zna da se taj grad sada zove Opatija.

"Zaboravija sam vojničku škrinju i sat. Zamolit ću gospodara da me pusti otići u Abaciju. Moga bi mi neko odnit sanduk i sat. Je li Abacija daleko?"

Ni prostor, kao ni vrijeme ne postoje više za Božu Kučića.

Njegov svijet je Kornat i mala oaza Knježak, a vrijeme lanac dana i noći

Na rastanku je samo dodao: "Ipak bi mora poć do Murtera. Za ispovidit se. Ne mogu više za ovcama. Vrime je stiglo za umrit'!"

(Yugopapir)

  • Avatar Irgimonsa
    Irgimonsa 01:59 23.Svibanj 2019.

    Znaš li gdje mogu naći ženu za jednu noć? Idite na > > > www.Sexcoss.Com