Ovaj se mali vulkanski otok smjestio, možemo slobodno reći na kraju svijeta, 2000 km udaljen od najbližeg naseljenog otoka i gotovo 2500 km od kopna Južne Afrike. Tristan da Cunha je otok u južnom Atlantskom oceanu. Otok je teško dostupan, uglavnom je brdovit, a na jedinoj ravnici, na sjeverozapadnoj obali, leži prijestolnica Edinburgh ili „Edinburgh na sedam mora”.
Skup malih vulkanskih otoka je 1506. otkrio portugalski pomorac Tristão da Cunha i nazvao ih po sebi. U 17. stoljeću istraživali su ih Nizozemci, no sve do 19.stoljeća i američkog kitolovca nitko nije pokazao veći interes za otoke. Trojica Amerikanaca pokušali su na otoku uspostaviti kolonijalnu i trgovačku postaju. Plan je propao nakon što je u ribarskoj nesreći poginulo dvoje od njih.
Prvi pravi stanovnik otoka bio je američki istraživač Jonathan Lambert koji je stigao 1810. godine i sebe proglasio njegovim vladarem. No njegovo 'carstvo' nije bilo dugog vijeka, budući da je pognuo u nesreći s brodom dvije godine kasnije, piše Listverse.
1816. godine Britanci su zauzeli otok jer su se bojali kako bi ga mogli iskoristiti Francuzi, i pomoći Napoleonu, zarobljenom na otoku sv. Helena, udaljenom oko 2000 km. Populacija je tada procvjetala, kitolovci su razvijali trgovinu, a Tristan da Cunha počeo je nalikovati na pravu civilizaciju.
No život na tom udaljenom otoku nije bio uvijek lak, stanovništvo se izmjenjivalo, a u jednom trenutku na otoku su živjele samo četiri obitelji. S padom lova i industrije tijekom američkog građanskog rata, izolacija je počela ostavljati traga. Problemi su dolazili i od mornara koji su namjerno nasukali svoje brodove na obalu kako bi mogli podići novac od osiguranja, a štakori koji su izlazili iz brodova dodatno su uništili poljoprivredu i divlji svijet, piše ATI.
1867. godine sin kraljice Victorie, princ Alfred, vojvoda od Edinburga, posjetio je otoke i preimenovao ih u Edinburgh od Sedam mora, dao novo ime koje većina lokalaca nikad nije prihvatila. A nisu ni prihvatili poraz. Svoju izdržljivost i otpor su pokazivali usavršavajući svoje lovačke i sakupljačke vještine, te tako pokušali nadomjestiti nedostatak trgovine i poljoprivrede.
Izolacija je na otoku dosegnula vrhunac tijekom 1. svjetskog rata, i tada je spomenuto kako na otok posljednjih deset godina nije stiglo ni jedno pismo. Ovaj otok nikakvog kontakta sa vanjskim svijetom nije imao do 1919. godine kada su konačno primili vijest o završetku rata. Za vrijeme rata stanovnici Tristan da Cunha nisu puno znali o onome što se odgađa, iako je otok koristila američka mornarica kako bi nadzirala nacističke podmornice.
Danas na njemu živi 267 ljudi i imaju bolnicu, i trgovinu.
Na otoku nema aerodroma, a nema ni časopisa ni televizije. Postoji mala ribarska luka. Na otoku je škola, bolnica, pošta, muzej, kavana, pivnica i bazen. Kad mladi navrše 16 godina, lako nastavljaju daljnje školovanje u Velikoj Britaniji. Većina prihoda je od prodaje poštanskih marki. Jastoge izvoze u Japan i u SAD.
I dalje su bez struje, no uživaju u miru i spokoju. 70 otočkih obitelji su poljoprivrednici koji dijele zajedničku zemlju, pašnjake za krave. Nepredvidljiva morska priroda i dalje je razlog ne mogućnosti redovitog primanja pošiljki, pa se tako stvari moraju naručivati mjesec dan unaprijed.
Briga nikakvih nemaju, a jedino ih brine prijeteći vulkan, aktivni vulkan iznad grada. Posljednja erupcija na otoku dogodila se 1961. godine i tada su evakuirani svi stanovnici. Većina njih nakon dvije godine kada su ih obavijestili da je područje sigurno, brzo se vratila. I zapravo su tako potvrdili onu staru i malo izmijenjenu poslovicu koja kaže, čovjek nije otok, no to ne znači da na otoku život nije bolji.
