Bilderberg grupa jedno je od najtajanstvenijih društava, a istovremeno i jedno od najpoznatijih. Organizacija bogatih i utjecajnih političara i milijardera često raspravlja iza zatvorenih vrata o brojnim aktualnim događajima. Nije neobično da su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća veliku pažnju posvetili Jugoslaviji i njenom ekonomskom napretku, ali i porastu nacionalizma.
Tijekom rasprave na konferenciji održanoj 1990. godine, panelisti su bili uvjereni da će Jugoslavija uspješno proći gospodarsku tranziciju te da će bez previše problema pridružiti se europskim integracijama.
"Jugoslavenski eksperiment od posebnog je značaja jer se odigrava u pozadini sve jačih nacionalističkih tenzija. Ove tenzije su kulminirale izborom separatističkih predsjednika u Sloveniji i Hrvatskoj. Ipak, savezna vlada Ante Markovića isplivala je kao nova snaga ujedinjenja, usprkos komadanju zemlje. Ta vlada u porastu je u odnosu na Miloševića, Srbina koji je i počeo nacionalistički sukob. Jugoslavija pokazuje, možda bolje nego bilo koja zemlja, izbor između ekonomskog napretka i nacionalističkog sukoba. Ohrabruje to što Jugoslavija izlazi na pravoj strani nakon faze nacionalističkih tenzija", stoji u izvještaju objavljenom nakon konferencije u Glen Coveu 1990. godine.
Već iduće godine, će se retorika promijeniti. Ante Marković je dao ostavku, referendumom o samostalnosti Slovenije je već proveden i Bilderberg grupa po prvi put zauzima stav da Jugoslavija neće opstati. Kako piše Newsweek, grupa je već tada vidjela Srbe i Hrvate kao glavne sudionike u sukobu zbog duge povijesti nacionalističkih sukoba i zločina. Tada su na konferenciji zaključili da je Josip Broz Tito bio jedini koji je mogao očuvati "bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti". Istovremeno su zaključili i da je smrću Josipa Broza započeo raspad Jugoslavije.
Panelisti su bili iznimno zabrinuti zbog Hrvatske gdje je brojka od 800.000 Srba činila situaciju nevjerojatno kompleksno. Oni su ozbiljno shvatili Miloševićevu prijetnju da se neće odreći teritorija s većinskim srpskim stanovništvom i shvaćali su da bi to mogla biti prva točka prijepora dođe li do proglašenja nezavisnosti Hrvatske.
Godinu dana kasnije, 1992., raspravu o Jugoslaviji predvodio je nekadašnji šef NATO-a, Peter Carrington. Tom prilikom je hrvatsko i slovensko proglašavanje nezavisnosti nazvao provokacijom. A odgovor jugoslavenske vojske nazvao je veoma pretjeranim.
Tijekom rasprave je Carrington pričao da je veliki problem u Hrvatskoj odbijanje srpskih vlasti u Krajini bilo kakvog kompromisa. Carrington, kao i međunarodna zajednica, zastupali su stav da je moguća samostalnost samo na razini republika, ali ne i na razini naroda. Zbog toga su predlagali srpskim predstavnicima veću razinu autonomije unutar Hrvatske dok bi poštivanje njihovih ljudskih prava jamčili međunarodni predstavnici. Vlasti pobunjenih Srba su to odbile i tek kasnije se vidjelo koliko je to bila katastrofalna odluka.
