Bile su tipične tinejdžerice, i uživale u druženju s prijateljima. Poput mnogih drugih djevojaka i one su prijevoz do omiljenog disko kluba tražile stopirajući. Sve do jedne kobne večeri.
U studenom 1992. godine cijela Španjolska pratila je slučaj nestanka tri tinejdžerica. Miriam García Iborra, Antonia Toni Gómez Rodríguez i Desirée Hernández Folch, nestale su, a dok su obitelji tugovale policija je provodila istragu. Tri desetljeća kasnije niz je pitanja ostalo bez odgovora, a glavni osumnjičeni i dalje uspješno izbjegava uhićenje.
Te večeri 13. studenog 1992. godine 14-godišnja Miriam, 15- godišnja Toni i 14-godišnja Desiree, koje su živjele u okolici Valencije, u Alcásseru, i spremale su se za izlazak u popularni noćni klub Coolor u obližnjem Picassentu. Tražile su prijevoz, kako je prikazano u Netflixovoj dokumentarnoj seriji The Alcasser Murders koja se bavi njihovim nestankom, piše Oxygen.
"Te sam večeri bila s majkom kada je zazvonio telefon. Sestra je pitala oca može li ih odvesti u klub, a mama joj je rekla ne, jer je otac bio bolestan. Imao je temperaturu i nije mogao iz kreveta. I zato su trebale odustati od odlaska", priča Martin Garcia, brat od Miriam.
No one nisu odustale i umjesto sigurnog prijevoza odlučile su stopirati. Pokupio ih je jedan par i ostavio na obližnjoj benzinskoj pumpi. Primijetio ih je prijatelj koji je odlazio s benzinske.
"Hodale su prema centru grada. Kad su me vidjele pozdravile su me, i nastavile hodati", rekao je Jose A. Cano.
Jedna je žena rekla da ih je vidjela kako ulaze u bijeli automobili s najmanje dva muškarca unutra. I to je bio posljednji put da su ih vidjeli žive. Obitelji su se počele brinuti jer se djevojke nisu vratile kući u uobičajeno vrijeme. Luisa Gomez, sestra od Toni, vratila se s posla oko 20:30, a budući da se Toni nije vratila do 22 sata, što je inače bilo jako rijetko, počeli su se brinuti.
Zabrinuti otac Fernando Garcia, krenuo je u potragu za djevojkama.
"Nitko ništa nije znao. Nitko ih nije vidio", rekao je.
"Otišao sam do noćnog kluba Coolor, a u povratku sam svratio u policiju i rekao im da mi je nestala kćer. Rekao mi je policajac da je tek 11 sati i da je možda riječ samo o nekoj dječjoj igri. Dok ne prođu 24 sata ne mogu prijaviti njezin nestanak", kaže.
Ujutro su organizirali potragu. Bivši zamjenik gradonačelnika José Manuel Alcayna rekao je da su organizirali potragu sa 12 vozila i dijelili letke o nestalim osobama po cijelom području Valencije.
"Morali smo naglasiti da nisu otišle samostalno", rekao je.
Dok je policija pretraživala okolicu i napuštene zgrade, Fernando García obratio se medijima. Njihov nestanak ulio je strah u kosti ostalim tinejdžerima.
"Tada su svi njihov vršnjaci radili to isto, stopirali. Stopirali smo da dođemo do kluba u La Alcuida. Od tada nikada više", rekao je Placer Forés.
Neki su sumnjali da su djevojke možda i pobjegle, no bilo je niz znakova koji nisu podržavali tu teoriju. Desirée je spakirala svoju sportsku torbu za klizanje sljedećeg jutra, Miriam je ostavila kasicu prasicu sa oko 20.000 peseta u njoj, a Toni je posvetila pjesmu na radiju prijatelju s kojim se trebala naći sutradan.
"Bile su opuštene djevojke i ne vjerujem da su pobjegle", rekao je jedan prijatelj na televizijskoj snimci iz tih dana, kako je prikazano u dokumentarcu.
27. siječnja 1993. godine njihova sudbina je otkrivena. Dvoje pčelara naišli su na ruku koja je virila iz zemlje u ruralnom dijelu La Romana, Catadau i pozvali policiju.
"Sat je vrio iz zemlje. I mogli ste vidjeti kosti iz podlaktice. Nedostajala je ruka", rekao je Alfonso Cabrera.
Pretražili su područje i iskopali tri tijela, a identifikacija je potvrdila da je riječ o nestalim djevojkama. Bile su otete, silovane i mučene, jednoj je bradavica bila otkinuta, a dvije su upucane u glavu. Pored tijela policija je pronašla i rukavice, dalekozor, tri remena i neke odjevne predmete. Pronašli su i razne papire razbacane u šumi, a među njima i neke iz bolnice La Fe u Valenciji, pacijenta koji je bio liječen zbog spolnih bolesti.
Policiju su ti papiri odveli do Enriquea Anglésa, kojeg su s još nekoliko njih, uhitili tog dana u njegovom stanu. Među njima bio je i Miguel Ricart poznat pod nazivom "Plavuša".
"Kad su ga prvi put ispitivali Enrique Anglés rekao je da je on ubio djevojke. Bili su u noćnom klub, rekao je, a djevojke nisu s njim htjele plesati", rekao je Juan Pérez, koji je radio na tom slučaju.
No ubrzo su shvatili da njegova priča nije točna. Anglés je imao određenih mentalnih problema, a njegova obitelj rekla je i da se bori sa shizofrenijom. Policija je zatim svoju pažnju usmjerila na njegovog brata, Antonia Anglésa Martinsa.
Obitelj ge je opisivala kao jako nasilnog muškarca.
"Mislim da nije mogao osjećati empatiju prema drugim ljudima. Bio je jako hladan, svi smo ga se bojali", rekla je njegova sestra Kelly Anglés.
On je ubrzo nestao, a desetljećima nakon tog zločina i dalje je na listi najtraženijih. Policija se zatim fokusirala na Ricarta, koji se često s njim družio. Kako kaže Hidalgo, Ricart je Antonia identificirao kao počinitelja ubojstava. Dao je i nekoliko izjava o tome što se dogodilo te večeri, a u četvrtoj izjavi u ožujku te godine rekao je kako su oni pokupili djevojke dok su pješačile.
"Kad su shvatile da smo prošli klub i nismo stali, počele su prigovarati pa je Ricart rekao Antoniu da ih ostave tamo. No ovaj ga je potapšao po vratu i rekao da je u automobilu on glavni", stoji u izjavi.
Odveli su ih u kolibu u Llombai gdje su ih zavezali i dvije djevojke seksualno iskoristili. Otišli su po sendviče a kada su se vratili Antonio je napao i treću. Sutradan su ih odveli do automobila, no Antonio ih je opet zavezao, rekao je Ricart.
"Antonio je izvadio pištolj, pripremio ga, ali nije bilo metaka. Ponovno ga je složio i u svaku djevojku pucao jednom. Kada su bile mrtve Antonio je u rupu stavio tepih i bacio djevojke, jednu na drugu. Prekrio je njihova tijela sa ostatkom tepiha, i bacio zemlju na njih", pisalo je u njegovoj izjavi.
Ricart je kasnije tu izjavu zanijekao i rekao da su ga na to prisilili policajci koji su ga pretukli.
Otac jedne ubijene Fernando García sumnjao je u tu verziju zločina i Ricarta nazvao "pijunom". Započeo je svoju istragu, za koju je vjerovao da je dokazala da su djevojke mučili i ubili visoki dužnosnici koji su ih oteli zbog vlastitog zadovoljstva.
Sud se s tim nije složio i osudio je Ricarta na 170 godina zatvora zbog njegove uloge u ubojstvima. Pušten je 2013. godine. Španjolske vlasti nikada nisu pronašle Antonia Anglésa.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
takovi luđaci ima svuda i samo vrebaju žrtve,prvo su krivi roditelji koji znaju od čega boluju njihova djeca,pa socijala i psihijatrija koji bi trebali upozoravati na opasnost od takovih psihički i za okolinu opasne osobe....to je naj svježi primjer momka ... prikaži još! koji je trunici izmasakirao sa 88 uboda nožem ,roditelji su znali da im je sin bolestan na živce pa su krili još to kriju,to su tragedije....