Jezero Karakul smjestilo se na oko 4000 metara nadmorske visine u planini Pamir u Tadžikistanu. Jezero je dugo 25 km a poluotok na južnom dijelu jezera i otok na sjevernom, dijele jezero na dva bazena, manji istočni koji je relativno plitak (13-19 m) i veći zapadni sa dubinom od 221 do 230 metara.
Karakul jezero leži u kružnoj depresiji koja je ustvari krater meteorita promjera 45 km. Pretpostavlja se da je meteorit udario prije 25 milijuna godina, piše BBC.
Jezero su Sovjeti nazvali "Crno jezero" što mu i priliči s obzirom kako tijekom dana mijenja svoju boju, pa se izmjenjuju boje od tirkizne i smaragdne do duboko kobaltno plave. Velika je to atrakcija za neustrašive putnike koji putuju diljem središnje Azije, najbliži gradovi su Murghab u Tadžikistanu ili Oš u Kirgistanu.
Karakul je toliko slan, pa je gotovo nemoguće njime ploviti čamcem bez prevrtanja. Sličan je Mrtvom moru a unatoč svojoj velikoj slanosti, posjetitelji ne odustaju od pokušaja jedrenja. Svakog ljeta organizira se Roof of the World Regatta i privlači entuzijaste iz cijelog svijeta na neobičan festival koji uključuje kitesurfing i rafting.
Tijekom 2. svjetskog rata u području oko jezera bio je i logor za njemačke ratne zarobljenike a poslije je postalo glavno mjesto za ispašu ovaca i koza koje su Kirgizi tijekom ljetnih mjeseci dovodili s pašnjaka na nižim visinama. Danas ovdje živi svega nekoliko ljudi i to na krajnjem istočnom dijelu jezera u malom gradiću imena Karakul. Ti tvrdokorni Kirgizi vode obiteljske kuće u kojima se odmaraju avanturistički posjetitelji koji su se odvažili na put po opasnoj autocesti Pamire.
Gradić je samo 50 km udaljen od granice s Kirgistanom. Nema nikakve infrastrukture, osim male škole i nekoliko pansiona za noćenje. Struja je dostupna samo u jutarnjim i večernjim satima.
Mjesto je bez ikakve buke, osim dječjeg smijeha. Gradić pomalo nalikuje na one sa grčkih otoka, no zapravo je pravi grad duhova u kojem žive samo oni najizdržljiviji koji mogu podnijeti vrlo visoke temperature u ljetnim mjesecima i jako niske temperature u zimskim danima, koje lede cijelo područje. No bez obzira na veliku slanost jezera grad je tijekom ljetne sezone prepun komaraca.
Voda u slano jezero stiže iz obližnjih susjednih planinskih ledenjaka. U ljetnim mjesecima temperatura vode dostiže 12 stupnjeva, a zimi se spušta na nulu, a jezero je pokriveno ledom debljine jednog metra.
Šetnja napuštenim ulicama gradića podsjeća kako je ovo mjesto nekoć bilo na raskrižju Srednje Azije, na drevnom Putu svile a budući da je bilo jedno od rijetkih naseljenih područja u udaljenom ekstremnom planinarskom okruženju, gradić je bio idealan za odmor karavana između Kashgara u Kini i Bukare i Samarkanda u Uzbekistanu.
Stara bijela džamija sada stoji u tišini, a kuće od blata i cigli nude kakvo takvo utočište. Zapravo je sablasno mjesto, koje djeluje nestvarno zbog ravnih i niskih građevina oko kojih se proteže beskrajan prostor. Planinarski lanci kojima nema kraja okružuju jezero i sprječavaju dolazak vlažnog zraka, pa je sa 30 mm oborina godišnje ovo zapravo jedno od najsuših dijelova srednje Azije.
Njegov status u sklopu nacionalnog parka Tadžik bez obzira na mali broj stanovnika i sablasne prizore osigurava mu status mjesta koje će se na listi neustrašivih putnika nalaziti još godinama.
