Studirala sam medicinu, spavala po tri sata da bi učila što više. Krvavo sam radila prvu godinu prakse, prihvatila mnogo dodatnih sati da bih se usavršila i sad sam tu gdje jesam. Ne mogu biti liječnica na Kubi i to je za mene vrlo frustrirajuće", govori 31-godišnja Dayla Coro.
Htjela je specijalizirati intenzivnu skrb i nakon diplome joj je rečeno da ode u medicinsku misiju u Venezuelu, što će joj se računati kao tri godine obavezne prakse u javnoj službi koju moraju proći svi liječnici na Kubi ako žele jednog dana dobiti stalni posao. Pristala je na ono što Havana zove 'internacionalna misija' i kamo odlaze stotine tisuća kubanskih liječnika. Komunistička vlast od 1960. godine šalje po svijetu svoje liječnike u znak solidarnosti, a Fidel Castro nazvao ih je 'vojska u bijelim odorama'.
Osim što je izvor velikog ponosa i prestiža, važna je i ekonomska isplativost jer kuba na njima godišnje zaradi oko 8 milijardi dolara godišnje u prijeko potrebnoj čvrstoj valuti.
S više od 30.000 kubanskih liječnika koji su trenutno aktivni u 67 zemalja - mnogi u Latinskoj Americi i Africi, ali i europskim zemljama, uključujući i Portugal i Italiju, kubanske vlasti postavljaju stroga pravila kako bi spriječili da ovi njihovi građani ostanu u inozemstvu, piše BBC.
Plaće su Dayli bile dodatni motiv jer je porijeklom iz malog kubanskog grada Camagüey. Počela je s kubanskom liječničkom početničkom plaćom od 15 dolara mjesečno 2011. godine, pa joj je u Venezueli dobila 125 dolara za prvih 6 mjeseci, da bi tijekom treće godine dobivala 325 dolara mjesečno. Njezina obitelj na Kubi također je dobila bonus od 50 dolara mjesečno.
Prema izvješću 'Zatvorskih branitelja', nevladine organizacije sa sjedištem u Španjolskoj koja se bavi ljudskim pravima na Kubi i koja je povezana s opozicijskom skupinom Patriotska unija Kube (UNPACU), liječnici u prosjeku primaju između 10% i 25% plaće koju plaća zemlje domaćina, a ostatak ostaje državi.
Dayli kaže da je dobrovoljno potpisala ugovor na rok od tri godine, ali nije imala vremena ni pročitati, a niti je dobila osobnu kopiju ugovora.
U listopadu 2011. mlada je liječnica poslana u kliniku u venecuelanskom gradu El Sombrero. Mjesto je dobio u sklopu programa Barrio Adentro (Unutar susjedstva), koji je od 2003. distribuirao kubanske liječnike u ugrožene južnoameričke zemlje kao simbol kubanske potpore režimu pokojnog predsjednika Huga Cháveza i njegovog nasljednika Nicolasa Madura. Venecuela ovu i druge usluge kubanskih radnika plaća u nafti.
Dayli kaže da se našla u virtualnoj ratnoj zoni - u kojoj se navikla na to da ima pištolj uperen u nju.
Venecuela je u to vrijeme bila usred vrtloga rastućeg kriminala koji je doveo do visoke stope ubojstava od čak 92 mrtva na 100.000 stanovnika 2016. godine. Brojke Svjetske banke pokazale su da je taj broj bio 56, ali je i s tim plasirana na sam vrh svjetske ljestvice i ispred nje su samo El Salvador i Honduras.
"Bilo je mnogo kriminalnih bandi, pa bi nam dovodili ozlijeđene, jer je lokalnu venezuelansku bolnicu nadgledala policija", kaže Dayli. Ta djeca bi znala dovoditi svoje vršnjake sa po 15 metaka u tijelu, ali bi usmjerili u nas pištolje i ako netko od njih umre, znali smo da bi mogao umrijeti i netko od nas. To su bile svakodnevne situacije. Članovi bande koje je liječila često su bili tinejdžeri od 15 i 16 godina, kaže ona.
"Imala sam jednog s metkom u srcu, drugog s pet u glavi. Neki bi bili živi, i ako ih ne bi operirali u roku 20-ak minuta znali smo da će umrijeti, a mi nismo imali ni potrebne uvjete. Čak ni osnovne lijekove. Trebali smo imati četiri liječnička tima na intenzivnoj a imali bi samo jedan.", priča Dayli.Ti pacijenti često su hitnom pomoći prebačeni u opću bolnicu na 45 minuta. Ponekad bi članovi bande naredili Daylida s njima uđe u kola hitne pomoći, kaže ona.
"Jednom je hitnu pomoć napala druga banda, a venecuelanski liječnik i vozač su ubijeni", dodaje Dayli.
"Uvijek je postojala mogućnost da suparnička banda pokuša dovršiti posao tijekom transfera. Jednom su čak pucali u mrtvog pacijenta.
"Imala sam tad 24 godine, bila sam sićušna, mršava djevojka. Ali na mjestu gdje ima toliko nasilja, razviješ nevjerojatnu emocionalnu hladnoću."
BBC je u više navrata tražio od kubanske vlade odgovore, ali ih nije dobio. Havana je nastavila snažno braniti program. Kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel obilježio je prošle godine Dan kubanskih liječnika.
Dok je Dayli barem uspjela pobjeći iz Venezuele, mnogima to nije pošlo za rukom. Njezina sunarodnjakinja, 48-godišnja obiteljska liječnica nije se htjela predstaviti imenom i prezimenom, nego je rekla da ju se nazove Julia, kako bi poštedjela svoju obitelj eventualnih neugodnosti.
Tijekom petogodišnje misije u Venezueli bila je smještena u Bolivaru.
"Bila sam nesretna jer me voditelj misije uzeo na zub, pa me slao na niz lokacija u ruralnim područjima. U jednom trenu, zajedno s još jednom kubanskom liječnicom, obiteljski liječnik nije se htio predstaviti i rekao je da želi da ga nazo barem uspio pobjeći postajući žrtvom nasilja u Venezueli, sunarodnjak i kolega liječnica manje su imali sreće. 48-godišnji obiteljski liječnik želi biti identificiran pseudonimom "Julia" kako bi uštedio obiteljsko znanje o svom iskušenju.
Tijekom svoje petogodišnje misije u Venezueli, Julia je bila smještena u Bolivaru. "Bila sam nesretna u tome što mi je koordinator misije zasjenio, a ja nisam pristala na njegove odvratne insinuacije. On me je poslao na niz zabačenih lokacija u ruralnim područjima."
U jednom trenutku, zajedno s još jednom kubanskom liječnicom, bila je smještena u kolibu s prozirnim plastičnim krovom. Jednu noć probudila se kad joj je netko stavio ruku na usta. U drugoj prostoriji vrištala je njezina kolegica. Obje su silovala dvojica muškaraca. Koordinator je došao po njih, ali nije snosio nikakve sankcije jer ih je izložio opasnosti.
Juliju su odveli u Caracas gdje su joj dali anti-HIV lijek i sastanke s kubanskim psihologom.
"Razgovor se sveo na to da ne smijemo nikom reći da se to dogodilo."
Dok je bila na misiji u Boliviji, Julija je prešla granicu u Čile, a sada živi u Španjolskoj, gdje je zatražila azil i radi kao pomoćnica kirurga.
María (također nije njezino pravo ime) je još jedna ženska kubanska liječnica koja kaže da je pretrpjela nasilje. Bila je 26-godišnja obiteljska liječnica kad je bila raspoređena u Gvatemalu na svoju prvu međunarodnu misiju 2009. godine.
Tijekom svog putovanja u državu Alta Verapaz, koordinator misije počeo joj je govoriti o bogatašu na tom području, kojeg je nazvao "inženjerom". Marija kaže: "Mislio je da mu se sviđaju kubanske žene."Kaže da je dobila mobilni telefon na koji ju je "inženjer" počeo nazivati svaki dan.
"Nisam odgovorila, čak sam promijenila broj, ali je ipak nazvao", kaže Maria."Koordinator mi je rekao da ću biti poslana kući za kaznu ako tog čovjeka budem i dalje izbjegavala. Ja sam pak tamo otišla s idejom da pomognemo siromašnim ljudima. Bilo je tako frustrirajuće – osjećala sam se uplašeno, ali nisam imala kamo pobjeći." María kaže da su joj njezinu putovnicu oduzeli njezini kubanski čuvari čim je stigla u Gvatemalu.
Nakon što se dva mjeseca odupirala da vidi tog čovjeka, prebačena je u drug misiju. Dva mjeseca kasnije čula je da je njezin 'inženjer' uhićen u vojnom napadu jer je bio trgovac drogom.
María je dvije godine provela u Gvatemali, a kasnije je pobjegla da ne bi morala u iduću misiju u Brazil.
Kaže da je odbila ono što je smatrala neetičkim uplitanjem u načela poštene medicinske skrbi: "Tada su počeli moji problemi jer nisam htjela lagati. Ako je pacijent spreman otići kući i uzeti lijekove oralno, neću ga zadržavati pet dana na dripu. Isto tako ne mogu znati koliko ću imati srčanih napada idući tjedan."
Prema izvješću Zatvorskih branitelja, više od polovice od 46 liječnika s iskustvom u prekomorskim misijama, koji su bili intervjuirani, izjavili su da moraju falsificirati statistiku – izmišljati broj pacijenata, dolazaka bolesnika i patologija koje nisu postojale. Preuveličavajući učinkovitost misija, kubanske vlasti mogu, navodi se u izvješću, zahtijevati veće razine plaćanja od zemlje domaćina ili opravdati širenje operacije.
Dayli kaže da je sukob koji je imala s višim medicinskim kolegama u El Sombreru zbog uputa za povećanje statistike liječenja dovela do toga da su ju postavili na niže poslove i poslali u ruralno mjesto San José de Guaribe.
Jednom je stigla trudnica ali klinika nije imala potreban set za porod. Drugi put morala je umetnuti kateter pod svjetlom mobitela jer nije bilo goriva za generator za struju. Navodi da joj je odbijen zahtjev za prebacivanje čovjeka s karcinomom pluća u Caracas kako bi se podveo pod statistiku njezine klinike.
"Zdravlje Venecuelanca nije važno za misiju", kaže ona."Imala sam 11-godišnjaka koji mi je umro na rukama kad sam ga pokušavala spojiti na respirator koji nije radio."
Carlos Moisés Ávila govori sličnu priču. 48-godišnji liječnik pridružio se jednoj od prvih misija u Venezueli 2004. godine.
"Svako od nas je svaki dan morao izvijestiti o svakom životu koji je spašen, pa sam ponekad morao zgrabiti nekoga tko je zdrav i držati ga na infuziji", kaže Carlos.
"Lijekovi su stigli s Kube zastarjeli, pa smo ih uništavali prije nego bi zaključili inventar kako se ne bi vidjelo što smo koristili. Plaću smo dobivali od vojnika koji bi dolazili neredovito, pa bi ponekad kasnili i mjesecima", govori Carlos. Prijavio se za medicinsku misiju kako bi poboljšao svoju financijsku situaciju. Umjesto da je u to vrijeme dobivao oko 20 dolara mjesečno na Kubi, počeo je zarađivati 300 dolara u Briónu, u provinciji Miranda u Venezueli, iako kaže da je kubanskoj vladi isplaćeno više od 10 puta više za svakog liječnika u programu Barrio Adentro.
Dayli kaže da je zabranjeno svako druženje s venezuelancima izvan posla. Kubanski liječnici živjeli su zajedno i morali su poštivati policijski sat u 18 sati. Koordinator misije bio je službenik kubanske službe sigurnosti.
"Pitao bi vas o vašim cimerima u tjednim intervjuima", kaže Dayli. "Imao je mrežu plaćenih lokalnih doušnika koji će proslijediti sve informacije o vama kako bi otkrili moguće dezertere. Nije nam bilo dopušteno popiti piće s Venezuelancem, ili otići u njihovu kuću jer ste im spasili život i vidjeti kako su pacijenti. Ako bi se zbližili s disidentom, mogli bi vas povući iz misije."
"Tijekom kampanje 2004. godine za referendum o opozivu, mi smo liječnici bili poslani od vrata do vrata kako bismo dali darove i lijekove za jačanje potpore predsjedniku Hugu Chávezu", kaže on.
"Imali smo i popise pacijenata prema njihovim političkim sklonostima. Pristaše Chavesa su bili 'visokotlakaši', a oporba 'dijabetičari'. Prvi bi imali bolji tretman, a sve informacije koje bi dobili o mještanima, prenosili su se voditelju misije. Kod nas je to bila žena koja je kontrolirala sve naše osobne odnose i što nam je dopušteno, a što ne."
Izvješće New York Timesa iz ožujka citira kubanske liječnike stacionirane u Venezueli u kojem se opisuje kako su liječnici uvjeravali pacijente da glasaju za vladajuću Socijalističku stranku i kako su odbijali tretmane pristašama opozicije.
Kao odgovor na to, kubanska vlada je demantirala te tvrdnje, rekavši da su njegovi "časni" liječnici spasili gotovo 1,5 milijuna života u Venezueli, kao i navodeći svoje sudjelovanje u borbi protiv ebole u Africi i kolere na Haitiju, među ostalim primjerima.
Carlos je također prešao iz brazilske misije u SAD, gdje je sada počeo novi život u Houstonu kao medicinski asistent.
On sada ne može posjetiti Kubu zbog straha od zatvora jer je napustio misiju. Godine 2018. zatražio je humanitarnu vizu kako bi posjetio majku koja je oboljela od karcinoma. Odbijen je i nije je mogao vidjeti prije nego što je umrla.
"Tako se igraju s ljudima", reakao je.
Dayli se vratila na Kubu 2014. godine gdje je bila smještena u bolnicu bez odjela za intenzivnu njegu - što je jasan znak, kaže, da je bila u nemilosti. Kasnije je suspendirana iz medicinske prakse zbog navodnih izostanaka s posla – što je naravno laž. Kaže da su ju počeli tretirati kao disidenticu, a dobila je i pratnju agenta državne sigurnosti koji nadzire svaki njezin pokret. Maltretirali su i njezinu obitelj, pa je trenutačno kod rodbine u Španjolskoj.
"Htjela sam biti liječnica na Kubi, ali sam morala odustati od te ideje. Ne želim biti rizik za svoju obitelj samo zato jer sam govorila ono što mislim. Oni žele poslušne vojnike, a ne liječnike."
