Life
6039 prikaza

Mračna ispovijest: "Ubio sam svoju mamu"

Čovjek s pištoljem
Thinkstock
Detalji o zlostavljanju i zanemarivanju otkrivaju se sve nijanse obiteljske tragedije

Moji roditelji su se razveli prije nego sam mogao shvatiti što se događa. Što god se zapravo dogodilo, rezultiralo je time da ona mrzi njega, a potom i mene. Podsjećala bi me kako su moje plave oči iste kao tatine, a njena odbojnost prema svemu što ju je na meni podsjećalo na njega bile su faktor u tome da me je ostavila kad sam imao 4 godine.

Čini se kako je briga o meni bila posljednja na listi prioriteta mog oca. On bi se zabavljao sa ženama ili naprosto nije želio imati posla sa mnom, zaključao bi me u sobi i rijetko bi mi čak i davao nešto za jesti. 

Sjećam se kako bi vikao na mene ili me udarao kad bih se iskrao iz svoje sobe da si uzmem nešto hrane ili kad bih pokušao pobjeći iz kuće, bez ideje kamo bih mogao poći.

Samo sam htio pobjeći iz tog pakla. S vremenom, roditelji moga oca su uvidjeli što se događa te su mu zaprijetili s pozivanjem policije ako me ne pošalje da živim sa svojom majkom. Isti taj tjedan me stavio na avion i poslao mami.

Moja majka se upravo preudala i dobila sina, koji će postati moj mlađi polubrat. Njen je novi muž bio radoholičar koji je volio piti i većinu svog vremena provoditi izvan kuće. Za mene je on bio netko tko nam zarađuje za hranu i krov nad glavom, no ništa više od toga.

Sa mnom natrag u slici, moja pozicija "neželjenog" od dvoje djece je postala očita vrlo brzo. Majka me je tretirala kao stalni podsjetnik na muškarca kojeg je mrzila te mi je to i često govorila u svojim dugim predavanjima "koja su mi bila potrebna kako bih postao muškarac koji se može brinuti o svome bratu". Ono što je počelo kao povremeni šamari do kraja naše prve zajedničke godine se pretvorilo u redovito premlaćivanje.

Čini se kako je moja majka uživala u tome da me ponižava, zastrašuje i povrjeđuje. Kako sam rastao - i fizički, i s godinama, batine su se pogoršale. Fizički dio svega je bio onaj na koji sam se naviknuo, budući da sam postao super osjetljiv na promjene raspoloženja moje majke i uvijek sam znao kad će batine uslijediti. 

Također sam znao da će me tući samo do te mjere kad je počnu boljeti ruke, a na kraju se sve svelo samo na to da mi pokaže kako sam ništavan.

Psihički dio je posve drugačija priča. Moja majka bi analizirala i iskrivljavala sve što bih rekao ili napravio, istovremeno me kritizirajući i zaključujući o tome kakav bi trebao biti u odnosu na ono što ću postati. To bi uključivalo mene koji potpuno mirno sjedim i nje koja hoda oko mene dok joj se nagomilava bijes u ljutnji čim bi spomenula mog oca ili vidjela dio njega u meni.

To bi rezultiralo mojom rasječenom usnicom, ogrebanim licem, krvavim nosom ili modricama na tijelu. Nakon seanse bih išao u kupaonicu oprati se te u svoju sobi gdje bih morao prosjediti ostatak dana.

Tražio sam pomoć u školi nakon što su jednog dana ugledali modricu na mojoj glavi te ogrebotine na vratu. Socijalna služba poslala je ljubaznu ženu koja me ispitivala o obitelji i životu. Tada nisam bio pametan pa je sve počelo izlaziti iz mene - od zlostavljanja, toga da moji roditelji piju, drogiraju se...

Poslali su me natrag u razred i nisam ništa čuo od njih tjedan dana, sve dok me majka nije suočila s činjenicom da je primila poziv o tome da će socijalna služba doći u inspekciju našeg doma. Vrlo mirno i sabrano objasnila mi je da, ako kažem ili učinim nešto pogrešno, socijalna služba će oduzeti mog mlađeg brata, a ako se to dogodi, da će me ubiti.

Nakon što su počistili kuću, uklonili sve boce i limenke piva, riješili se droga i drugog inkriminirajućeg, pojavio se socijalni radnik. Tada sam imao devet godina i lagao sam koliko sam dug i težak. Znao sam da socijalnog radnika više nikad neću vidjeti ni čuti. Sve do puno kasnije.

Tada sam pokušao pobjeći iz kuće s loše zamišljenim planom, samo da bi me roditelji uhvatili. To je rezultiralo s još više zlostavljanja, kazne, kontrole i muke. Do dobi od 12 godina sam se uvjerio kako je moje postojanje besmisleno i jadno te da živim samo da pomažem svom bratu.

Obiteljsko nasilje PREPOZNAJTE Life Obiteljsko nasilje: Ovih 8 koraka prethode ubojstvu!

Isprala mi je mozak tako da sam mislio kako sam bezvrijedan. No, dok sam navršio 14 godina vidio sam kako se isti uzorak ponašanja počinje primjenjivati na mog brata. To je bilo nešto čemu je dosada samo svjedočio, no shvatio sam kako ni on dugoročno ne može biti pošteđen. 

Prošlo je još više vremena i ideja kako je moj život beznačajan te da ću jednog dana podivljati na majku dok će se ona istresati na mog brata me počela preuzimati. U mom mozgu se stao kovati plan, ako ga tako možemo nazvati. Moj otac je imao pištolj malog kalibra za kojeg sam zaključio da je jedina opcija koja može nanijeti dovoljno štete.

Kad je došlo doba za to, bio sam samo ispunjen preplavljujućim strahom. Stajao sam u mraku znojeći se cijelu vječnost sve dok nisam napravio ono što sam naumio. Jedan pucanj koji je zvučao više kao bušenje balona nego pištolj dok uopće nisam mogao registrirati jesam li je pogodio ili ne. Čuo sam kako je zastenjala i otrčao u svoju sobu, čekajući da uđe u nju i obruši sav bijes na mene.

Koliko god to ludo zvučalo, nikad nisam mislio da sam u stanju ubiti svoju majku. Mislio sam da je mogu povrijediti i natjerati da ona ubije mene, no stvarnost toga da će ona umrijeti nakon što je upucam uopće nije došla do mene. Čak i nakon što sam povukao okidač i otišao u svoju sobu, samo sam čekao da me ona dođe ubiti.

Prošlo je puno vremena i nisam znao što slijedi. Probudio sam svog brata te mu ispričao što se dogodilo, a nakon što se on nakratko rasplakao, počeli smo razmišljati što sljedeće učiniti. Sakrili smo tijelo i izmislili priču da je pobjegla s nekim prijateljima, što je znala i činiti.

To je bila brzinski smišljena i nepromišljena ideja, a kako su dani njenog nestanka prolazili, znali smo da je pitanje trenutka kad će se otkriti istina.

Moj je očuh naposljetku pronašao tijelo i prijavio sve policiji. Oni su me odveli u pritvor gdje su me automatski optužili kao odraslu osobu te mi dodijelili javnog branitelja. Nakon puno hodanja po sudu i poziva medija, u tišini su me prebacili u pritvor za maloljetnike, posljednju postaju prije zatvora. To je samo po sebi bilo posebna vrsta noćne more.

Jedinu utjehu koju sam imao je da stvari nisu mogle biti toliko grozne koliko su bile kod kuće. Sve sam promatrao s hladne udaljenosti te sam nebrojeno puta izveden pred masu stranaca kojima sam morao prepričavati što se dogodilo. Ništa se nije riješilo, držali su me koliko god su to zakonski mogli, sve dok nisam navršio 18 godina.

Tada su me pustili te su mi dali stan s plaćenom stanarinom na dva mjeseca, kauč i povremeni posjet činovnika koji je provjeravao izvršavam li svoju uvjetnu kaznu. Dobrodošao u odrasli život.

Javnost mari kad dijete ubije. To će uvijek dosjeti na naslovnice i svatko će o cijeloj stvari imati vlastito mišljenje, sve dok ne dođe vrijeme za izricanje kazne. Kao i u svemu, neki stanu na stranu djeteta, a neki na stranu žrtve. No, nakon što su osuđeni, o cijeloj priči nećete više ništa čuti. 

Ta djeca, koja su osuđena ili kao maloljetnici ili kao odrasle osobe, završit će jednog dana na slobodi, na isti način kao i ja danas. Dijete nije posve odgovorno za svijet u kojem živi, no kao odrastao čovjek mora živjeti s prošlosti te odlukama koje je donio do kraja života.

U mom slučaju, znakovi upozorenja su bili očiti. Ljudi su znali da u mojoj kući nešto nije u redu, samo nisu shvaćali u kojoj mjeri. Nekolicina ljudi iz obitelji koji su znali, zakazali su sa svojom pomoći, a to je nešto što su tek naknadno priznali. Škola i socijalne službe također su zakazale. A što se tiče mene, ja sam isto zakazao.

No ipak nekako mislim da se te stvari nekako mogu spriječiti i da dijete može naći svoj mir bez nasilja. A ako moja priča pomogne u tome, drago mi je.

Ispovijest je napisao Josh Tartar za Ozy.

 

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.