Za života je običavao govoriti: “Dok sam bio u vojsci odlikovali su me za to što sam ubio dva čovjeka, a otpustili su me zato što sam volio jednog.”
Veteranu Vijetnamakog rata naredniku Leonardu Philipu Matlovichu ta legendarna izjava danas stoji uklesana na nadgrobnom spomeniku kao svjedočanstvo o prvom pripadniku Američke vojske koji je dobrovoljno javno izjavio da je homoseksualac.
Prije točno 40 godina riječ je bila o takvoj senzaciji da je planetarno utjecajni Time preko cijele naslovnice objavio fotografiju vojnika koji je 12 godina službe u vojsci okrunio purpurnim srcem i brončanom zvijezdom.
Porijeklom Hrvat, Matlovich je otada neprijeporna ikona aktivističkog pokreta za prava seksualnih manjina u SAD-u, u stvari i mnogo više od toga. Jedini razlog zašto je Hollywood 2008. snimio film o drugoj ikoni LGBT pokreta u SAD-u Harveyju Milku, sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi, a ne o Matlovichu, jest Milkova dramatična smrt.
Ubijen je 1978. dok je Matlovich 1988. umro od AIDS-a. Matlovich je rođen 1943. u Savannahi, primorskom gradu u Georgiji. Za oca, narednika zrakoplovstva američke vojske, Wikipedija pogrešno navodi da je bio “čehoslovačkih korijena”.
Povijesno društvo Biloxija navodi, naime, pojedine Matloviche i još nekoliko drugih prezimena koji su oko sredine 19. stoljeća doselili kao austrijski imigranti, a bili su hrvatskih korijena, u pravilu iz Dalmacije i s Kvarnera. Tijekom djetinjstva obitelj malog Leonarda selila je diljem svijeta od jedne do druge vojne baze, kako su već raspoređivali njegovog oca na dužnosti.
Sve dok se s nepunih 20 godina nije dobrovoljno javio za rat u Vijetnamu, sanjajući o tome da naslijedi vojnički poziv svog oca, ekstremno konzervativnog rimokatolika. Leonard je sam naknadno priznao da je kao mladić bio rasist, navodno je čak bio sklon i maltretiranju homoseksualaca.
U Vijetnam ga je vojska konačno pozvala 1965., a tamo je bio prisiljen doista brzo odrasti. Imao je za suborce, među ostalima, i Afroamerikance, od kojih su mu neki bili i nadređeni.
U šest godina pakla Vijetnama shvatio je mnoštvo zabluda konzervativnog društva u kojem je odrastao. Prvi put je odlikovan kada je uništio snajpersko gnijezdo s dvojicom Viet Kongovaca, da bi 1971., dok je pod paljbom raščišćavao minsko polje pred suborcima, naletio na minu i teško stradao.
Tako je u Da Nangu prekaljeni ratni heroj dobio i drugo odličje, ali i mnoštvo gelera koji su mu izbušili tijelo. Veteran Vijetnama, usto odlikovani dragovoljac besprijekornih ocjena, Matlovich je po povratku u SAD raspoređen za savjetnika o međurasnim pitanjima, narkomaniji i alkoholizmu u vojsci.
Bilo je to za njega vrlo turbulentno razdoblje. Postajao je svjestan svoje homoseksualnosti, odgojen tako da joj se protivi cijelim svojim bićem.
Međutim, u Pensacoli na Floridi bilo je mnoštvo gay barova i Matlovich je, tresući se od straha, odlučio ući u jedan. “Imao sam osjećaj da mi je 1000 tona tereta spalo s leđa”, opisao je kasnije.Seksualni odnos s muškarcem, rekao je, prvi put je imao 1973., u dobi od 30 godina.
Američka vojska u to je vrijeme funkcionirala tako da nije radila probleme ukoliko bi vojnik svoju seksualnu orijentaciju držao za sebe, ukoliko bi se skrivao. Trenutak koji je Matlovichu bio presudan da otvoreno progovori bio je kada je u jednom od gay barova upoznao biznismena skamenjenog od straha da se ne bi doznalo da je gay.
Shvatio je da diskriminacija po rasnoj i po seksualnoj osnovi počivaju na istim načelima tako je ratni junak, ponos nacije, odlučio da on neće biti taj koji će se cijeli život skrivati.
U ožujku 1974. naletio je na članak “Homoseksualnost u odori” gay aktivista Franka Kamenyja, objavljen u tjedniku Air Force Times, i smjesta se potrudio upoznati tog čovjeka.
Kameny se sa svojom aktivističkom organizacijom upravio bio izborio da se homoseksualnost prestane smatrati psihičkim poremećajem. Na telefon mu se predstavio kao vojni instruktor, što je i bio, ali kojega zanimaju detalji o pokretu za potrebe posla.
Kameny mu je objasnio da su njegovi LGBT aktivisti u nekoliko navrata uspjeli natjerati vojne vlasti da nečasni otpust vojnika otpuštenih zbog homoseksualnosti izmijene u časni.
Kao i to da im sad treba vojnik koji bi javno priznao da je gay, ali odlikovan, besprijekornog životopisa, usto spreman na dugu sudsku kalvariju, kako bi vojsku možda prisilili da po prvi put jednog takvog ne otpuste iz službe.
“Pa, mislim da znam osobu koja bi udovoljavala tim uvjetima”, nervozno mu je tada rekao Matlovich.
U povijest je zakoračio četiri mjeseca poslije kad mu je priznao da je mislio na sebe i da je spreman. Bio je travanj 1975. kada je nadređenima predao pismo za ministra obrane u kojem priznaje da je gay, ali i traži da ne bude otpušten iz vojske. Isprva mu nisu niti vjerovali. Zar tako odlikovani vojnik!?
Ali, nije prošlo ni tjedan dana i vojne su vlasti započele proceduru za otpust iz vojske, što je pravni tim aktivista oko Matlovicha i očekivao. Prije nego što je izišao u medije, Matlovich je situaciju objasnio svojoj majci.
“Plakala je na telefon, govorila da sam se premalo molio, da sam trebao ići psihijatru”, pričao je poslije.
Ocu nije nipošto htjela reći, pa je umirovljena vojničina o svemu doznala iz medija. New York Times je napisao spektakularni članak o istupu superdomoljubnog, savršenog ratnog heroja kojega vojska izbacuje zbog homoseksualnosti. Očevu reakciju Matlovich je ovako opisao:
“Dva mjeseca je plakao, nije izlazio iz kuće. Ali je naposljetku rekao: “Ako se on može nositi s time, onda mogu i ja.’”
Pokrenula se bura koja je 8. rujna 1975. kulminirala ikoničkom naslovnicom u Timeu. Vojska je pokušala sve. Umjesno nečasnog ponudila mu je manje časni otpust, da bi prije točno 40 godina pristala čak i na taj ustupak da homoseksualcu uruči časni (!) otpust.
Matlovich je bio doista patriot, idealist uvjeren u pravdu, ali nije bio glup čovjek i znao je da za njega nema povratka u vojsku. Sudsku borbu nastavio je kako bi izborio presudu po kojoj se odluka vojnih vlasti odbila kao neustavna.
E, za to je već bio spreman prežaliti i svoj vojni poziv za koji je krvario. Nakon pet godina suđenja 1980. je postalo jasno više od časnog otpusta i otpremnine od 160.000 dolara neće moći izboriti.
Odselio je u San Francisco i sasvim se posvetio borbi za LGBT prava. Postao je javna osoba, inspirirao je mnoge druge da krenu u istu bitku protiv Pentagona.
Bio je na čelu pokreta koji je pokrenuo cijeli SAD kako bi u osvit konzervativizma Reaganove ere slomio planove o izbacivanju LGBT učitelja iz škola, zatvaranja oboljelih od AIDS-a u karantene i sličnog.
Izborili su se za to da se prvom izabranom gay političaru Harveyju Milku izgradi spomenik u Washingtonu. Reaganovu administraciju pribili su na stup srama kao odgovornu za genocid AIDS-a nad građanima jer vlada nije činila ništa u borbi protiv bolesti. I pobijedili su.
Da je bolestan, postalo je jasno 1986., ali se borio do posljednjeg dana. Beskrajno se smijao odabravši si grobno mjesto na Kongresnom groblju u Washingtonu u istom redu s pokojnim šefom FBI-a J. Edgarom Hooverom, progoniteljem homoseksualaca.
Inzistirao je da mu na grobu ne piše ime i prezime, nego samo “gay vijetnamski veteran” i izjava o tome za što je odlikovan i zbog čega je otpušten. Namjera mu je bila da to mjesto postane spomenik svima koji su se borili kao i on, a danas je to mjesto hodočašćenja ikoni pokreta za ljudska prava.
Uoči smrti govorio je: “Ovo je više od američkog sna, ovo je univerzalni san. U Južnoafričkoj Republici mi smo crni i bijeli, u Sj. Irskoj smo protestanti i katolici, u Izraelu smo Židovi i muslimani. Naša misija je potaknuti ljude da se ne mrze nego da se vole.”
Umro je 22. lipnja 1988., a posljednji put je prosvjedovao samo koji tjedan ranije. Obljetnice iz njegovog života danas slavi veliki dio SAD-a, čak i mnogi visoki časnici, od kojih ga neki smatraju zaslužnim i za “nastavak Američke revolucije”.
