Life
1643 prikaza

Matko je nagovarao Stepinca da svećenicima ukine celibat

Janko Matko
Wikipedia
Janko Matko je čvrsto vjerovao da prisilni celibat kod svećenika dovodi do devijacija, da nije prirodan. No, bilo je prerano, a i nadbiskup je bio vjeran vatikanski đak

Koliko god je njegove romane istodobno nazivao književnom naivom, tada još mlađahni Igor Mandić, napisao je za Janka Matka u Vjesniku u prosincu 1974. da je riječ o dragocjenom piscu dokumentarne proze.

36 godina nakon Matkove smrti Mandićev pravorijek opet se pokazuje da savršeno stoji. 

Istražujući okolnosti iz života pisca povodom najnovije objave njegovog romana “Bartol Budimgradski”, naišli smo na podatak da je pučki pisac, poznat i kao najbolji prijatelj i biograf kardinala Alojzija Stepinca, nagovarao tada prvog čovjeka katoličke crkve u Hrvatskoj da razmotri ukidanje celibata za katoličke svećenike. 

Na svjedočanstvo o fascinantno dalekovidnom angažmanu pučkog pisca naišli smo kod čovjeka kojemu je povjerio brigu o svom naslijeđu, kod njegovog unuka Maria Matka.

"Djed je bio protiv celibata kod svećenstva. Smatrao je da to nije prirodno, da i svećenici imaju pravo na intimni život, jer da to može dovesti do devijacija", kazao nam je unuk i kao argument za logičan zaključak da su svećenici i tada kao i danas bili ljudi od krvi i mesa, uputio nas je na roman “Tužim”.

Riječ je o priči o ljubavi mladog svećenika i njegove prelijepe domaćice koja ga, pod krinkom brige za njegovo domaćinstvo, prati u malu župu u Zagorju. Zbog njega se odrekla života u izrazito bogatom domu svojih roditelja u Zagrebu. 

Roman je o specifičnoj patnji svećenika govorio s raznih aspekata; o obećanju majci da će se zarediti, o unutarnjoj borbi protiv poriva da zasnuje obitelj i još mnogim problemima njih oboje. 

Možda je najintrigantnija Stepinčeva reakcija na roman nakon što mu ga je Matko dao na čitanje 1934. tražeći suglasnost, a Stepinac je tada bio prvi do nadbiskupa Bauera i njegov očiti budući nasljednik.

Mario Matko, unuk književnika Janka Matka | Author: Petar Glebov (PIXSELL) Petar Glebov (PIXSELL)

"Stepinac je roman načelno odobrio. Nije to bilo nimalo jednostavno u tim vremenima. Otkako je ovaj postao nadbiskup zagrebački, djed ga je nekoliko puta posjećivao i molio da se hrvatska crkva barem po tom pitanju odvoji od Vatikana, da ima svoju samostalnost kako bi bila jača. A Stepinac je kao vatikanski đak bio vjeran Vatikanu i nije to mogao prihvatiti", ispričao nam je unuk.

Potezanje celibata kao teme o kojoj bi se raspravljalo i danas je tabu u mnogim crkvenim krugovima, kamoli onda. 

Uostalom, Drugi svjetski rat je bio iza ugla, a poslije rata Stepinca je na odvajanje hrvatske katoličke crkve nagovarao i sam Tito, samo iz drugačijih pobuda.

Inicijativa stoga ni tada nije dolazila u obzir. Ostavština Janka Matka odigrala je izrazito važnu ulogu u čuvanju uspomene na život i nazore Alojzija Stepinca i 1992. kada je Večernji list po prvi put objavio dotad skriveni rukopis romana “Kardinalova ljubav”. 

Popularni pisac rukopis je dovršio još 1969., da bi svog unuka miljenika, tada još dječarca Maria, na samrti zadužio da negdje sakrije dvije ispisane školske bilježnice. Rekao mu je neka “sam procijeni kad je najbolje da to objavi”.

A mladić, kad je shvatio da je riječ o biografskom romanu o Stepincu, o tome da je 1924. njegov djed zaručio budućeg kardinala i njegovu veliku ljubav Mariju Horvat, da im je pritom čak i poklonio prstenje jer je već imao otvorenu svoju uglednu draguljarnicu u Ilici 45, u strahu je bilježnice tako dobro sakrio da je 1992. imao velikih problema ponovo je naći. 

Emocionalna kalvarija Stepinca i Horvatice bila je posljedica toga što Stepinčev otac, bogati seljak, nije pristajao da mu sin oženi kći skromnog lokalnog učitelja. Stepinac je, pak, bio vrlo konzervativan i do krajnosti odan mladić koji nije mogao podnijeti oženiti se bez očevog pristanka. 

Janko Matko mu je kao prijatelj iz djetinjstva često pomagao pronalaziti poslove po Zagrebu, tako da su dvoje zaručnika mogli solidno živjeti u tajnosti, samo da je Stepinac bio u stanju pristati na to.

"Očajna Marija pisala mu je u jednom pismu: “Ledeni moj zaručniče.” A on joj je jednog dana došao i rekao joj da ima drugu zaručnicu", otkrio nam je Mario Matko.

Marija Horvat od šoka je pala u nesvijest prije nego što joj je “Lojzek” stigao objasniti da je druga zaručnica Crkva i da se odlučio zarediti. Svoju prvu ljubav, međutim, nadbiskup zagrebački nikada nije zaboravio.

"Stradala je u prometnoj nesreći 1938. kad se autobus izvrnuo i jedino je ona poginula. Vijest o tome Stepincu je prenio moj djed. I kažu da se Stepinac na to srušio na koljena i tako proveo moleći za njenu dušu cijeli dan i cijelu noć", otkrio nam je unuk i to.

Na objavu “Kardinalove ljubavi” Kaptol je reagirao vrlo nervozno. No, to nije bio ni prvi ni posljednji put da je Janko Matko nečime podizao prašinu. 

Još otkako je sa samo 17 godina napisao prvi roman “Doći ću kući, majko, za Božić”, naklade njegovih djela bile su senzacionalne.

Takvu popularnost među narodnim masama Mandić je objašnjavao Matkovom sposobnošću da duboko prodire tamo gdje pisana riječ nije bila nikakav prioritet. 

Pisao je o stvarnim ljudima, vrlo svakodnevnim, ali s dramatičnim životnim pričama, a opet pisao je i vrlo jednostavno, mandićevski rečeno, “književno naivno”. 

Seljaci i mnogi kojima je katolički kalendar bio vrhunac čitalačkog dosega, njegove su priče zato mogli slijediti. Ivan Lacković Croata svojedobno se prisjećao kako je na selu sa samo 14 godina čitao Matkove knjige majci i braći i sestrama pod svjetlom voštanice. 

Janko Matko je, usto, bio ugledni Zagrepčanin, imao je kontakt s elitama, kao i s običnim svijetom, a bio je i veliki dobrotvor. Za vrijeme rata nije mu bio problem donirati ni stotinjak tisuća kuna za siromašne đake. 

Njegov unuk nam je otkrio da je u jednom trenutku udomio 10-ero kozaračke siročadi i othranio ih. Tako bogat i intenzivan život 1946. je igrom slučaja postao problem.

Svijet njegovih priča uvijek je “mirisao na tamjan”, bio je krajnje blizak sa Stepincem, bio je desna ruka Stjepanu Radiću, financijski je pomagao HSS-u i bio je vrlo imućan, te je nakon rata završio na sudu. 

I dok su klerikalni krugovi voljeli tvrditi da je osuđen na dvije godine prisilnog rada zato što je volio narod, vjeru i bio popularan, istina je da je to bila samo izlika da ga se razvlasti. 

U konačnici je mogao završiti i gore, možda i sa smrtnom kaznom, otkrio nam je Mario Matko.

"Za njega se zauzeo izvjesni drug Kopač, lokalni suradnik partizana. Ali, još su više pomogla svjedočanstva seljaka iz Krašića i okolice o njegovim dobročinstvima", rekao nam je. 

Intervencija je dala ploda i Janko Matko je nastavio pisati i za vrijeme SFRJ. Bizarno je, međutim, to što se popularnost Janka Matka nastavila i u prvim danima nove vlasti, još i prije suđenja. 

Intendant HNK u Zadru obavijestio ga je, primjerice, 20. rujna 1945. da “uprava HNK ima čast postaviti njegovo djelo ‘Žrtva’”, uredno pozdravivši sa “Smrt fašizmu – sloboda narodu”.

Ali samo koji mjesec poslije Matko je morao pisati molbu da njegovoj obitelji dopuste nastaviti stanovati u njihovom stanu jer su mu sve konfiscirali. 

Ono što mu nitko nije mogao oduzeti bili su “romani istine”, istina, jednostavna proza, ali čvrsto utemeljena u najširim slojevima za što se on redovito vrlo iscrpno dokumentaristički pripremao. 

Takav je i sad premijerno izdan “Bartol Budimgradski”, napisan prema bilješkama izvjesnog austrijskog natporučnika.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.