Life
153166 prikaza

Mamić: "U prvom braku sam 'švrljao', bio sam grozan..."

Zdravko Mamić
1/15
Marko Lukunić (PIXSELL)
Zdravko Mamić je za tjednik Express 2011. dao veliki intervju u kojem je progovorio o svom djetinjstvu, švercu i prvim poslovima, propasti igračke karijere, brakovima, biznisu i životnoj filozofiji... Intervju u cijelosti objavljujemo i na webu

Zdravku Mamiću sud će vratiti 14 milijuna kuna jamčevine. Nepravomoćnom odlukom suda ukinuta mu je i zabrana kontaktiranja sa svjedocima te obavljanja čelnih funkcija u Dinamu, što znači da se može vratiti u maksimirski klub.

Protiv Mamića i suradnika se vodi postupak zbog sumnje da su lažnim fakturama za transfer igrača iz Dinama izvukli 270 milijuna kuna, a Uskok ima pravo žalbe na ovu odluku.

Otkud su Mamići?

Otac je iz sela Zidine u općini Tomislavgrad, a majka je iz susjednog sela Bukova gora. U to vrijeme odlazilo se na sijela i tako su se upoznali. Oboje su rođeni 1931. godine. Majka je još živa i hvala Bogu zdrava, a otac je umro u 73. godini života. Bio je samnom u Kijevu na prvoj utakmici protiv Dinama, ali nije dočekao uzvrat.

Kada su došli u Hrvatsku?

Tata je poslije rata s 16 godina otišao na takozvanu obnovu zemlje u Crnu Goru, nakon toga na Ilidžu, a zatim na auto-put Bratstva i jedinstva. On je po struci bio stolar i to vrlo cijenjen. Moji roditelji su 1956. godine krenuli trbuhom za kruhom iz Buškog blata, općina Tomislavgrad, u Bjelovar. Tu je rođen moj stariji brat Stojko 1957. i ja dvije godine kasnije. Kad smo počeli živjeti u Bjelovaru, zaposlio se u tadašnjoj tvornici iverice Mojce Birta – kasnije tvornici Česma. Nakon toga skupio je grupu ljudi koji su radili za njega u Münchenu, a s vremenom je u središtu tog grada otvorio tri ekskluzivna restorana.

Zdravko Mamić | Author: Dalibor Urukalović (PIXSELL) Dalibor Urukalović (PIXSELL)
Kakvo djetinjstvo ste imali?

To je bilo fantastično. Odrastali smo u neimaštini i moram priznati da mi je guzica sva izrešetana mecima od zračnice jer smo obožavali krasti trešnje i jagode. Ovo što ja pričam to su istine kojih se ne stidim. Nekad me žena pita zašto tako pričam, ali to je doista prava istina. Odrastao sam u selu pored Bjelovara, nisam imao guvernantu. Kad bi jednom izašli van iz kuće, smjeli smo ući samo jednom unutra i opet van. Kad smo bili gladni dobili bi masti i kruha, pa ako hoćeš slatko, staviš gore šećer, a ako hoćeš slano, staviš soli i crvene paprike i to je bilo to.

Otac je radio u Njemačkoj, a ipak ste živjeli skromno?

Uvijek sam rado pjevao razne proste pjesmice, gange ili oponašao pokojnog beogradskog komičara Miodraga Petrovića Čkalju, a stričevi i rodbina me poticala na to nagrađujući me sitnišem od kojeg sam kupovao tvrde bombone 505 s crtom. Karamela je bila rijetkost i prava poslastica, ali i danas se sjećam tog osjećaja kad bih napokon došao do slatkiša. To je neponovljivo. Živjelo se skromno iako je tata radio u Njemačkoj jer se gradila kuća, pa je tata davao i više no što je mogao. I danas je tata za nas braću najveći autoritet. Otkad je umro prve četiri godine sam bio svaki dan na njegovom grobu, a sad je to barem dva puta tjedno. Zoki i ja odlazimo tamo prije svake važnije utakmice, zapalimo svijeću, podnesemo mu izvještaj o učinjenom i zamolimo ga da nam pomogne pri sljedećoj utakmici. Kad bi netko postavio skrivenu kameru mislio bi da smo ‘lapapa’, ali to je samo znak poštovanja prema svemu što je učinio za nas djecu. I tatina mama je oduvijek bila veliki autorite za nas djecu

U Bjelovaru ste počeli igrati nogomet?

Brat Stojko i ja igrali smo nogomet u lokalnom klubu Mladost Ždralovi, a trener je bio Rajko Flak koji je tada bio i šef bjelovarskog vojnog garnizona. On je mom ocu, koji je radio u Njemačkoj, javio da su mu djeca jako talentirana i da bi ih trebalo odvesti u Dinamo na probu. Tata je bio impresioniran. Odmah je sjeo u auto i došao kući, te nas odveo na probni trening u Dinamo 1971. godine i obojica smo prošli. Stojko je bio jedan od najtalentiranijih nogometaša u generaciji Velimira Zajeca i Cice Kranjčara.

Otac se vratio iz Njemačke kako bi Vi i Stojko mogli trenirati?

Godinu dana on nas je iz Bjelovara svaki dan vozio u Zagreb. Upisali smo se u OŠ Marijan Badel u Sesvetama da bismo mogli istovremeno pohađati školu i ići na treninge. Tata je prodao naprasno novu kuću u Bjelovaru, kupio zemljište u Sesvetama i tamo izgradio kuću samo da bismo se Stojko i ja mogli posvetiti nogometu.

Davor Šuker i Zdravko Mamić | Author: Igor Kralj (PIXSELL) Igor Kralj (PIXSELL)
Zašto ste prestali igrati nogomet? Pojavljuju se dvije verzije - zbog povrede koljena ili pak zbog svađe s Kobeščakom. Što je istina?

Ne, istina je sljedeća. Dakle, ja sam bio jedini pionirski reprezentativac Dinama u tadašnjoj Jugoslaviji. Igrali smo finale prvenstva u Beogradu i izgubili od Crvene zvezde 3-2, a sva tri komada uvalio nam je izvjesni Ajder, visok dva metra koji je kasnije igrao u Zvezdi i Radu i imao dobru nogometnu karijeru. Nakon tog poraza profesor Kobeščak cijelu moju generaciju je otpisao. Rekao je da se s nama pogrešno radilo i sve nas rastjerao.

I odustali ste od nogometa?

U to vrijeme vratio se Rudolf Belin u NK Trešnjevka, pa smo svi odjurili tamo, no i on je otišao nakon mjesec dana i više nismo imali gdje igrati. niti od koga učiti, ni napredovati. Taj moj odlazak iz Dinama obilježio je cijeli moj život. Za mene je stalo vrijeme. Sjećam se da sam s toliko ljubavi i strasti dolazio na te treninge kao klinac. Nisam imao ni sportsku torbu, nego sam u najlon vrećici nosio nekakve crvene sportske kratke gaćice i potkošulju i u tome smo trenirali kao prava sirotinja.

Zašto niste uspjeli kao igrač?

Splet okolnosti. Hoću reći da je za svakog igrača važno da nastavi igrati bilo gdje jer se nerijetko događa da treneri otpišu nekog mladog igrača, a kasnije iz njega proizađe veliki nogometni as. Sve to je splet okolnosti i uz puno rada i talent, važno je i da te netko u određenoj fazi prepozna. Dakle potrebno je i malo sreće. Isto tako može se dogoditi i obratno, a to je da nekome predugo daju šanse, a na kraju se iz njega ništa ne izrodi. Moj brat Stojko koji je bio jedan od najtalentiranijih igrača uz Zajeca i Kranjčara, otišao je na posudbu u GOŠK Jug u Dubrovnik koji je igrao u tadašnjoj Drugoj jugoslavenskoj ligi. Isto tako mog mlađeg brata Zorana, koji je bio kapetan reprezentacije Jugoslavije i Alena Peternaca iz Dinama su otpisali Zajec i društvo. Ali sam ja već tada bio pametan i spretan i znao sam da nije smak svijeta ako te netko ne prepozna. Ili je zločest ili su okolnosti takve da ne možeš više igrati u nekom klubu ali važno je da odeš nekamo i da se nametneš. I zato sam brata Zorana poslao u Njemačku gdje je imao solidnu karijeru i desetak godina igrao u Bundesligi u Bochumu, a i Peternac je kasnije napravio solidnu nogometnu karijeru. To isto tumačim i roditeljima koji dovode svoju djecu u podmladak Dinama. Nas trojica braće bili smo odlični igrači i sva trojica smo otpisani i imali smo na neki način peh s karijerama. Zato sam silno osjetljiv i kad bih saznao da se nekog mladog igrača ili neko dijete iz podmlatka namjerno koči u karijeri golim bih rukama zadavio tog trenera i to bih oštro sankcionirao jer smo sva trojica braće prošli kroz slične muke i nepravdu.

Zdravko Mamić | Author: Marko Prpić (PIXSELL) Marko Prpić (PIXSELL)
Braća su ipak uspjela, pogotovo Zdravko...

Bio sam najborbeniji čovjek na svijetu i nikad nisam priznavao poraz. Bavio sam se i atletikom, bio sam na školskim takmičenjima u skoku u dalj i trčanju, ali me onda nešto puknulo u pubertetu i prestao sam se truditi, pa se sjećam da sam na jednoj utakmici samo gledao kako braća Vujovići jure pokraj mene poput Formule 1.

Kakvi ste bili u školi?

Oduvjek sam bio omiljen među profesorima jer sam bio fakin, ali jako dobar organizator. Tako je bilo i u osnovnoj školi Milan Bakić Baja u Bjelovaru i Marijan Badel u Sesvetama gdje sam bio odličan učenik, i u srednjoj školi, u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru. I kad god ne bi bilo profesora na satu, mene bi zadužili da napravim red u razredu. U osnovnoj školi u Bjelovaru sam čak i svojim razrednim kolegama upisivao i ocjene. U srednjoj matematičkoj naročito sam često mijenjao profesora Suhaneka iz tehničkog odgoja koji je stalno imao nekog posla u gradu ali I bez njega uvijek je na satu vladao red i mir. Žalim za tim vremenima kad smo silno poštovali svoje profesore i bojali ih se jer su svi odreda za nas bili veliki autoriteti. Danas to više nije tako i to je strašno.

Tko se brinuo za vas troje dok su roditelji bili u Njemačkoj?

Kad je ocu u Njemačkoj krenulo s restoranima, majka je otišla s njim u München, pa smo nas trojica braće ostali živjeti sami u Zagrebu. Iako nisam najstariji, ja sam preuzeo brigu o svojoj braći. Jer, Zoki je bio mali, a Stojko je bio miran i dobar, ali njegov svijet bili su Tex Willer, Zagor i Komandant Mark. Tako da sam ja bio i tata i mama, a imao sam tek 15-16 godina.

Na Zorana ste posebno pazili?

Zorana sam u to vrijeme vodio sa sobom u školu. Završavao sam u prvoj generaciji MIOC. Ta škola je bila nova i imala je spektakularnu garderobu, a kad je Zoki imao 6-7 godina ja sam taman bio maturant. Stipe Šuvar je reformirao srednjoškolsko obrazovanje i kad sam shvatio da više ne mogu pasti razred, počeo sam sve više izbivati s nastave. Platio bih mojim prijateljima da mi čuvaju brata, pa sam tako Zokija dovodio sa sobom u školu, a on bi na dva-tri kaputa spavao u garderobi, dok bih ja obavljao poslove... 24express: Kakve poslove? Imao sam uvijek uz sebe kožnatu aktovku i u njoj u svakom trenutku nekoliko desetaka kvarcnih satova i upaljača i po 15-20 tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Kupovna moć je bila velika, a takvi satovi i upaljači bili su totalno ludilo, pravi hit. Nisam ih mogao toliko nabaviti kolika je bila potražnja.

A Levisice?

Upaljači i satovi bili su iz Njemačke, a prodavao sam i levisice koje su stizale od prijatelja iz Londona. Moji ljudi stajali su po Staroj Vlaškoj i to ispred tadašnjih trgovina ‘Posrednik’. Tamo bi dolazilo i na stotine Mađara da bi kupili traperice. Kad bi ih vidio, prilazio bi im i pitao trebaju li levisice. Naravno, poludjeli bi kad bi vidjeli da su originalne iz Londona i tako bi deseci njih pravac u park Ribnjak na probu... Eto, nitko mi ne vjeruje da sam ja danas, u odnosu na količinu novca koja je tijekom života prošla kroz moje ruke, zapravo siromašan čovjek. Ja sam danas mogao biti bogat kao Bill Gates, ali sam hametice davao svima oko sebe.

Zdravko Mamić s odvjetnicima | Author: Davor Javorovic (PIXSELL) Davor Javorovic (PIXSELL)
Na što ste trošili novac?

Na provode. Tad su ljudi živjeli veselije. Bilo je normalno otići na kavu u Trst, Opatiju, Ljubljanu, Maribor, Beograd... A u Gajevoj ulici bio je klub Scena u kojem se moglo čagati usred bijelog dana. U mojem društvu se uvijek naručivala boca ballantinesa, a ne kava i voda. Najveće mito tad je bila šteka cigareta i boca whiskeya. Kad bi Dinamo putovao u Lisabon, navijači bi napunili pet aviona, a bili su već pijani prije nego što su poletjeli jer bi poharali djutić.

Živjeli ste raskošno?

Uvijek sam se vozio taxijima i poznavali su me svi zagrebački taksisti. Najprije bi me odvezao frizeru Kelneriću na ugao Domjanićeve i Vlaške u salon ‘Miro’. Tam su bile cure koje su me šišale i frizirale. Nosio sam frizuru na razdjeljak i bio ošišan na kocku. Hranili smo se u to vrijeme u dva vrlo ekskluzivna restorana – jedan je u centru Sesveta ‘Vrh’, a drugi je Gradski podrum na današnjem Trgu bana Jelačića. To je bio pojam, kao i restoran Alta, Scotch, Ritz bar, kafićApollo u Zvonimirovoj, itd.

Rano ste počeli zarađivati...

Uvijek sam bio fakin. U Bjelovaru po okolnim selima vozio sam konjsku zapregu koju bih posudio od lokalnog konjušara i razvozio seljacima kukuruz, krumpir i pšenicu do silosa. Dakle već tad sam imao poduzetničku žicu. Kad sam pak počeo igrati u podmlatku Dinama, od tete Regine iz internog kafića zadužili bi Dinamove novine i išao bih po tribinama i prodavao ih. U to vrijeme tribine su bile pune navijača, kupovna moć je bila veća i po utakmici smo ja i moji prijatelji znali prodati i po 15-ak tisuća primjeraka. Isto tako, budući da na stadionu nije bilo sjedalica otišao sam u tadašnju tvornicu OKI i kupio nekoliko tona stiropora koji smo izrezali na pravokutne komade, te ih prodavali na potezu od ‘Pimpeka’ do tribina. Zaradio sam na tome silne novce. Samnom je to prodavao i Vjeko Gucić, moj prijatelj i suigrač. Njegov otac bio je veliki obrtnik, pa je Vjeko bio najimućniji od svih nas. Zato nas je znao počastiti burekom i coca-colom, a ja bih njemu iz a ja bih njemu iz Njemačke od svog oca naručivao kopačke.

Koji Vam je bio prvi pravi posao?

S 18 godina tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Jakov Blažević pomogao mi je da se zaposlim kao ‘narodski trgovački putnik’ odnosno komercijalni predstavnik za Hrvatsku u Kožarsko tekstilnom kombinatu Zaječar. To je bila velika tvrtka s 20 tisuća zaposlenih ljudi. Moj posao je bio za to vrijeme gospodski jer se moralo mnogo putovati.

Koje Vam je bilo prvo putovanje kao trgovačkom putniku?

Budući da nisam imao u to vrijeme vlastiti auto, posudio sam od strica žutu ladu i pozvao mog i danas dragog prijatelja Josipa Hrgovića Hrgu – danas vlasnika pečenjare u Sesvetama. Sjeli smo u ladu i otišli u Rijeku jer sam mislio da ću dobar posao obaviti na Korzu gdje je u to vrijeme bilo nekoliko prodavaonica i robna kuća koje su trgovale proizvodima od kože.

Zdravko Mamić | Author: Jurica Galoic (PIXSELL) Jurica Galoic (PIXSELL)
Kako je prošlo prvo službeno putovanje?

Iako sam imao 18 godina, vrlo sam ozbiljno shvatio svoj posao i silno sam se trudio da im objasnim da su proizvodi koje nudim najbolji na tržištu, cijene najniže, rokovi plaćanja najdulji.... Svi su me lijepo i strpljivo odslušali, ali nitko od mene ništa nije kupio. Bio sam premlad i još nisam shvaćao da su kvaliteta i niske cijene sasvim nebitni za kupce, da je mnogo važnije bilo imati dobru vezu i dati direktorima dobru proviziju. Sjećam se da smo Hrga i ja očajni zbog neuspjeha ušli u prvi kafić i naručili si po četiri badelova konjaka i iskapili ih. I onda smo došli na spasonosnu ideju – da produžimo u Split.

Zašto u Split?

Tamo je u Hajduku igrao moj stariji brat Stojko i mislio sam da bi nam on mogao pomoći svojim vezama. Sjeli smo u Ladu onako podnapiti i krenuli jadranskom magistralom. Danas kad se toga sjetim, siguran sam da nas je samo dragi Bog čuvao. Sjećam se da kad smo u zavoju preticali, obojica smo se naginjali na desnu stranu u slučaju da nas netko iz suprotnog smjera ‘zakvači’ i odnese polovicu auta, da ostanemo živi.

Je li Vam Stojko pomogao?

Napravio sam nešto posla u Splitu. Jednu noć sam čak proveo i družeći se sa Zoricom Kondžom i Meri Cetinić, koje su u to vrijeme već bile slavne. Tad sam upoznao i legendarnog predsjendika Hajduka Titu Kirigina, najvećeg predsjednika u povijesti tog kluba, kao i Tomislava Ivića s kojim sam sve do njegove nedavne smrti bio iskreni prijatelj.

Kako ste došli do Jakova Blaževića?

Jakov Blažević? To je duga priča. Moj brat Stojko u Hajduku se sprijateljio s Borišom Đorđevićem, jednim od najzgodnijih nogometaša u Jugoslaviji i izvrsnim Hajdukovim igračem koji ga je upoznao sa svojim prijateljem Tončijem Pocrnjom, poslovnim čovjekom koji je bio jako dobar s Ružom Blažević, sestrom Jakova Blaževića koja je živjela u Splitu. Ružin sin je bio pak doktor u Splitu i družili smo se s njim i tako je Ruža mene preporučila Jakovu, a Jakov je pak još iz djetinjstva u Lici bio prijatelj s Nikolom Soviljem koji je postao direktor KTK Zaječar. I tako me taj Sovilj zaposlio kao trgovačkog putnika jer je silno želio da osim što prodajem njihove proizvode, iz Like nabavljam kožu i prodajem ju njegovom kombinatu jer je tako želio pomoći ljudima u svom rodnom kraju.

Zdravko Mamić | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)
Koliko dugo ste radili u Zaječaru?

Šest godina. Nakon TKT Zaječar, zaposlio sam se u slovenskoj tvrtki Lesna Slovenjgradec. Bili su lideri za drvnu građu, ivericu, lamperije... Uglavnom bio sam najbolji trgovački putnik u obje tvrtke na prostoru bivše Jugoslavije jer sam prebacivao plan za 300-400 posto. Iako sam pokrivao cijelo područje Hrvatske u 95 posto slučajeva bio sam samo u Zagrebu ili Osijeku. Prvo zato da mi nešto ne promakne na špici, a u Osijeku zato jer je tamo bio u to vrijeme fantastičan noćni život. Čingilingalo se i bančilo do jutra i tako su se ujedno i sklapali unosni poslovi. Sjećam se da uvijek kad bi se skladište napunilo proizvodima, direktor Lesne bi me nazvao i rekao:Zdravko, hitno prodaj robu, skladište je puno. Evo ti skonto 15 posto, a ti odluči I podjeli. I tako bih ja dijelio ili ‘lapo- lapo’ ili više, a kad me krenulo u najkraćem mogućem roku rasprodao bih svu robu i proizvodnja je mogla krenuti dalje. Vrlo često moji nadređeni su obilazili teren i male kupce jer sam ja radio samo s velikima. Isto tako nikad nisam uzimao akontacije za službena putovanja, nego bih se pojavio svakih 6 mjeseci u računovodstvu i tamo curama donio parfem ili maramu i rekao im da sam na putne naloge potrošio recimo tadašnjih šest milijuna dinara i one su tu cifru pokrile pišući putne naloge.

Radili ste i u “fušu”?

Paralelno u tih 12 godina kad sam bio trgovački putnik, imao sam stalno nekakve sporedne poduzetničke ambicije. Imao sam i kafić i diskoteku. Stalno sam nešto imao, a kad se tata vratio iz Njemačke, 17 godina smo se bavili proizvodnjom plastične ambalaže. Proizvodili smo boce za Kisko ocat za Badel, a za Inu boce za destiliranu vodu i motorna ulja. Na području Sesveta postojala je najveća obrtnička zadruga Prigorjeprogres a tatin prijatelj je bio direktor. Razgovarali smo i odlučili uvesti strojeve iz Italije i pokrenuti obrt.

I to vam je išlo?

Je, radili smo jako puno. Pa ja sam prvi uveo i reciklažu u Hrvatskoj. Kad se folija za Kisko ocat formirala u bocu, ostaci folija bacali su se u otpad. No počeo sam sakupljati taj otpad. Samljeo bih ga i pomiješao s originalom da se radi nova folija, Inače, nove folije koštale su 25 tisuća maraka za tonu, a ja sam otkupljivao tonu otpada za sto maraka. Eto, izračunajte profit.

Rano ste se oženili?

Oženio sam se kad sam imao samo 21 godinu. Ja sam sa svime rano krenuo, po svim parametrima bio sam ispred svoje generacije pa je i ženidba vjerojatno bila posljedica. Svi moji prijatelji bili su stariji od mene, imali su familije, žene, djecu, imali su vikendice, kuće, materijalna bogatstva. Onda sam sanjao kako bi bilo lijepo da to imam i ja pa sam se požurio. Upoznao sam prvu ženu, Nadu, bila je 8,5 godina starija od mene.

Kako ste se upoznali?

Upoznali smo se u tom klubu u koji sam izlazio, u Sceni. Ona je bila prezgodna, govorila je pet jezika, završila fakultete u Rimu i Londonu. Bila je jedinica i strašno zgodna. Svi smo plesali na plesnom podiju, a ona je svojem društvu rekla: Kad bih barem još jednom mogla čuti ovu pjesmu. Načulio sam uši, bila je to pjesma “I can’t stand the rain”. Naravno da sam imao svog DJ-a i da mi je još jednom pustio tu pjesmu. To je bio naš prvi kontakt, nakon toga sam ju pozvao van i krenulo je.

Gdje ste je izveli?

Kod svoje familije, u restoran kod Mamića na Zelenjaku. Hodali smo tri-četiri godine, oženili se i dobili sina Marija.

Zdravko Mamić | Author: Jurica Galoic (PIXSELL) Jurica Galoic (PIXSELL)
Što su rekli njeni roditelji, ipak ste bili puno mlađi?

Oni su u startu, pogotovo mama, bili protiv te veze. No nju ne bi ni Bog skrenuo s te veze, a nisam se ni ja dao, ne. Tast me jako zavolio, a i njena baka. Užasno su me voljeli. Mama je uvijek bila protiv mene, a prije nego što je umrla, kad već nije bila kontaktibilna pa je završila u bolnici, ja sam se o njoj jako brinuo. Dolazio sam svaki dan u bolnicu i donosio joj hranu. Zadnji dan, prije nego što je umrla, davao sam joj vodu na plastičnu injekciju. Sestra ju je tad upitala zna li tko joj je došao. Rekla je: Znam, to je najbolji čovjek na svijetu, moj zet.

Kakav je danas vaš odnos s Nadom?

Bez obzira na to što nismo u braku, ona je moja velika prijateljica i prijateljica moje današnje žene i djece iz drugog braka. Izgradili smo dobar odnos. Sve što danas imaju moja žena i djeca, to ima i moja bivša žena. I kad su obiteljska slavlja, Nada je uvijek tu, ima odličan odnos s mojom mamom.

Zašto ste se s njom vjenčali dva puta?

Dolazio sam iz obitelji u kojoj je pojam razvoda bio nepoznat. Mi smo tradicionalni, konzervativno odgajani. Rastava je tumačena kao sramota. Kad sam se prvi put rastao, sjećam se da mi je mama rekla: Sram te bilo, što si napravio obitelji i rodbini?!. A i volio sam Nadu pa sam joj se iz ljubavi i poštovanja prema njoj i majci vratio.

Zašto niste uspjeli drugi put?

Nismo mogli skupa, Nada je bila jako ljubomorna, neviđeno. Nažalost, i s pravom. Takva su vremena bila, ja sam bio mlad, gradio karijeru, poslovni čovjek, nije me bilo doma. A ona je željela da budem doma, kao i svaka druga žena koja osjeća opasnost. I tu je došlo do loma, to je jedini pravi razlog.

Rekli ste da je s pravom bila ljubomorna?

Švrljao sam, nažalost, to su bila takva vremena.

Niste valjda?

Jesam, jesam, bio sam grozan, nisam bio pravi.

Zdravko Mamić i Eduardo da Silva | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL) Sanjin Strukić (PIXSELL)
Kako ste upoznali današnju ženu Marinu?

Upoznao sam je nakon jedne utakmice u Maksimiru, Hrvatska – Ukrajina 4-0, bilo je to 1994. godine. Današnja vjenčana kuma Zdenka Mesić pozvala me da dođem na piće u restoran Željka Bebeka “Ima neka tajna veza”. Došao sam, i kad sam vidio svoju Marinu, koja je izuzetno zgodna, atraktivna i visoka, odmah sam se za nju zapalio. Imala je nogu do plafona. Odmah sam se počeo upucavati, a kad smo izašli iz restorana, pozvao sam je u Esplanadu na piće. Mislio sam da ću ju impresionirati jer sam vozio Jaguara.

Jeste li je impresionirali?

Nisam. Škartirala me i sjela u svoj Uno.

Ali u Esplanadi ste se ipak našli.

Jesmo i sjećam se da sam s njom plesao cijelu večer kao Fred Astaire u najboljim danima. Bacao sam cipele, čarape po podiju, košulju, ostao sam bos, samo u hlačama. Tako je to počelo. Onda je ubrzo došla ženidba, pa Lucija na svijet, onda Iva... Lucija ima 16,5 godina, a Iva 14.

Kako djeca gledaju na silne kritike na vaš račun, pate li zbog toga?

To je neobjašnjivo, ali zahvaljujući mojoj ženi Marini, koja ima druge vrijednosne stavove, djeca su nekako ostala pošteđena. Marinin život je obitelj. Nikad se, u ovih 17 godina, nije dogodilo da nije skuhala ručak, ona razvozi djecu, dnevno šeće oko dva sata, četiri puta tjedno ide u crkvu na razne molitve i seminare, odlazi u kazališta i na koncerte ozbiljne glazbe itd. Ja sam u nekom drugom svijetu i taj svijet Marinu ne zanima. Ona ga poštuje, ne stvara probleme, ali u njega ne želi ući. To je osnovni razlog što su djeca ostala izolirana. Inače bi to bio ozbiljan problem. Žena ih je zaokupila drugim stvarima. Oni su primjer svega pozitivnog. Pa, mi donedavno u kući uopće nismo razgovarali o mom poslu.

Zašto sada razgovarate?

Cure su sada ipak starije, vide i same te grafite te se sada prvi put počelo razgovarati o tome. Počele su mi davate konkretne savjete i zahtjeve.

Kakve?

Ne odobravaju neke moje radikalne stavove ili postupke. Sad čitaju novine, portale, iako nisu robovi interneta, nemaju ni Facebook. No naravno da tu i tamo bace pogled, imaju informaciju. Dobro se nose s time, ali voljele bi da me manje ima u novinama, pogotovo kad je nešto loše.

Mogu li vas one smekšati u tim nekim stavovima i postupcima, nagovoriti da odustanete?

One mogu sve, one imaju takvu snagu i one su jedine osobe na svijetu koje bih poslušao. Ali ne mogu me smekšati u stavovima za koje ja znam da su ispravni, a one to sad ne mogu prepoznati.

Kojim stavovima?

Istina, obitelj i domoljublje. Tu nema pogodbe da je garnizon djece u pitanju. Znam da će jednoga dana biti ponosne zbog istih stvari koje ih sada brinu. Znam da im nije lako ako je tata u nekom sukobu, normalno da su zabrinute. Ali znam da će mi jednog dana reći: Tata, ponosne smo na tebe, sad razumijemo što je tada bilo. One gledaju na dječji način, ne mogu sve znati ni razumjeti zašto ponekad ulazim u “fajt”.

Zdravko Mamić tijekom suđenja u Osijeku | Author: Davor Javorović/ PIXSELL Davor Javorović/ PIXSELL
Ali neki njihovi pogledi ipak se ne moraju poklapati s vašim roditeljskim...

Je, istina, ali zasad je sve dobro. Neću coprat jer je zasad sve dobro. Odlični su đaci, malo izlaze, imaju prekrasno društvo, većinom su to prijateljice. Još nisu prijatelji, barem ih ja ne znam.

Kako ćete se ponašati kad dođu s dečkom?

Ja sam siguran da ću biti dobar tast ako s druge strane bude dobar mladić, ali ako ne bude, onda mu ode glava. To su vrlo jednostavne stvari, pa volim svoje kćeri, ako njima bude dobar, meni će biti kao sin. Ne može mi netko biti u kući a da mi nije obitelj. Imao sam tako domaćicu prije deset godina koja još ljetuje s nama, a djeca je vole kao baku.

Rado se predstavljate kao Hercegovac iako ste to samo po roditeljima, a ne po mjestu rođenja I života?

Ja sam sad već 41 godinu u Zagrebu, rođen sam u Bjelovaru, ali mene ljudi još uvijek percipiraju kao Hercegovca, a ja to rado potenciram. Evo zašto: zato jer poznajem jako mnogo ljudi koji žive u BiH i znam da žive u teškim uvjetima. Znam koliko su i što su učinili za Hrvatsku. Zato ću se boriti za Hercegovce do zadnje kapi krvi jer mislim da su najčestitiji korpus hrvatskog naroda, a ova šatro intelektualna elita koristi sva svoja oružja da ih proskribiraju. I zato baš se borim za njihovu čast i dostojanstvo iz zahvalnosti i poštovanja prema svojim didovima i babama i svoj mojoj rodbini.

Vratimo se Dinamu. Izgleda sa ste se samo vi zalagali za to ime?

Glupo je da ja danas nekom objašnjavam što je Dinamo i zašto je bila loša ideja pokušaj promjene imena. No isto tako se sjećam da su naši BBB-ovci na stadionu i te kako navijali ‘Građanski’, Građanski’. U to vrijeme teško je bilo pomiriti različite interese jer Vedriš je bio za HAŠK, Vrdoljak za Zrinjski, netko treći za Građanski, pa je čak nastao i onaj nesretni HAŠK Građanski... Uglavnom mislim da je, kad se konačno vratilo ime Dinamo, te kad smo na NK dodali i ono G kao oznaka za gradski, mislim da je ime Dinamo konačno zabetonirano. Tad je u onim uvjetima bilo nemoguće funkcionirati.

Prije no što ste kupili dionice Dinama sudjelovali ste u privatizaciji tvornice Česma? Kako ste se domogli tih dionica?

Tata je nekoć radio za tvornicu iverice Česma i tako smo saznali da se privatizira. Kupili smo dionice, prodali ih i drago mi je da i danas rade i da su upeterostručili proizvodnju.

A Badel?

Za Badel sam bio kooperant, puhali smo te boce za Kisko i kad su se prodavale njihove dionice, dobili smo u pravom trenutku informaciju o privatizaciji. No budući da ni Česma ni Badel nije bio moj korbiznis morao sam se tih dionica riješiti. Moram priznati da imam urođeni talent za biznis. Ali i volju i hrabrost da rješavam probleme. Kad odlučim nešto učiniti, kupiti, ja samo gledam dobre strane tog posla koji moram obaviti, a znam da ću s lošim stranama već nekako izaći na kraj.

Zdravko Mamić | Author: Igor Kralj (PIXSELL) Igor Kralj (PIXSELL)
Je li to formula za uspješnog poduzentika?

Poduzetnički duh spasio bi Hrvatsku, samo da mu se dopusti da se razmaše. Evo, Bon Jovi je imao koncert na našem stadionu, a dvadeset dana kasnije tu smo igrali europsku utakmicu. Nakon koncerta rupe u terenu bile su duboke pola metra. No, uredili smo stadion i jer nije bilo alternative. Alternativa je da ne igramo utakmicu i da budemo izbačeni iz Europe. To je taj poduzetnički duh koji može spasiti ovu zemlju.

Dobro, ali mnogo njih ipak zamrači lovu, prevari državu, građane...?

To nije tema za vas i mene. To je tema za policiju i inspekciju koje vi i ja plaćamo kao porezni obveznici. To nije vaš i moj posao.

Bojite li se za svoj život?

Ne, nikad o tome nisam razmišljao, ja najprije brinem za svoju obitelj, svoju djecu. Ja nikad ne razmišljam o tome da bi se meni moglo nešto dogoditi. Nikad nisam imao tjelohranitelja jer mi je to uvijek bilo presmiješno i nikad se ničeg nisam bojao. Dostupan sam svakome i do mene nije teško doći. Upravo to me posljednjih dana dovodi do ludila, iscrpljen sam i psihički i fizički jer tko god poželi može do mene. Moje brojeve telefona ima svatko tko se iole potrudi, i zato ću ih sad promijeniti.

  • Avatar Nikola Perić
    Neron 07:01 24.Kolovoz 2017.

    Neće ŽUTILO,nego o lopovu,ajde pun mi je kukuruz Vas i njega.

  • Avatar Antun Sklepić
    marica 19:14 23.Kolovoz 2017.

    tako je ljepo mogao i uskoku kazat odakle mu lova i sve bi bilo u redu.

  • FRANJO_RVATINA 13:28 23.Kolovoz 2017.

    mos misliti ,,isli ga ubiti plinskim pistoljem ,hahaha da nisu mozda bili djeca iz vritica