Life
20424 prikaza

"Psovao je majku srpsku, dok ga nisam naučila pameti!"

Mafija
Thinkstock
Otkrijte što su o svojim sinovima kriminalcima mislile i govorile žene koje su ih beskrajno voljele

Tijekom posljednjeg svjedočenja na Specijalnom sudu Miladina Suvajdžića znanog kao Đura Mutavi,  nespretnošću suca i nesnalaženjem drugih javnost je saznala da je ovaj svjedok suradnik promijenio identitet. I čula njegovo novo ime i prezime. Učinjena greška je, vjerojatno, u međuvremenu nekako ispravljena, mada do nje nikako nije smjelo doći.

Ova situacija podsjeća na okolnosti, većini nepoznate, pod kojima se Đura uopće pojavio kao prvi svjedok suradnik tužiteljstva u povijesti Srbije. A one se, ma koliko Đura bio upleten i upoznat s poslovanjem zloglasnog “zemunskog klana”, značajnim dijelom odnose na njegovu majku Iboljku, označenu u vrijeme akcije “Sablja” kao “mafijašicu” koja je za račun kriminalaca skrivala drogu i kupovala stanove i vikendice u kojima su se sami skrivali, ili pak u njih dovodili otete za čija su oslobađanja naplatili desetine milijuna tadašnjih maraka.

Iboljka Suvajdžić provela je neko vrijeme u zatvoru. Dok se netko u policiji nije pribrao i shvatio da od njenog zatvaranja i medijske hajke nema koristi. Nije Iboljka ni približno imala značaj koji joj se pridavao, a sve što je činila zapravo je bila isključivo majčinska želja da zaštiti svog sina. Tako je, zapravo, Đura Mutavi i pristao da svjedoči u korist države. Njegov jedini uvjet je bio - pustite mi majku i sve ću vam ispričati.

Policajci su obećanje, usprkos protivljenju nekih rukovoditelja “Sablje”, ispunili. Iboljku su doveli u posjetu sinu, oboje su se rasplakali, majka je puštena iz pritvora, a Đura se držao riječi - kad je počeo svjedočiti o načinu rada i zločinima “zemunaca” teško ga je bilo zaustaviti.  

Iboljka se vratila dotadašnjem životu u mjestu nadomak Novog Sada. Sin Đura ju je redovno posjećivao. Osiguravali su ih lokalni policajci. Onako kako su to mogli činiti. Po dvojica u smjeni, u dvorištu u kojem je bio parkiran rasklimani “stojadin”. 
Anegdota ili ne, ali priča je iz takozvane prve ruke - policijski automobil je imao ulogu  zaplašivanja potencijalnih ljudi zlih namjera, a zapravo nije imao ni motor. Samo šasiju donesenu preko noći. Kada je u kući boravila sama, Iboljka je policajcima kuhala kavu i spremala obroke. Oni su se zabavljali kartajući.  

Namjerio sam se da je uz pomoć jake veze pronađem. Pristala ili ne na razgovor, želio sam bar upoznati “najveću mafijašicu” iz vremena izvanrednog stanja 2003. godine. Ali, odselila se, imanje je, prema priči jednog od susjeda, prodano. Otišla je u drugo, ne tako udaljeno mesto. Ni u njemu nismo imali sreću da je pronađemo. Navodno je otišla živjeti u Novi Sad. U stan kupljen od novca dobivenog za kuću i prvo imanje. I, navodno, i dalje uz osiguranje. Službeno je bilo nemoguće dobiti njen kontakt, uzdali smo se u saznanja mog “vodiča”, čovjeka koji je po dobrom Iboljku zadužio. 

Ni u glavnom vojvođanskom gradu nismo postigli željeno. Ni tamošnji prijatelji upoznati u “svakakve prilike” nisu uspjeli pomoći. Obustavili smo traganje čiji je rezultat bio trošenje vremena, novca za benzin i cestarine, plus “osvježenje”. Od Iboljke ni traga. Sve dok nisam došao do informacije, teško apsolutno provjerljive, ali dobrim dijelom pouzdane, da se više i ne nalazi u Srbiji. Trajno je napustila zemlju. Koliko se sada često viđa sa sinom, ne znam. Ali mi je žao što je nisam uspio vidjeti, bar nakratko razgovarati o njenom i životu njenog sina. O Đuri s pogrdnim nadimkom čija su saznanja zapravo usmjerila i ubrzala tijek čitave “Sablje”. Da čujem majčinsku priču o životima koji po svemu odudaraju od uobičajenih.    

Sve me je to podsjetilo na nešto drugo. Prije više od 20 godina razgovarao sam s majkama tada već pokojnih heroja beogradskih ulica, Ljube Zemunca, Branislava Matića Belog i Giške. Čitajući danas dijelove njihovih sjećanja učinilo mi se kako se, nažalost, važan dio okolnosti od prije tri desetljeća ne razlikuju previše od sadašnjih. A jedno je uočljivo - iako zaštitnički nastrojene, u prvi plan ističući dobre strane, svoje sinove nisu smatrale bezgrešnima. S razlogom strahujući za njihove živote uvidjevši u što su se njihovi sinovi upleli.  

Najava zločina

Ispred Zemaljskog suda u Frankfurtu 10. studenog 1986. ubijen je Ljubomir Magaš, Ljuba Zemunac, idol dječaka odraslih na ulici, odmetnik koji se državi suprotstavio šakama i namjerom da, kako je to negdje ostalo zabilježeno, “kršeći zakon dođe do pravde”. 

O Ljubi su se ispredale nevjerojatne priče. Govorilo se da je najjači,  blag i strog, pitom i nepredvidljiv... Njegovom imenu generacija kojoj je pripadao duguje zahvalnost za blagonaklon odnos prema kriminalcima koje je Beograd iznjedrio. 

Njegova majka Rosa Ćurčić nikada se nije previše ljutila na one koji su ružno pisali i govorili o njenom sinu. Nije joj bilo svejedno, pogađale su je ružne riječi o nečemu što ona zna da tako nije bilo. A opet, bila je svjesna svega što njen sin je. Devet godina poslije Ljubine smrti ispričala je:

- Nikada nisam spomenula Ljubinog prvog odvjetnika kojeg puno poštujem, Veljka Guberinu. Ljuba je tada maloljetnik. Naravno, upao je u nevolju. Ukrao je tri automobila. Nisam znala kod kojeg odvjetnika da idem, nikog ne poznajem. Uzmem tako novine i pročitam da je Guberina tada branio nekog ubojicu. Vidim da je poznat odvjetni, mada mi nije palo na pamet kakvog je ranga, i pronađem njegovu adresu. Tada je radio samo krvne delikte. Kad sam rekla zbog čega sam došla pogledao me je začuđeno, objasnio da odavno ne radi takve slučajeve i da će svaki njegov mlađi kolega to napraviti mnogo bolje od njega. Ja u plač.

U to mu ulazi majka, mala ženica kao i ja. I da me utješi kaže: “Bit će sve u redu”. Objasnim joj da mi je sin jedinac, da mi je on sve što imam...  A ona Veljku kaže: “Neka sine, neka, znaš što znači kad je sin jedinac”. I prihvati Guberina, “dobro, dobro, neka bude”. Tad je bio na vrhuncu.

Na kraju, on sa sucem skoro nije htio razgovarati: “Ajde, ne brukajte se. Dečko uzeo – nije htio reći ukrao – tri automobila, a ovdje zavlače ruke u državnu kasu i kradu”. Ljuba je dobio tri mjeseca uvjetne.

Na svakom njegovom suđenju sam bila. Imao je tri suđenja u životu i to uvijek za silovanje. A to mu je policija namjestila. Ovo u Beogradu, to je bila vrlo ružna djevojka, zaista vrlo ružna. Ljuba se izbezumio. Sudac je znao da ako ga netko može ukrotiti, onda sam to ja. Zove me i zamoli da smirim Ljubu.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.