Prema grčkoj mitologiji, kralj Cipra, koji je ujedno bio i kipar - Pigmalion, izradio je kip tako lijepe žene da se zaljubio u nju. Molio je da ona oživi, a kad mu je želja uslišana, njih dvoje su živjeli zajedno sretni do kraja života.
Iako je u različitim oblicima priča ispričana više puta kroz povijest (pa i Pinokio ide u tom smjeru), pravi nasljednik Pigmaliona je živ i zdrav. Živi u Michiganu i dijeli dom s tri skupocjene seks lutke. Prvu kupljenu lutku, nazvanu Sidore Kuroneko, Davecat smatra svojom suprugom, dok su mu Elena i Muriel tek intimne prijateljice.
Iako Davecat nimalo ne skriva svoju ljubav prema supruzi i ljubavnicama, dapače o njima piše na blogu, a pojavljivao se i na televiziji i u dokumentarcima, on je tek dio zajednice koja se krije pod nazivom iDollators. Ovi ljubitelji vrhunski izrađenih lutaka za seks svoje umjetne ljepotice koriste za seks, umjetnost, ljubav i društvo.
Od krpica do pliša
Tijekom povijesti, muškarci koji nisu imali pristup ljepoticama u obliku kipova ili lutaka, a željeli su voditi ljubav sa stvarima, a ne s pravim ženama, to su činili na različite načine. Mornari su si često pomagali tkaninama koje su trebale predstavljati dame. U Japanu se i dan danas lutke za seks povremeno nazivaju 'nizozemskim suprugama' - što je referenca na ručno rađene, kožne lutke za masturbaciju, kakve su u 17. stoljeću izrađivali nizozemski mornari koji su trgovali s Japancima.
Iako je mornarima bilo važno jedino da lutke koliko-toliko nalikuju ženama, drugima je bilo bitno da njihova umjetna 'dragana' izgleda kao točno određena žena.
1916. godine, austrougarski umjetnik Oskar Kokoschka je bio toliko iziritiran ponašanjem svoje ljubavnice, pijanistice i skladateljice Alme Mahler da je napisao da je izgubio ikakvu želju da prolazi kroz ljubavna iskušenja (što su obično ponavljali svi vlasnici seks lutaka).
No Kokoschka je i dalje žudio za Mahler. I to u tolikoj mjeri da je naručio lutku potpunu identičnu Almi, u prirodnoj veličini. Iako se povjesničari razilaze u stavovima što je bilo dalje, ono što je sigurno jest da je umjetna Alma bila prekrivena krznom koje je više podsjećalo na plišanu igračku nego ljudsku kožu. Jedni tvrde da je umjetnik bio oduševljen, a drugi da je bio očajan. Navodno je izradio nekoliko skica lutke, no na kraju ju je uništio na zabavi, iako nije sigurno je li nevina imitacija okončala kratak život na lomači ili je zakopana u Kokoschkinom vrtu.
Moderne verzije manekenki
Među najpoznatije moderne seks lutke ubrajaju se umjetnički radovi Mana Rayja i Salvadora Dalija, a mnoge intrigira urbana legenda prema kojoj je Hitler naredio jednom od zapovjednika SS-a da dizajnira seks lutke za njemačke vojnike u Drugom svjetskom ratu. One su ih navodno trebale primiriti kako ne bi pali u iskušenje i pokušali se seksati sa ženama koje nisu arijske rase.
Bila to istina ili ne, činjenica je da su komercijalne seks lutke originalno potekle iz Njemačke. 1950. tamo je izumljena Bidl Lilli lutka, koja je rađena prema modelu strip junakinje Lilli, a zanimljivo je da ovaj 30 cm velik plastični model nije imao nikakvih rupa za penetraciju, već je služio kao 'pornografska karikatura'.
U SAD-u su se seks lutke počele oglašavati u pornografskim časopisima 1968. godine, kad je legalizirana prodaja seksualnih pomagala putem pošte. Do 1980-ih mogle su se naći i u većini seks prodavaonica, a moglo se birati između onih na napuhavanje ili onih koje su služile više kao zabavan poklon na momačkoj večeri nego kao pomagalo za seks.
Pri njihovoj izradi najviše se pozornosti davalo izradi penetracijskih područja: usta, vagine i anusa, a one na napuhavanje mogle su podnijeti samo određenu težinu prije nego li bi se u potpunosti izobličile.
Prava revolucija dogodila se 1990-ih kad je umjetnik Matt McMullen počeo izrađivati manekenke od silikona, pri čemu je dokumentirao proces izrade na svojoj stranici. Uskoro je počeo dobivati upite mailom jesu li lutke i anatomski ispravne. Iako u to vrijeme nisu bile, s obzirom na potražnju, McMullen se ubrzo pobrinuo da takvima postanu.
Ostatak teksta pročitajte u The Atlanticu.
