Franklin D. Roosevelt javno je obećao američkim majkama: "Vači dječaci neće ići u nijedan strani rat!" Istodobno se, međutim, događalo to da je Hitler sa svojim fašističkim saveznicima ubrzo pregazio praktično cijelu Europu, dio sjeverne Afrike i Bliskog istoka, da je prodro duboko u SSSR. A u Indokini imperijalni Japan je brutalno i munjevito prodirao, prolijevao rijeke krvi često po jezivo sličnim osnovama kao što su to nacisti radili po Europi i sve očitije prijetio američkim teritorijima.
Marc Wortman za Daily Beast podsjeća da je SAD do pred kraj 1941. bio jedina velika industrijska sila koju Drugi svjetski rat još nije zahvatio, i to isključivo zahvaljujući američkom striktnom izolacionizmu. I onda se 4. prosinca 1941. dogodilo... krajnje izolacionistički i protiv predsjednika orijentiran Chicago Tribune objavio je "FDR-ovi ratni planovi!" Simultano je isti članak objavio i Washington Times-Herald.
Ono što je objavljeno, bilo je kao gledanje ravno u budućnost kroz kristalnu kuglu: totalni rat bez presedana na najmanje dva oceana i tri kontinenta, mobiliziranje vojske od pet milijuna ljudi, uz još toliko pratećeg vojnog osoblja. I konačna invazija na Europu 1. srpnja 1943.
Nevjerojatno je da je samo nešto manje od dvije godine nakon objave tog članka združena sila Velike Britanije, SAD-a, Kanade, Indije, Slobodne Francuske, Indije i Južnoafričke Republike invaziju na Siciliju počela u noći sa 9. na 10. srpnja 1943. Kada je tog dana Hitler čitao članak u kojem su razotkriveni Rooseveltovi ratni planovi, krajnje je lako predočiti si kako mu se tresu ruke dok prelazi pogledom preko redaka.
Tri dana poslije objave Japan je napao američku vojnu bazu u Pearl Harbouru. Do danas nije razjašnjeno tko je u javnost, praktično ravno Hitleru kroz medije, pustio najpovjerljivije dokumente američke povijesti, pri čemu neki sumnjaju da je to učinio sam Roosevelt. Do tok trenuta Amerikanci su velikom većinom već razumjeli koliku im prijetnju predstavlja Hitler. Zato i nije bilo problema s ogromnim količinama oružja, aviona, brodova, artiljerije, hrane, sirovina što je SAD slao Velikoj Britaniji.
Za poslati američke vojnike u Europu, e za to većina Amerikanaca nije imala želudac. Jedva da su mogli podnijeti pomisao da se zakrve s Japanom tu pod nosom. U Atlantiku američki ratni brodovi jesu imali dopuštenje gađati nacističke podmornice koje su ciljale trgovačke brodove za Veliku Britaniju. No, to je bilo niskog intenziteta. "Plan pobjede" koji je procurio u prosincu 1941. značio je potrošiti 150 milijardi dolara u doba kad je vojni budžet bio 6,4 milijarde.
Čovjek koji je napisao članak bio je Chesly Manly, a čovjek koji je to izdao, zvao se Robert McCormick. McCormick je to nazivao "najvećim otkrićem u povijesti novinarstva". Namjera mu je bila jasna, optužiti Roosevelta da je lagao kad je tvrdio da SAD neće u rat. Jedan od onih koji je tada skočio bio je Charles Lindbergh, letačka legenda koja je i simpatizirala Hitlera i zagovarala američki izolacionizam. McCormick je napisao u svojoj novini:
"Roosevelt o tome nije govorio dok se kandidirao za treći mandat, samo malo više od prije samo jedne godine. Da jest, on bi bio poražen kao luđak." Slijedilo je drvlje i kamenje od mnogih zastupnika iz Kongresa i Senata. Samo... tko je to pustio vani? U ljeto 1941. SAD je imao vojsku niti desetinu one Trećeg Reicha, usto s loše uvježbanim vojnicima i loše naoružanima.
Tek 9. srpnja 1941. Roosevelt je naredio ministru rata Henryju L. Stimsonu i zapovjedniku mornarice Franku Knoxu da naprave cjeloviti plan što bi sve trebalo proizvesti za poraziti potencijalne neprijatelje. Puno godina poslije pokazalo se da su autori Pobjedničkog plana bili ljudi nepodobniji za taj zadatak nego itko. Bojnik Albert Wedemeyer, šef odjela za planiranje u ministarstvu, priznao je da je on bio izolacionist. "Planirao sam rat koji nisam želio."
Bio je poklonik nacista još od studija u Berlinu u 30-ima. Jako se dobro razumio s Lindberghom, obojica su ignorirala eutanaziju mentalno oštećenih, ubijanja i mučenja političkih oponenata, kršenje jednog za drugim sporazumom... A sviđao im se dojam moći, discipline, rasne čistoće. Sudjelovao je na jezivim Lindberghovim političkim skupovima.
A opet, u dva mjeseca on je prizveo briljantni plan, cjelovit za vojsku, mornarnicu i avijaciju, kako iz zanemarive i loše vojske naraviti sve ono što je u sljedećih nekoliko godina uz saveznike uništilo i naciste i fašiste i imperijalistički Japan. To što je napravio bilo je čudesno i zato što je ukalkulirao i nezamislivi industrijski rast, pronalaženje i upotrebu resursa. U osnovnim crtama to je išlo ovako; opskrbom materijalom i ljudstvo održavati na životu Veliku Britaniju i SSSR.
Potom toliko oštetiti njemačku protuzračnu obranu tako da se stekne nadmoć u zraku. Nadalje, bombardirati iz zraka njemačku industriju. Konačno, izgraditi takav ratni stroj koji je u stanju krenuti u invaziju iz Velike Britanije prema kontinentalnoj Europi. Samo što je malotko vjerovao da će se održati SSSR, a mnogi su sumnjali i u opstanak Velike Britanije. Wedemeyerov plan bio je gotov 11. rujna 1941.
Čim je plan objavljen u novinama, njemački veleposlanik u Washingtonu Hans Thomsen javio je u Berlin o "senzaciji", kao i o tome da SAD, kao što su i slutili, neće biti spreman za totalni rat sve do srpnja 1943. Führerov odgovor bio je predvidiv. Njegovi ratni resursi bili su vrlo razvučeni i ograničeni. Odmah je naredio utvrđivanje zapadne obale Europe, ojačavanje blokade Velike Britanije i slične stvari.
Ključno je to što je Hitler za to morao povući bitne snage iz prodora u SSSR, što bi usporilo prodor na istok, možda ga i zaustavilo, ali bi Sile osovine možda zauzvrat izbjegle poraz, možda čak i pobijedile. I nakon toga je Hitler srećom nevjerojatno pogriješio. Nekoliko dana poslije donošenja ovakvog plana, na istočnom frontu je poludio od gnjeva na svoje trupe koje protiv izmcrvarene Crvene armije koja se očajnički i grčevito borila, nisu napredovali onako munjevito kako im je naredio.
Sve svoje naredbe o utvrđivanju zapadne Europe u bijesu je poništio i naredio napad svim raspoloživim sredstvima na SSSR. Crvena armija je uz jezive žrtve uspjela preživjeti, zadržati ključne posljednje točke otpora, te je Hitlerova odluka zapravo značila uništenje armije koja je mogla obraniti naciste sa zapada. A izvor curenja plana? Bijela kuća nije nijekala autentičnost. Ali, mnogi službenici su tražili uhićenje McCormacka zbog izdaje, progon cijele organizacije izolacionista "America First".
Roosevelt je isprva mislio poslušati ih, no onda je odustao i odaslao priopćenje da "novine imaju pravo printati i takve stvari". Istodobno naložio je FBI-u da istraži tko je bio taj koji je dostavio dokumente. Naravno da su svi odmah skočili na Wedemeyera. Prevrnuli su i njega i svaki milimetar njegovog života, svih njegovih predmeta i svega što je posjedovao, jer znali su da je simpatizer America First i nacista. Ali, ispalo je da on nije bio taj.
A kako je bila riječ o briljantnom talentu, ubrzo je postao general i sudjelovao u planiranju i invazije na Normandiju i zapovijedao je potom u jugoistočnoj Aziji. Poslije rata se nije nešto proslavio, jer je kao antikomunist bio blizak saveznik senatoru Josephu McCartyju i njegovom lovu na vještice. Wedemeyer je 1987. u dobi od 90, dvije godine prije nego što će umrijeti, rekao povjesničaru Thomasu Flemingu da je "od prvog trenutka bio uvjeren da je Roosevelt bio taj koji je organizirao curenje".
Jedino što to nije bilo na stvari. Godinama ranije, 1962., kada je istekao rok kaznenog progona za curenje, bivši šef izolacionista senator Burton Wheeler priznao je da je on donio novinama dokumente, a da je njegova krtica bio neimenovani satnik. Opisao je da je bila riječ o knjizi debeloj poput prosječnog romana, s omotom od smeđeg papira. I da je to bio najstrože nadziran dokument u Washingtonu.
No, nešto poslije Wheelerov sin je rekao da je satnik bio samo kurir, da je urota išla puno dalje i puno više, da ga je zapravo poslao general Henry Arnold, koji je navodno bio užasnut planom s jedne i potpunim nedostatkom ratne avijacije s druge strane. Arnoldu je čak navodno FBI i ušao u trag, da bi Roosevelt osobno zaustavio njegov progon. Je li doista bila riječ o njemu, Marc Wortman duboko sumnja.
On smatra da je mogla biti riječ o bilo kome iz širokih vojnih krugova koji su bili ogorčeni time što je SAD praktično već bio u ratu, spašavajući Veliku Britaniju, odnosno koji su bili užasnuti od mogućnosti da zarate s tako moćnim strojevima. I nisu vjerovali u pobjedu. Wortman se danas nada da bismo s tolikim curenjima u posljednje vrijeme poput WikiLeaksa, jednog dana možda mogli doznati i to tko je bio taj koji je Hitleru otvorio vrata da zna kakvi su planovi SAD-a i tako mu omogući da postane nepobjediv.
