U priči poput ove čovjek se mora zapitati, kako je čovječanstvo, onaj čovjek, sposoban za tako nešto. Za količinu zlobe koja prelazi granice ljudskosti, i dovodi nas do toga da se pitamo, kako nazvati one među nama koje ne možemo zvati ljudima? Jedina riječ koja bi mogla odgovarati tome je čudovište.
Takvih ljudi posebno se sjetimo kada pričamo o Holokaustu, o ubijanju ljudi na temelju njihovih različitosti, vjeri, porijeklu, jeziku. A posebno dok pričamo o dječjim logorima.
U jednom takvom poljskom u Lodzu, nadzornik je ušetao u spavaonicu. Htio je pregledati i ukloniti dječaka kojem je bakterijska infekcija uništila njegovo tijelo, a komadi njegovog mesa su istrunuli prije nego je izdahnuo. Dok je s njega podizao deku sa štapom, da se slučajno i sam ne zarazi, s njom je odijepio i komade njegova mesa. Pismo koje opisuje taj događaj i daje postoji, piše Vintage News.
Nesretni dječak bio je zarobljenik dječjeg logora u ulici Przemyslowa u Lodzu, unutar zidina geta. Logor je bio otvoren od 1941. do 1945. godine. Iako su većinu djece slali u Auschwitz, nešto više od dva sata od te lokacije, ovo je bila iznimka. Nakon oslobađanja Auschwitza pronašli su 2000 djece, žive.
No oni u specijalnim dječjim logorima nisu bili Židovi. Bili su to Poljaci čiji roditelji su ili bili mrtvi, nestali ili zatvoreni. Neki su tu dovedeni nakon što su uhvaćeni na ulici, u krađi hrane ili prosjačenju. Mnogi nacistički "znanstvenici" Poljake su doživljavali sebi sličnima, mislili su tako kako većina njih plavokosih i plavookih, su zapravo bili produkt mješovitih brakova, pa su smatrali da se Arijevci trebaju vratiti kući. Gotovo 400.000 poljske djece poslano je u Njemačku sa etiketom "potencijalni Arijevci".
Jedan od najvažnijih zadataka logora bio je ukloniti takvu siromašnu djecu koja prosjače po ulicama onoga za zašto su mislili da će postati "nova Njemačka", ogledni grad Litzmannstadt. Djeca bez roditelja iz okolnih dijelova također su slana u taj kamp.
Drugi zadatak bio je pronaći djecu arijevskih karakteristika, a 'sretnici' među onima koji su preživjeli bila su djeca koju su slali u njemačku obitelj, najvjerojatnije, u obitelj njemačkih parova koji nisu mogli imati djece. Ostali su završili u njemačkim kampovima i čekali svoj red.
Ostali su ostali u tome poljskom logoru i živjeli na dnu, u blatu, u strašnoj patnji. Dvogodišnjaci su morali raditi na nekim rukotvorinama i u malim tvornicama. Oni koji nisu mogli pratiti taj ubitačan tempo, ili su slučajno počinili neki "prekršaj", npr. popiškili se u krevet, kažnjeni su batinama, satima vježbanja, smanjenim porcijama, a često su ih polijevali hladnom vodom i bacali na hladnoću. Kao i u većini drugih, u ovom su kampu vladale štetočine, muhe i štakori, uši, šuga,
Tu su bila smještena djeca od 6 do 16 godina, no bilo je primjera i mlađe djece. Sa 16 godina dolazili su u odrasle, radne kampove.
Po nekim podacima u tim je logorima bilo po 3000 djece. Kada su Sovjeti 1945. godine oslobodili Lodz u njemu su pronašli između 2000 i 3000 djece. Nijemci su pobjegli u zadnji čas.
Kasnije te godine dvojica tih nadglednika su uhvaćeni i osuđeni na smrt.
Jedna je uspjela pobjeći i živjeti u Lodzu pod lažnim imenom, sve dok nije otkrivena. Provela je 20 godina u zatvoru a nakon toga živjela u Lodzu do svoje smrti 2003. godine. Dokumentarac We Were Stripped of our Whole Childhood priča priču o tom kampu, a memorijalni spomenik djeci podignut je u gradskom parku 1971. godine.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Da no broj djece je u tom slučaju premali. Ustaše bi trebale držati u logoru ne manje od 500000 "srpske nejači"!