Željko Mejakić, koji je kao šef osiguranja logora “Omarska” osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. siječnja 2019. godine, potvrđeno je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz Suda BiH. Ministarstvo pravde BiH je donijelo rješenje kojim se zatvorenik Željko Mejakić uvjetno otpušta iz zatvora zato što je odslužio dvije trećine kazne, potvrđeno je za BIRN BiH iz Državnog suda.
Ljeto 1992. godine bilo je ljeto neviđenih zvjerstava u i oko Prijedora. Nekad je to bio grad gdje su živjeli pripadnici sva tri naroda, živjeli su i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Nakon tog ljeta, ostali su samo leševi Bošnjaka i Hrvata. Omarska, jedan od najzloglasnijih logora na području Bosne i Hercegovine je osnovan upravo kako bi se riješio problem "nepoželjnih" iz Prijedora.
Sami logor otvoren je 26. svibnja, a zatvoren nepuna tri mjeseca kasnije, 6. kolovoza 1992. godine. U tako malo vremena je kroz logor prošlo oko osam tisuća logoraša, a oko 700 je ubijeno ili nestalo.
Službeno naredbu je izdao Simo Drljača, tadašnji šef prijedorske policije, koji je kasnije ubijen u pokušaju hvatanja kako bi ga se izručilo u Haag na suđenje za ratne zločine. Tijekom rata je dobio i odlikovanje od Radovana Karadžića, a njegova supruga je govorila da se time ponosio. Drljača je mogao koristiti sudu u Haagu i kao svjedok događaja koji je morao znati gotovo sve što se događalo u to vrijeme po Prijedoru.
Međutim, čak i svjedočanstva preživjelih logoraša bila su dovoljna da sudovi strpaju u zatvor brojne srpske čuvare logora. Uzmimo samo isječak iz presude Miroslavu Kvočki, jednom od zapovjednika Logora osuđenom na sedam godina zatvora.
- Petrovdan ili Dan svetog Petra je pravoslavni vjerski praznik koji se slavi 12. srpnja svake godine. Postoji običaj da se večer uoči ovog praznika pale krijesovi. U Omarskoj 1992. godine, ova je tradicija poprimila užasavajući aspekt. Ispred bijele kuće je napravljena ogromna lomača od odbačenih kamionskih guma.
Bivši zatočenik Hase Ičić opisao je događaje koji su uslijedili:
Tada su Srbi, uoči Petrovdana, imali pravu masovnu manifestaciju za civile i stražare… Kako je počelo da se smrkava, počeli su da izvode ljude iz prvih soba…
P. Što ste čuli nakon što su neke zatočenike izveli van?
O. Sjećam se, i sjećat ću se dok sam živ, vriske žena koje su bile vani ili u prvoj sobi. Nikad neću zaboraviti njihovu vrisku i krikove. Onda sam osjetio smrad spaljenog mesa. Znate da meso kada počne da gori ima specifičan miris, a taj miris spaljenog mesa miješao se sa mirisom zapaljenih guma.
Ovaj svjedok je čuo od drugih zatočenika da su neki logoraši bačeni u vatru. Ovaj užasavajući događaj potvrdio je i svjedok AM, koji je promatrao taj masakr sa jednog prozora. Ermin Striković je sa malog prozora u sobi u kojoj je bio zatočen vidio ljude kako hodaju oko velike vatre. Čuo je krikove od bola, mada nije mogao vidjeti što ih uzrokuje. Zuhra Hrnić je svjedočila da je sljedeće jutro, kad je išla u kantinu, vidjela veliki kamion “FAP” krcat mrtvim tijelima parkiran u logoru Omarska.
Hasan Makić, aktualni muftija bihaćki, prošao je torturu u Omarskoj. U bijeloj kući, jednoj od zgrada za zatvorenike, Makić je proveo dva dana torture.
"Nikako oka nisam mogao sklopiti. Negdje u ponoć je došao stražar i tražio od mene da izađem u "buharu". Tražio je od mene novac. Ja sam rekao da nemam. Imao sam nešto, ali mislio sam da nema potrebe da to pokazujem. On je uzeo pušku sa nožem na njoj i rekao: "Koje ćeš oko da ti iskopam?" Kada je počeo da prijeti, dao sam mu sav novac. Vratio je mene, onda je uzeo druge da ispituje. I sutradan su me vodili na ispitivanje. Bila je neka komisija koja je sve logoraše ispitivala. Prijepodne je došao red na mene. Ispitivanje je bilo strašno. Dvojica ispituju, jedan udara. Ja sam okrenut leđima ovim što ispituju, a ovaj što udara okrenuo me sa druge strane i udara na sve strane. Pokušavam malo da se branim, a pokušavam da odgovaram na pitanja koja oni mene pitaju", kazao je Makić za portal faktor.ba.
Jedno od pitanja bilo je: "Jesi li glasao na referendumu za nezavisnost BiH?"
"Ja sam rekao da jesam. Zna se da su svi Bošnjaci glasali. Nije bilo nikakvog smisla da kažem da nisam. Ja sam rekao da jesam. Kažu: 'Eto, glasao si za referendum, ovdje te je referendum doveo. Ovdje si u Omarskoj završio zbog toga.' Dok su oni tako ispitivali, netko ih je pozvao na doručak. On je rekao: 'Hajde, Hasane, vidjet ćemo se ponovo.' Hvala Bogu, nismo se više vidjeli. Jedino taj što me udarao, on me pratio do izlaza. Jednom me žestoko udario i prosuo po meni kavu, što su pili tu. Tako da sam ja izašao među logoraše od te kave crn. Oni su mislili da je sve to krv. On me jeste tada udarao, ali nije bilo krvi. Ali bilo je slučajeva da su u toku tih ispitivanja ubili ljude. Određene ljude su ubijali tokom ispitivanja. S obzirom na to da sam bio glavni imam, taj svijet, koji me većinom poznavao, očekivali su da neću živ izaći sa tih ispitivanja. Eto, hvala Bogu, ja sam izašao živ, vratio se među njih i vratio se u tu veliku halu, gdje nas je u jednoj od njih bilo oko 700".
Tijela ubijenih logoraša prebacivana su na lokalitet Kevljani gdje su bacana u masovne grobnice. Sudski dokumenti kažu da je pronađeno 72 tijela i neki raskomadani dijelovi tijela. "Devedeset i tri posto tijela imalo je prave ante mortem (prije smrti, op.a.) ozljede, kao što su frakture kostiju i rane prouzrokovane vatrenim oružjem, a najčešća uočena ozljeda bila je prijelom rebara (u 86% slučajeva). Izvještaji s obdukcije dokumentiraju okrutnost kojoj su te osobe bile izložene prije smrti. Bilo je i dokaza koji povezuju ta tijela s logorom Omarska, kao što su uzorci željezne rude i šljake otkriveni u četiri groba koji odgovaraju onima koji se nalaze u blizini “zgrade hangara” u logoru. U grobnici na lokalitetu Donji Dubovik-Jama Lisac, ekipa koja je radila na ekshumacijama pronašla je ostatke najmanje 51 osobe u jami koja se zove “Jama Lisac”, a utvrđeno je da su dva tijela pripadala ženama, dok su ostala tijela pripadala muškarcima. Kasnije su ove dvije žene identificirane kao Edna Dautović i Sadeta Medunjanin, bivše zatvorenice logora Omarska. Devedeset posto svih tijela pronađenih na tom lokalitetu imalo je rane od vatrenog oružja. Ostaci su također pokazivali znakove da su žrtvama nanesene traumatske ozljede udarcima tupim predmetom."
Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio je i Mevludin Sejmenović, bivši potpredsjednik prijedorskog ogranka Stranke demokratske akcije koji je tužiteljstvu opisao političke okolnosti u predratno vrijeme.
Također sucima je opisao kako su mu srpski novinari donosili izjave u logor Trnopolje o aktivnostima dužnosnika SDA i hodža koje je morao ponavljati pred kamerama.
Poput Dragana Božanića i lokalnih novinara Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor - Mutića.
"Te izjave bile su potpuno netočne, ali sam ih morao reći kako bih sačuvao vlastiti život", izjavio je Sejmenović koji je potvrdio kako su u logor Trnopolje dolazili i lokalni dužnosnici bosanskih Srba.
Svjedok Sejmenović koji je već svjedočio na nekoliko haških suđenja dužnosnicima bosanskih Srba u vrijeme rata (poput Stojanu Župljaninu i Mići Stanišiću, bivšim visokim policijskim dužnosnicima kojima se trenutno također sudi na Haškom sudu, ICTY), plačljivim glasom se prisjetio mučenja jednog dječaka od trinaest godina u Omarskoj kojem su slomili ruke tjerajući ga da pjeva srpske pjesme.
"Ta me slika još uvijek proganja", rekao je sucima svjedok.
Svake godine u kolovozu preživjeli ulaze u bivši logor i, kako piše Peščanik, pričaju svoje priče:
– U ovoj sobi sam ja bio zatočen.
– Ovdje su bile žene. Sjećam se kako smo ih mi dolje slušali kako vrište.
– Ovdje je čovjek pio krv. Mi smo samo nijemo gledali.
– Ja sam ležao ovdje na pisti 15 dana.
– Ja sam bio sa ocem gore na spratu. Jedan dan smo pola sata slušali krike oca i sina. Natjerali su ih da tuku jedan drugog. Otac mi nije dao da gledam. Samo se sjećam tih užasnih krika.
– Na onoj stolici su ubili čovjeka. Ja sam to gledao.
Na suđenju Mejakiću je zaštićeni svjedok opisao kako je skupljao tijela po logoru. “Sjećam se da smo jednom prilikom utovarili između 30 i 50 tijela ubijenih logoraša koja su bila u raspadajućem stanju, tako da su nekim prilikom prebacivanja na kamion i ruke otpadale. Kamion se tri puta vraćao po tijela koja je odvozio u nepoznatom smjeru”, rekao je svjedok.
Svjedok je rekao kako su logoraši naredbe da sakupljaju tijela dobivali od stražara, koji su govorili da “kupe smeće” te da tijela utovare na žuti kamion, kojim su odvožena u, za svjedoka, nepoznatom pravcu.
Svjedok je također ispričao kako su početkom lipnja 1992. godine iz objekta “Garaža” unutar logora stražari izveli preko 10 članova obitelji Garibović. Nikoga od njih ovaj svjedok više nije vidio.
“Neki stražar je došao i naredio da svi sa prezimenom Garibović iziđu van. Mislim da ih je bilo oko 11. Vjerovali su da idu u razmjenu. Poslije sam od drugih logoraša koji su bili na ‘Pisti’ saznao da su ih natovarili na kamion i odvezli”, rekao je svjedok, koji tvrdi da je u “Garaži” zajedno s njim bilo smješteno oko 250 ljudi.
Do sada je preživjelima barem neka utjeha bila da su najodgovorniji bili iza rešeta, ali idućeg kolovoza, na idućem tužnom skupu, ni to preživjeli više neće imati.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
pa gdje su ovi sa istoka da nam objasne da je sve to belosvjetska zavjera protiv goloruke srpske nejači i vascelog srpstva