Godine 1942., četvorici Poljaka je bilo dosta. Bili su zatvorenici Auschwitza i sloboda im je u jednom trenutku postala važnija od života. Stoga su, neovisno o tome hoće li njihov naum uspjeti ili propasti, deset njihovih kolega zatvorenika bit će pogubljenik za svakoga od njih. Četrdeset života za četiri muškarca bila je velika cijena - no činjenica je bila kako će svi naposljetku ipak umrijeti, u koncentracijskom logoru to je bila neizbježna istina.
Pa su odlučili pobjeći. Nije bilo pucnjave, ni kopanja, ni šuljanja, ni tajnosti. Naprosto su se odvezli kroz glavna vrata koja su njemački stražari uslužno otvorili za njih. Nakon što je Drugi svjetski rat završio, poljska je vlada nagradila čovjeka odgovornog za ovaj jedinstven podvig time što ga je bacila u zatvor.
Taj je čovjek bio Kazimierz “Kazik’ Piechowski, rođen u poljskom Rajkowyu 3. listopada 1919. Jedna od njegovih najranijih uspomena je iz dobi od 10 godina kad je sa svojim prijateljem Nijemcom posjetio grad Malbork (sada u Poljskoj, a tada u Njemačkoj). Njih dvoje su prepilvali rijeku Vislu do njemačkog teritorija i divili se obližnjem dvorcu, sve to pričajući na poljskom. Policajac je uhitio zbog ilegalnog ulaska u zemlju, a nakon što su noć proveli u zatvoru, sljedećeg ih je jutra Kazikov otac izbavio ih zatvora.
Iste te godine, poljski se dječak kao velik ljubitelj putovanja i avantura upisao u izviđače - čin koji će ga uništiti. Poljska je redefinirana nakon Prvog svjetskog rata, a izviđači su stavili velik naglasak na domoljublje. Kad su nacisti izveli invaziju na tu zemlju 1939., zadnje što su htjeli je postojanje organizacije koja je posvećena poljskom nacionalnom identitetu.
Izviđači su proglašeni kriminalnom organizacijom, a svi njeni članovi kriminalcima. Kad su Nijemci ušli u grad Tczew, okupili su izviđače i počeli ih streljati. Tada 19-godišnji Kazik je promatrao ubijanje prijatelja, mnogih čak i mlađih od njega. On nije ubijen pukom srećom, umjesto toga, poslan je kao radna snaga na popravak oštećenog mosta na Visli koji su u zrak digli Poljaci kako bi spriječili prelazak njemačkih snaga.
Kozik i njegov prijatelj pobjegli su 12. studenog prema mađarskoj granici, nadajući se kako će uspjeti doći do Francuske i pridružiti se snagala Slobodnih Poljaka koje su se okupljale tamo. Došli su do granice, ali je nikad nisu prešli.
Uhvaćeni su i proveli su nekoliko mjeseci u nizu zatvora, a posljednja stanica im je bio Auschwitz gdje su došli 20. lipnja 1940., a Kozik je postao zatvorenik br. 918.
U logoru su postojale dvije vrste poslova - oni koji se rade unutra i oni koji se rade vani. Posljednji su imali znatno veću stopu smrtnosti jer su podazumijevali rad u svim vremenskim uvjetima s minimalno hrane i bez medicinske skrbi. Kazik je radio vani.
Da bi logor radio s minimalno osoblja, SS je novačio zatvorenike - po mogućnosti one sa sadističkom crtom u sebi. U zamjenu za praćenje i kontroliranje svojih kolega zatvorenika imali su privilegije i poseban tretman. No, nisu ih samo nadgledali, ponekad je njihov zadatak bio mučiti i ubijati ih, a te specijalne grupe nazivali su kapos.
Kazikov kapo je bio Otto Küsel, koji mu je nenamjerno spasio život tako da mu je dodijelio posao unutra. Njegov novi zadatak je bilo sabiranje leševa, slaganje ih na kolica te potom odvoz do peći gdje su ih palili.
Također je radio i u skladištu koje je isporučivalo robu SS vojnim formacijama. Jednog je dana tamo načuo kako bi njegov prijatelj mehaničar Eugeniusz Bendera trebao biti pogubljen. Dakle, Koziku je trebao plan koji će ga spasiti. Svoj je naum morao ostvariti u nedjelju jer su tada zatvorenici radili do podneva, a većina je čuvara imala slobodan dan. Na njegovu nesreću, to je bio dan i kad je skladište zaključano.
Iako je namjeravao pobjeći samo s Benderom, njihov je plan uključivao korištenje teških metalnih vagona, za što je bilo potrebno barem četvorica muškaraca, pa su pronašli još dvoje dobrovoljaca.
Oni su 20. lipnja 1942. nakrcali četiri vagona smećem iz njihovih baraka te krenuli preko ulice do smeća. Kazik je kockao s time hoće li ih čuvari provjeravati i nasreću nisu. Kao radnik na krematoriju znao je da tamo postoji otvor koji vodi do podzemnog tunela u kojem se skladišti ugljen, a njime mogu doći i do skladišta. U njemu su ukrali SS uniforme i potom prešli ulicu pred očima čuvara, otišli do graže u kojoj je Bendera radio te ukrali automobil kojij je pripadao Rudolphu Hössu, glavnom komandantu Auschwitza.
Bendera je vozio dok je Kazik sjedio iza njega s još dvojicom. Kako su se približili glavnim vratima, čuvar nije otvorio vrata, vjerojatno se pitajući tko to vozi auto zapovjednika. Kazik je otvorio vrata i naredio čuvaru na njemačkom da ih otvori, osiguravajući se da vidi čin na njegovoj ukradenoj uniformi. Prestrašeni čuvar je napravio upravo to.
Jednostavno su se odvezli, a potom napustili auto i razdvojili se kako bi smanjili šanse da ih uhvate. Budući da si ih čuvari pustili kroz glavna vrata, 40 zatvorenika nije bilo pogubljeno, jedino Poljak Kurt Pachala, odgovorni kapo tog dana.
Kazik je otišao u Ukrajinu, nabavio lažne dokumente i radio na farmi. Pri završetku rata, pridružio se Domovinskoj vojski, a nakon što su komunisti došli na vlast, oni su tu armiju prozvali ilegalnom. Pa je i zbog toga završio u zatvoru. Odslužio je sedam od dosuđenih deset godina, a nakon što je izašao proputovao je 60 različitih zemalja svijeta kako bi ostvario svoj dječački i izviđački nedosanjani san.
Pogledajte video:
