Life
2040 prikaza

Krvavi ustaški Disneyland: Srbi su lijeni, Židovi drski

Izložba o Jasenovcu
Hrvatski povijesni muzej
Pavelićeva propaganda prikazala je masovno stratište kao mjesto na kojem se politički zatvorenici i progonjene etničke skupine rehabilitiraju i rade za dobrobit mlade države

Na starim, ali bibliotekarski pomno repariranim i zaštićenim novinskim listovima Spremnosti ili Hrvatskoga naroda naći ćemo svjedočanstva pravoga karaktera onih koji su pisali o Jasenovcu. I u nekim knjigama saveznika ustaških, osovinskih časnika različitih kapaciteta i interesa. Naime, na kojekakve objede o zločinima koji da se događaju u Jasenovcu ustaše su tijekom 1942. pokrenule pravu malu propagandnu kampanju da osvjetlaju obraz svome najvećem logoru. Zašto su se na to odlučili?

Dok su se samo širile glasine, od usta do usta, dok se tu i tamo probio koji partizanski list ili letak s informacijama o stvarnom stanju u Jasenovcu, ustaše su odmahivale rukom. Ali kad su o tome počeli otvoreno govoriti njemački časnici, stvar je postala ozbiljna. A i Maks Luburić se suviše otrgao, iako nikad i nije bio na povodcu. Čak se i sam poglavnik uplašio. A bio je “strašivica” (tako se onda govorilo) i to je bila javna tajna. Kao i to da živi pod Marinom papučom. Dakle, uštogljeni i prepotentni Austrijanac Edmund Glaise von Horstenau, Hitlerov opunomoćenik u Hrvatskoj, zapravo njemački gubernator, časnik bez i jednog jedinog dana provedenog na bojištu, kako su ga ustaše doživljavali, usudio se kazati: “Zapravo je od samog početka krajnje slabo zasnovani ustaški pokret s njihovom luđačkom politikom istrebljenja i njihovim zlodjelima postao simbolom neuspjelog državotvorstva”.

A zatim i ovo: “Jasenovac je najozloglašeniji koncentracioni logor u Hrvatskoj. U Jasenovcu su doživjele užasan kraj mnoge tisuće građana oslobođene hrvatske države. Već u studenome 1941. insistirao sam na tome da se u logor pusti njemačka komisija. Mladi Kvaternik vodio je višetjednu bitku zbog dobitka na vremenu, koje je iskoristio za to da nedaleko od pravog logora smrti sagradi jedno Potemkinovo selo sa zatvorenicima, koje je posudio iz okolice i koji su izgledali vrlo zadovoljni u krasnom logorskom naselju - doduše samo za 1400 ljudi. Čak se i naivnom Kascheu izvještaj o posjetu logoru učinio pomalo neobičnim. U pravi logor nije nikad stupila njemačka noga. Ulazak bi bio moguć samo uz pomoć tenkova… Pod komandom naročito divljeg Luburića, također jednog od propalih studenata iz emigracije, tamo je stvorena ustaška grupa od 1000 ljudi, koja navodno nije bila pod ničijom komandom i koja je nevjerojatno terorizirala cijelo područje i po vlastitom nahođenju poduzimala ‘akcije’ s užasnim krvavim posljedicama.”.

Ako tko ne vjeruje, može pročitati u Horstenauovim memoarima, čiji je hrvatski prijevod, napokon, dostupan od 2013. godine. Na ovakvo što nisu mogli ostati ravnodušni ni najokorjeliji ustaše. Trebalo je pokrenuti protupromidžbu. Tako je uredništvo Spremnosti prenijelo jedan tekst Hermana Pröbsta (1904-1970) iz Deutsche Zeitung im Kroatien, po građanskom zanimanju novinara a stvarno njemačkoga agenta, koji je djelovao u staroj Jugoslaviji još od 1938., da bi kao onodobni piarovac, a usto Nijemac, javnosti, domaćoj i stranoj, pokazao “autentično lice Jasenovca”. Eto u Spremnosti, br. 2. 1942., osvanuo je Pröbstov oveći članak u formi reportaže o posjetu koncentracijskom logoru, pod naslovom “Jasenovac nije ni lječilište ni mučilište”. Dakle, nešto kao oporavilište s radnom terapijom! Putuju zimi, po snijegu, na saonicama s konjskom zapregom. Pod pratnjom naoružanih vojnika, jer vrag nikad ne spava. Kako to izgleda? “Ustaški konjanici” – piše Pröbst – “u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bijelim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama. Kad smo poslije tišine, koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gnijezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje”.

Nakon ovoga lirskog uvoda ukazuje se druga slika: sam logor je veličanstven! Najprije ustaška postrojba koja osigurava logor. Smještena je u jednoj “lijepoj zgradi na glavnom trgu”. “Bez dvojbe je bila dobra zamisao” - nastavlja stručno i poučno Pröbst - “da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi, da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da drži s uhićenicima. Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži, da je najbolja iza tjelesne bojne (misli se Poglavnikov tjelesni sdrug, tada još bojna – op. N. M.). Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njihove opće službe. Ova se četa sastoji većinom od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njihovim redovima ima mnogo đaka”.

Na drugome popisu su, dakako, i oni u logoru, zatočenici. Za svakoga se navodi neka karakteristika: “Za oznaku njihove političke i socijalne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocijalna skitnica”. Postupak prema logorašima je krajnje fer i pristojan, uvjerava nas novinar: “Sve vlastništvo oduzima se pri dolasku, i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, koji se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se isporediti sa zapisnikom o zaprimanju. U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj; ali 10 ustaških grobova posred logora svjedoče o bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu. Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti”.

“Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost. Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa. Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao u ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći, ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora”.

I na kraju ove reportaže, njemački novinar Pröbst objašnjava hrvatskome pučanstvu, ustašama, domobranima, svim zaluđenim i naivnim domoljubima zašto Logor mora postojati: “Bilo bi ludo ili frivolno, kad bismo htjeli ustvrditi, da je boravak u logoru zabava. U ostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavlja uvođenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u proces rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti među državljane, ali koji ih ipak za izgradnju novog socijalnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje”.

No izgleda da su endehazijski promidžbenjaci ubrzo shvatili da samo pisanom riječju neće dosegnuti željeni cilj: stvaranje pozitivne slike i istog takvog mišljenja o Jasenovcu. Zato su se odlučili za originalan i vrlo neposredan pristup. Kako se te 1942. godine približavao rok održavanja jesenskog velesajma na Zagrebačkom zboru (to je lokacija današnjega Studentskoga centra u Zagrebu, u Savskoj ulici), uočili su da bi ta priredba mogla biti dobro iskorištena za njihov cilj i naum. O tom pothvatu nevjerojatne invencije i ingeniozne imaginacije čitamo u Hrvatskom narodu, br. 524 od 9. IX. 1942. u nepotpisanom članku, izvješću s velesajamske izložbe, pod naslovom “Njihov prijašnji rad bila je politika – sadašnja naša politika jest rad”.

Naime, u okviru jesenjeg velesajma Zagrebačkog zbora za 1942. godinu, priredila je Ustaška obrana izložbu pod naslovom: “Godinu dana rada sabirnih logora Ustaške obrane, a pod geslom: Njihov prijašnji rad bila je politika, sadašnja naša politika jest rad”. Ustašku obranu osnovao je i njome zapovijedao Vjekoslav Maks Luburić, a bila je vojna postrojba Ustaške nadzorne službe tijekom Drugog svjetskog rata. Zadaća Ustaške obrane bila je održavanje i osiguravanje koncentracijskih logora u NDH gdje su bili držani protivnici režima.

U izvješću se kaže: “Izložba je smještena u izvornoj baraci, koja služi kao nastamba zatočenicima u logorima. Baraka je izvana ograđena žicom, a na svakom kraju postavljena je stražarnica u kojoj ustaše čuvaju stražu. Išlo se je naime zatim, da se dobije što vjernija slika i da sve bude onako uređeno kao i u sabirnim logorima. Na ulazu u baraku u kojoj je smještena izložba nalazi se ustaški grb, a ispod njega nadpis: ‘Sve za Poglavnika - Ustaška obrana’.”

No da ne bi bilo zabune anonimni reporter daje objašnjenje zašto uopće postoji logor i ustaška gospodarska logoraška djelatnost: “Godinama sjedili su židovi, slobodni zidari i razni njima slični ljudi na grbači hrvatskog naroda. Oni su se usisali u živo narodno tijelo, želeći da izrabe hrvatski narod do krajnjih mogućnosti, sebi na korist. Bila je to mora, koja je težko pritiskala sve naše narodne slojeve, mora protiv koje je bila nemoguća borba, jer su im oni koji su vladali tada Hrvatskom išli u svemu na ruku, surađujući s njima uvijek, kada je trebalo učiniti nešto na štetu hrvatskog naroda”.

Slijedi podroban opis gospodarskih aktivnosti logoraša. Osnovno je načelo da se “svaki zatočenik zaposli u svojoj struci”. Jasno, jer je tako iskoristivost najveća. U izložbenom paviljonu - logoraškoj baraci sa žičanom ogradom, tornjevima i strojnicama, posložen je postav od snimaka i crteža te planova pojedinih radova, koje su izradili “inženjeri-zatočenici, razumije se pod nadzorom stručnjaka Ustaške obrane”.
Među izloženim eksponatima ističe se uredski “pribor, pisaći stolovi, ormari, stolice obložene kožom”, “keramički proizvodi”, zatim “proizvodnja drvenog ugljena i kreča kao [i] proizvodnja sapuna za potrebe vojske i zatočenika”, te se “izrađuju se sve vrsti ljepila”, pa “četkarski radovi zatočenika, od nejjednostavnijih četki do najfinijih”, te “razne bačve i užeta”. U ratnim gladnim godinama “osobito su upali u oči fino priređeni med, pekmez, kao i brojno voće i povrće”. S osobitim ponosom reporter izdvaja kako je “Prva strojnica izrađena u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izašla iz puškarske radionice sabirnog logora u Jasenovcu. Ta strojnica je već iskušana u borbi i pokazala se dobrom. Isto su tako prerađene obična puške (karabinke) na taj način da umjesto pet mogu u skladište primiti deset naboja. Izrađeno je i ostalo automatsko oružje, u prvom redu samokresi… veoma bogata zbirka borbenih noževa… spremnice za strojnice i samokrese.” i dr.

Sve u svemu: “Izložba Godinu dana sabirnih logora Ustaške obrane privukla je među posjetiocima ZZ najveću pažnju. Drvena zgrada u kojoj je smještena izložba neprestano je dobro posjećena i posjetioci razgledavaju pojedine dijelove izložbe s osobitim zanimanjem. Izrađuju se svi predmeti, koji su potrebni, a kao primjer navodimo, da će se započeti i sa zidanjem peći za potrebe logora, jer se prikladne peći nisu mogle inače nabaviti.” Ne kaže se o kakvim je potrebama logora riječ!

Na kraju, čovjek stječe dojam da su logori u NDH bili poželjna mjesta.

Ali što vrijedi sav ovaj propagandistički trud kad ga je opovrgnuo sam poglavnik Pavelić jednom izjavom koja je mnogima zagorčala život, da ne spominjemo one koji su bez života ostali. U razgovoru s Veesenmayerom, početkom 1943., pohvalio se: “Pri osnutku države imali smo oko 30% Srba; sad ih, zahvaljujući potiranju i masakriranju, imamo još 12-15%. S tim u vezi nastali ekscesi imali su na neki način pozitivne učinke za hrvatsku državu”!

No nitko ničim ni na koji način nije mogao sakriti strašno lice zločina u Jasenovcu. Štoviše, kroz memoarsku literaturu nekadašnjih civilnih dužnosnika i vojnih zapovjednika iz NDH, provlači se za njih same pojam Jasenovac kao najstrašnija metafora stradanja, kao stalna prijetnja i sredstvo odmazde za njih same u međusobnim obračunima. Kao žrtva jednog takvog unutarustaškog obračuna nastradao je 29. na 30. travnja 1945. i Milivoj Karamarko (dakle ravno prije 71 godinu). Uhitila ga je Luburićeva Ustaška obrana i u zatvoru, “pod nadzorom stručnjaka Ustaške obrane” - zadavila. Ali to je jedna druga priča...

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • mExpress 12:41 11.Srpanj 2016.

    Kad vam najpopularniji (s najviše glaosva na skupu u Lisinskom) ministar vidi ovaj tekst ode dotacija (ako ju imate).