Dolasci, odlasci, ponašanje i navike gostiju u hotelu nikada nisu tema razgovora, barem ne onih javnih. Osim kada je riječ o misterioznom ponašanju tajanstvenih likova. Takav je bio i slučaj muškarca koji je 2. siječnja 1935. godine stigao u hotel President, u Kansas Cityju.
Osim češlja i četkice za zube nije imao nikakvu prtljagu. Prijavio se pod imenom Roland T. Owen, zatražio sobu na viskom katu u hotelu i požalio se portiru zbog besramno visokih cijena hotela u susjedstvu. Nakon što je dobio sobu 1046 na desetom katu, izašao je iz hotela, a ostatak njegova boravka vidjeli su ga samo na mahove. I to većinom osoblje.
Njima je njihovo ponašanje djelovalo pomalo neobično, no s obzirom kako su u hotelu odsjedali poslovnjaci i lokalci u potrazi za kasnonoćnim društvom, nisu puno o njemu razmišljali. Što su manje znali i manje se u njihove poslove miješali, to im je bilo bolje. Takva je bila politika hotela, piše ATI.
No svih tih njegovih trenutaka prisjetili su se šest danas kasnije, kada je muškarac pronađen mrtav u hotelskoj sobi koja je izgledala kao da je poprište pravog masakra. Dok su policiji opisivali njegovo ponašanje prije smrti shvatili su koliko je bilo čudno.
Dan nakon što se prijavio u hotel, 3. siječnja, sobarica Mary Soptic, krenula čistiti njegovu sobu. Bilo je podne, vrijeme kada je većina gostiju bila vani, pa se nadala da će tako biti i s njim. No njegova vrata bila su zaključana iznutra. Pokucala je i Owen joj je otvorio. Inzistirao je da dođe kasnije, no ona je je ipak ušla u sobu koja je bila u potpunom mraku. Zavjese su bile navučene do kraja a prostoriju je osvjetljavalo samo prigušeno svjetlo stolne lampe.
Dok je čistila spomenuo joj je kako će ga posjetiti prijatelj, i zamolio da ostavi vrata otključana, na što je pristala a Owen je zatim napustio sobu. Četiri sata kasnije sobarica se vratila i donijela čiste ručnike. Vrata su i dalje bila otključana a Owena je zatekla potpuno obučenog na krevetu. Činilo se da spava. Na papiriću na stolu pored kreveta pisalo je: Don, vratit ću se za 15 minuta. Pričekaj.
Čudne stvari nastavile su se i sljedećeg jutra. Sobarica je oko 10:30 krenula pospremiti krevete, i pronašla vrata zaključana izvana. Pretpostavila je kako je Owen izašao i otvorila vrata sa svojim ključem. Iznenadilo ju je što je zatekla Owena u sobi, u mraku i u stolcu u kutu sobe. Dok je čistila, zazvonio je telefon.
"Ne Don, ne želim jesti. Nisam gladan. Sad sam doručkovao. Ne, nisam gladan", čula ga je kako govori.
Nakon što je poklopio slušalicu, počeo ju je ispitivati o njezinom poslu, što ranije nije radio. Pitao ju je na koliko soba radi, kakvi ljudi žive u hotelu, ako itko živi. I njoj se požalio zbog cijena susjednog hotela. Odgovarala mu je kratko, obavila svoj posao i otišla. Tek nakon što je izašla iz sobe shvatila je kako su vrata bila zaključana izvana, što znači da ju je netko morao izvana i zaključati.
Znala je da nemaju jer ih je ujutro uzela sve, no ostavila je dvojicu muškaraca na miru. Primijetila je kako je riječ o osjetljivom razgovoru i da ne žele da ih netko ometa. Tog popodneva u hotel je stiglo još dvoje gostiju, koji su dodatno produbili misteriju sobe 1046.
Prva je bila Jean Owen koja nije imala nikakve veze sa Rolandom. U Kansas City stigla je kako bi se našla s dečkom, i umjesto vožnje doma, odlučila je prenoćiti. Dobila je sobu broj 1048, odmah pored Rolanda. Kako je ispričala policiji, te noći, čula je nekakvo meškoljenje u sobi.
"Čula sam buku koja je dolazila s istog kata, kako mi se činilo. Bili su to muškarac i žena koji su glasno razgovarali i psovali. Razmišljala sam hoću li nazvati recepciju, no na kraju ipak nisam", rekla je u izjavi koju je dala policiji. Drugi gost to zapravo i nije bio. Nosač koji je tada bio na dužnosti nazvao ju je "komercijalnom ženom" koja je bila čest gost hotela posebno u kasno noćnim terminima.
Te večeri, 4. siječnja, u hotel je stigla u potrazi za muškarcem u sobi 1026. Iako je bila česta gošća, činilo se kako ne može pronaći tog muškarca. Nakon što ga je tražili više od sat vremena, odustala je i otišla kući. Izjave te dvije žene postavile su i niz pitanja oko muškarca u sobi 1046.
Sljedećeg jutra nosač je dobio poziv od hotelskog tele operatera. Slušalica telefona u sobi 1046 bila je podignuta već deset minuta bez da ju je itko koristio. Otišao je provjeriti što se događa i primijetio kako su vrata zaključana, a s kvake je visio znak "Ne ometaj".
Pokucao je i Owen mu je rekao da uđe, no kada mu je ovaj odgovorio da su vrata zaključana, nije dobio nikakav odgovor. Pokucao je još jednom, a zatim viknuo Owenu da spusti telefonsku slušalicu. Pretpostavio je da je pijan i slučajno ga srušio. Sat i pol kasnije opet ga je nazvao operater. Slušalica i dalje nije bila poklopljena. Ovaj je put nosač ušao u sobu i primijetio Owena potpuno golog na krevetu. Pretpostavio je da je mrtav pijan a kako mu se nije dalo baviti tada s njim jednostavno je poklopio slušalicu, izašao iz sobe, zaključao vrata i prijavio Owena upravitelju.
Sat vremena nakon opet se ponovilo isto, telefonska slušalica bila je podignuta, iako se telefon nije koristio. Ovaj put kada je ušao u sobu vidio je krvoproliće. Owen je sjedio skvrčen u kutu sobe, s glavom u rukama i nizom ubodnih rana po tijelu. Krevet, ručnici i zidovi bili su poprskani krvlju. Odmah je nazvao policiju koja je Owena odvela u bolnicu. Liječnici su otkrili kako je bio zvjerski mučen, ruke, noge i vrat bili su prerezani nekom vrstom žice, a na prsima je imao niz ubodnih rana. Pluća su mu bila probijena, a imao je i frakturu lubanje.
Liječnici su otkrili kako su rane na njegovom tijelu nastale puno prije prvog dolaska nosača u njegovu sobu. Pretpostavili su kako je pokušao pozvati u pomoć, no s obzirom na svoje ozljede nije uspio napraviti ništa više od podići slušalicu. Istražitelji su pregledali sobu no nisu pronašli ni odjeću a ni išta drugo što je odgovaralo onom opisu Owena prilikom prijave u hotel. Nije bilo ni hotelskih 'suvenira' poput sapuna i šampona a ni ičega što bi možda moglo biti oružje s kojim je taj stravični zločin počinjen.
Jedino što su pronašli su bila četiri mala otiska na podlošku za telefon, no nikada ih nisu identificirali.
Detektivi su otkrili i da Roland T. Owen nikada nije postojao, ni živio bilo gdje u SAD-u, pa čak ni nakon što su pozvali ljude da im jave bilo kakve informacije o njemu.
Ubrzo nakon toga iz susjednog hotela o kojem se Owen žalio, pričali su kako se on par dana ranije prijavio u njihov hotel pod imenom Eugene K. Scott, još jednim imenom koje nije postojalo. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci niz ljudi identificiralo je tijelo kao nekoga svog voljenog, iako se njihove identifikacije nisu potvrdile. Kako nisu uspjeli ništa saznati, detektivi su odlučili pokopati tijelo. Organizirali su mali sprovod sa nešto cvijeća. Donacija s kojom je plaćen stigla je uz poruku "Ljubav zauvijek - Lucille".
Godinu dana kasnije žena imenom Ogletree tvrdila je kako je Owen/Scott bio njezin sin koji je nestao prije nekoliko godina. Tvrdila je kako je njegovo pravo ime Artemis Ogletree i da je u jednom drugom hotelu u području grada boravio u trenutku nestanka. Drugih dokaza osim tog nije bilo, pa je policija povjerovala njezinoj priči, iako su stručnjaci tvrdili kako je to sve utemeljeno na manjku dokaza u slučaju.
Do danas slučaj i dalje ostaje neriješen, a policija ga otvara povremeno kada se pojavi neki novi dokaz. Vrlo je vjerojatno i moguće kako misterija sobe 1046 nikada neće biti riješena.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
mafijaška posla