Life
6884 prikaza

"Krleža je Savki rekao: Piliš granu na kojoj sjediš"

Neva Šibl
1/10
Sandra Šimunović/Pixsell
Neva Šibl za Express se prisjeća života sa suprugom Ivanom Šiblom, partizanskim generalom, osnivačem Hrvatske televizije, disidentom...

Od 19. godine, otkako se udala za Ivana Šibla, izgleda kao da je cijeli život provela u sjeni supruga Ivana Šibla. Bio je zagrebački ilegalac, pa partizanski general, pa glavni urednik beogradskog dnevnog lista Borba, zatim osnivač Hrvatske televizije, a onda i najpopularniji direktor Dinama iz doba zlatne generacije koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova. 

Nakon Hrvatskog proljeća postao je disident, izopćen iz političkog i kulturnog života. Neva je još 60-ih postala sutkinja općinskog suda, a sa suprugom je dijelila sudbinu tako što profesionalno desetljećima nije mogla napredovati zbog njegove političke nepodobnosti. 

Postala je sutkinjom Vrhovnog suda ‘90-ih i nastavila u kaznenom odjelu, gdje je sudila mnogim kriminalcima. Danas će tek usput spomenuti da su joj znali prijetiti, ali da je to dio njezina posla. U doba predsjednika Stjepana Mesića bila je predsjednica Komisije za pomilovanja. 

Britka i duhovita, pedantno pamti sve događaje i datume, a kaže da je to zato što je cijeli život proučavala sudske spise i imala u glavi sve detalje kako bi na raspravama mogla doskočiti odvjetnicima

Rođena je 1931., a prošle godine se posvetila svladavanju interneta. Neki dan smo je prekinuli u surfanju Facebookom na kojem je gledala fotografije iz Sarajeva, gdje joj je sin, akademski slikar Duško Šibl, imao samostalnu izložbu.

"Zahvalna sam aktualnom ravnateljstvu HRT-a i ravnatelju Kazimiru Bačiću što me pozvao i ove godine na dodjelu HRTove nagrade ‘Ivan Šibl’ te televizijskih nagrada ‘Gordan Lederer’ i ‘Joško Martinović’. Kroz program je vodila Danijela Trbović koja je lijepo govorila o mojem pokojnom suprugu i istaknula da je bio legendarni ravnatelj, jedan od utemeljitelja Hrvatske televizije. Smatram da je doista zaslužio da ova nagrada i ubuduće nosi njegovo ime."

Nije uvijek bilo tako, zar ne?

Nije. Godine 2016. izbacili su njegovo ime i prešutjeli ga, no s obzirom na tadašnju konstelaciju političkih odnosa, nije me to tad ni začudilo iako me razočaralo. Tad je na vlasti bio Tomislav Karamarko, a ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Dopuštam mogućnost da oni nisu donijeli tu odluku, ali to vam je kao u Kafkinu ‘Zamku’. Oni dolje rade ono što misle da bi htjeli oni koji su u ‘zamku’. Oni najniže rangirani počinju progoniti nedužne ljude jer misle da bi se to moglo svidjeti onima na vrhu. Tako je možda bilo i s imenom ove nagrade.

Kako ste te godine saznali da je iz imena nagrade izbačeno ime vašeg supruga?

Sjećam se da sam i te godine dobila pozivnicu na komemoraciju za poginule djelatnike HRT-a u Domovinskom ratu, koja se uvijek održava na Televiziji. Nakon toga, jer se te godine slavila 60. godišnjica HTV-a, navečer je trebala biti svečana dodjela nagrade i koncert u KD-u ‘Lisinski’. Još na komemoraciji sam pitala zašto nema u imenu nagrade Ivana Šibla, no uvjeravali su me da to nije istina. U to vrijeme v.d. ravnatelja bio je Siniša Kovačić. Pitala sam ih i kako ću ući navečer u ‘Lisinski’ jer nisam bila dobila ni pozivnicu. Dali su mi neke dvije ulaznice za 11. red partera, pa mi je već to bilo prilično čudno, jer sam uvijek prije sjedila u počasnom redu na tribini, s ostalim gostima. Zahvalila sam se na kartama i vratila ih te otišla kući. Shvatila sam da više nisam ni u protokolu. Ipak, popodne su me nazvali i javili mi da ću dobiti protokolarne ulaznice koje će me čekati na ulazu u dvoranu te da ću sjediti među akademicima. Pomislila sam – sva sreća da ne moram sjediti ni s kim iz tadašnjeg političkog vrha. Otišla sam jer me zanimalo kako će izbjeći ime nagrade. Kad sam ušla u dvoranu, prošla sam pokraj počasnog reda u kojem sam nekad sjedila i tamo sam vidjela neke anonimuse. Jedino sam prepoznala čovjeka koji je sjedio na mjestu na kojem sam obično ja sjedila. Bio je to Ivan Tepeš, tadašnji potpredsjednik Sabora.

Presnimke fotografija iz obiteljskog albuma Neve Šibl | Author: Privatna arhiva/PIXSELL Privatna arhiva/PIXSELL
Zar ste jedino njega prepoznali?

Da, i to samo zato što sam ga dobro upamtila gledajući ga dva puta na televiziji. Jednom kad je gostovao u nekoj emisiji na Z1 i kad se zalagao da službeni pozdrav Hrvatske vojske bude ‘Za dom spremni’, a drugi put kad je predvodio masu demonstranata koji su izvikivali isti taj pozdrav i marširali prema Vijeću za elektroničke medije da bi tamo jednoj doajenki televizijskog novinarstva, gospođi Mirjani Rakić, uručili šajkaču. Tad sam se prestravila i pomislila – može li šajkača eskalirati u žutu traku?

I kako je izgledao program u ‘Lisinskom’?

Kroz program je vodio Oliver Mlakar i, naravno, on je nagradu nazvao ‘Ivan Šibl’ jer Mlakar je takav čovjek. Nije poslušnik. No navečer na ‘Dnevniku’ u ‘crawllu’ opet je njegovo ime bilo izbačeno. Dakle, unutar kuće djelovali su sinkronizirano.

Nagrada nosi ime vašeg pokojnog supruga jer je utemeljio Hrvatsku televiziju, no to ga je kasnije umalo došlo glave.

Da. To je bila njegova davna želja. Kad je postao direktor Radio Zagreba, intervjuirao je u Beogradu Tita i spomenuo mu da bi trebalo pokrenuti televiziju. Tita je oduševila ta ideja i rekao mu je: ‘Daj, bogamu, svi u Evropi imaju televiziju, a mi u Jugoslaviji ne. Daj ti to malo ubrzaj!’. I Šibl se odmah bacio na organiziranje. Okupio je oko sebe tim sposobnih ljudi u kojem su bili Zlatko Sinobad, Roman Galić, Vojko Trs, Marija Ritz i drugi pa su počele pripreme. Došla je 1956. i sve je bilo spremno za početak programa, kad nam je u stanu zazvonio telefon. Nazvao ga je Rodoljub Čolaković, tadašnji ministar kulture iz savezne Vlade iz Beograda. U početku je bio vrlo fin i učtiv te zamolio Šibla da ne pokreće program prije nego što to učine u Beogradu. Šibl mu je objašnjavao da je tu sve spremno i da nema pojma u kojoj su fazi kolege iz Beograda te da nema smisla čekati. U idućim telefonskim razgovorima Čolaković je sve manje molio, a sve više naređivao, da bi naposljetku rekao: ‘Ja zabranjujem!’ A Šibl nije bio čovjek koji bi slušao zapovijedi. I pustio je program.

Na odmazdu se nije dugo čekalo. Tad je i dobio etiketu nacionalista?

Da. Već za nekoliko dana iz savezne Udbe iz Beograda došlo je pismo u tadašnji Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske. Šibla je odmah pozvao sekretar CK Zvonko Brkić i pokazao mu to pismo. Unutra je pisalo da je Ivan Šibl hrvatski nacionalist i tražila se njegova hitna smjena, no hrvatski komunisti nisu za to htjeli ni čuti. Morao je intervenirati i sam Vladimir Bakarić, koji ga je i spasio.

No nešto slično dogodilo mu se i u Beogradu, nekoliko godina ranije, dok je bio glavni urednik Borbe.

U Beograd ga je 1953. pozvao osobno Aleksandar Ranković koji je tad, nakon Tita i Edvarda Kardelja, bio jedan od najmoćnijih ljudi u Jugoslaviji. Nije mu mogao reći ‘ne’, iako je zapravo trebao postati direktor Vjesnika i tome se jako veselio. Sin Duško rodio nam se godinu i pol ranije pa me nagovarao da ostanem s djetetom u Zagrebu jer će se pokušati što prije vratiti. Nije dolazilo u obzir. Bio je vrlo zgodan i šarmantan te su se mnoge žene stalno motale oko njega, pa smo otišli svi troje. Tamo je kolumnu imao i Milovan Đilas. Upoznala sam ga, bio je vrlo simpatičan čovjek, obrazovan i u svojim je kolumnama stalno kritizirao partijsku stegu. Sjećam se da sam u Beogradu zaradila upalu pluća, pa sam redovito čitala novine i upozorila sam Šibla da bi mogli imati problema zog Đilasovih kolumni, na što me ‘poklopio’: ‘Ma što ti znaš!’. A sigurna sam da ih ni on sam nije čitao prije objave. Uskoro je sve kulminiralo Đilasovim tekstom ‘Anatomija jednog morala’ u časopisu Nova misao, u kojoj je pošteno iskritizirao tadašnju političku elitu. Naime, general-pukovnik Peko Dapčević bio je vrlo zgodan čovjek i oženio se za tad mladu glumicu Milenu Vrsajkov pa su mnogi to dočekali na nož, jer se valjda očekivalo da izabere neku ‘drugaricu’. Čim je objavljen taj njegov tekst, odmah se digla uzbuna. Đilasa su uklonili iz novina, a i Šibl je ponudio ostavku jer je jedva čekao da se vrati u Zagreb. No naredba je bila da ostane još pola godine da se njegov odlazak ne bi povezao s Đilasovim progonom. Đilasu su prilijepili etiketu mrzitelja Tita i komunizma pa je odrobijao 10 godina.

Presnimke fotografija iz obiteljskog albuma Neve Šibl | Author: Privatna arhiva/PIXSELL Privatna arhiva/PIXSELL
Pa i vi ste, udajom za Ivana Šibla, kao 19-godišnja balerina, ušli u središte tadašnje društvene elite. Jeste li uopće bili svjesni tko su ljudi s kojima se vaš suprug družio?

Ma nisam imala pojma ni da je on bio komesar Zagrebačke vojne oblasti niti mi je značilo to što je imao čin generala. On je privatno bio neizmjerno zabavan i duhovit te me je zato i osvojio. Osim toga, mrzio je uniformu te se vrlo brzo želio riješiti službe i početi živjeti civilnim životom.

Kako biste onda zapravo opisali supruga?

Prvi put se razočarao još u partizanima, kad je došla naredba da X. zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb i osloboditi vlastiti grad. Drugi put se razočarao kad su osudili Đilasa. Bio je očajan. Treći put se razočarao nakon Hrvatskog proljeća. On je bio pravi Hrvat, ono što danas zovu domoljubom, ali bio je, prije svega, demokratski liberal koji je volio društvo, ljude i život. Bio je zapravo pravi boem.

Kako ste se upoznali sa suprugom?

Ja sam došla u Zagreb iz Splita kao srednjoškolka koja je plesala balet u HNK. Stanovala sam prvo kod sestre i njezina muža u Remetama, ali mi je to bilo prenaporno za dolazak u centar grada pa sam se preselila kolegici Sonji Kastl koja je stanovala, a i danas stanuje u Đorđićevoj. Dane sam provodila u HNK na vježbama, a noću sam učila i polagala ispite u gimnaziji u Klaićevoj. Zapravo mi je ta mladost bila grozna. I onda sam se u HNK upoznala s Veljkom Bulajićem. Kako još nije postojala Akademija, on je u kazalištu učio redateljski posao od Branka Gavelle i drugih redatelja. Sprijateljili smo se, a kako je on bio zadužen za kulturni program u Domu armije u Zvonimirovoj, pozvao je mene, Sonju i još nekoliko nas mlađih balerina da dođemo na doček nove 1950. Slavili smo sa solistima iz HNK, pa je tu bila i Ana Roje sa suprugom Harmošem. Uglavnom, premišljala sam se te večeri kamo da idem – kod Ede Murtića, u Novinarski dom ili Dom armije, i u zadnji čas odlučih u Dom armije. Već na ulasku sam se mimoišla sa Šiblom, pozdravio me skidajući šešir, a kasnije smo se našli u istom društvu za Aninim stolom. Zabavljao je cijelo društvo, bio je silno duhovit, što me je privuklo.

Ubrzo ste se i vjenčali. Zašto ste tako brzo donijeli odluku?

Idući put trebali smo se vidjeti nakon koncerta u Glazbenom zavodu. Dogovor je bio kraj spomenika Petru Preradoviću. Došla sam sa Sonjom na dogovoreno mjesto, no na Cvjetnom - nigdje spomenika! Dolazi nam ususret intendant HNK Marijan Matković pa pitamo i njega. “Djevojke, vi mene zafrkavate. Pa tu...”, okrenuo se i vidio da stvarno nema spomenika. Sonja i ja smo krenule kući, a na vratima su nas dočekali njezini zaprepašteni roditelji: “Zašto vas traži general Šibl?”. Nešto smo slagale, no telefon je opet zazvonio u 23 sata. I opet Šibl. Izbezumljen: “Odmah sjedaj na taksi i dolazi!”, rekao mi je. Kad sam došla, objasnio mi je da je spomenik privremeno premješten ispred tadašnje Jugoslavenske, a danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rekao mi je da on više nema živaca da se ovako tražimo po gradu i da se moramo hitno vjenčati. Bio je od mene stariji 13 godina – ja sam imala 18 i pol, on 31. I tako je bilo. Vjenčali smo se baš na dan kad sam trebala nastupati u premijeri ‘Trnoružice’.

Kod vas se okupljalo vrlo zanimljivo društvo, od Krleže, preko Vece Holjevca i Franje Tuđmana. Kako ste se snalazili u tome?

Zapravo je Tuđman počeo okupljati to društvo kad se 1961. vratio iz Beograda. Već tad je poznavao mnoge umjetnike jer je volio umjetnost i kupovao slike. Zapravo, u tom njegovu domu okupila se kompletna opozicija saveznoj vlasti u Beogradu. Bili su tu Miroslav i Bela Krleža, tadašnji gradonačelnik Veco Holjevac, pa komandant V. vojne oblasti Ivan Rukavina, zatim Šibl kao direktor Radiotelevizije. Čini mi se i danas da je Tuđman, čim se rodio, počeo sanjati samostalnu Hrvatsku. Nalazili smo se svake subote kod jednog od njih, i uvijek isti ljudi jer Krleža nije volio velika društva. Samo ponekad bi se pridružili i Edo Murtić te Krsto Hegedušić, kao i još neki pisci. Ali tek od 1971. pridružili su se i tzv. ‘proljećari’ Savka Dapčević, Pero Pirker i Mika Tripalo, Srećko Bijelić i Dragutin Haramija. Sve dotad njih nije bilo na tim večerama. Sjećam se da je na posljednjoj od tih večera Krleža rekao Savki i društvu: “Djeco, pilite granu na kojoj sjedite!”. No i sam je 1967. potpisao ‘Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika’, zbog čega ga je sam Tito morao spašavati. No kad su studenti stupili u štrajk 1971., Šibl je bio među prvima koji ih je išao podržati. I tu je bio kraj. Od tada su nas napustili svi prijatelji, uključujući i Miroslava i Belu Krležu. Jedini koji su se i dalje nastavili družiti s nama bili su Ranko Marinković i Ivan Dončević.

Presnimke fotografija iz obiteljskog albuma Neve Šibl | Author: Privatna arhiva/PIXSELL Privatna arhiva/PIXSELL
Ali i vi i suprug ste ubrzo prekinuli prijateljstvo s Krležom? Zašto?

Krleža se zapravo uvijek slagao kad se razgovaralo o hrvatskim pitanjima. No kad je tadašnja hrvatska vlast pala, brzo se priključio novoj vlasti. On je, u stvari, uvijek bio stari oportunist. Sad sam se sjetila kako smo bili kod njega nakon što su ga izbacili iz CK zbog toga jer je potpisao ‘Deklaraciju o jeziku’. Šibl ga je htio malo utješiti pa smo ujutro oko 11 sati otišli k njemu i Beli na Gvozd. Bio je prilično potišten. Dok smo mi sjedili zazvonio je telefon pa se javila Bela. Ubrzo ga je zazvala: ‘Krleža, zove te Tripalo!’. Sjećam se kako je Krleža promrmljao: ‘Što sad on zove? Jel’ mi hoće kondolirati?’. Nakon kraćeg razgovora ubrzo se vratio ozaren: ‘Tito me zove na ručak na Brdo kraj Kranja i već je poslao po mene automobil’. Posljednji susret Šibla i Krleže bio je u Gradskom podrumu nakon Hrvatskog proljeća. Krleža je počeo vikati da mu je dosta hrvatskih žrtava i hrvatskog bunta. Još su nam jednom za Novu godinu poslali čestitku, no nismo im odgovorili. Kasnije smo ga vidjeli na televiziji kako ljubi ruku Milki Planinc.

Nakon toga ste 20 godina živjeli u potpunoj izolaciji. Kako se to odrazilo na vaš posao?

Isključili su nas iz društvenog i političkog života. Na sudu nisam mogla napredovati iako su svi znali da radim za dvojicu. A imala sam problema i pri zapošljavanju. Kad sam 60-ih diplomirala s najboljim ocjenama, pa onda i položila pravosudni ispit, kad god bih se pojavila na natječaju, sutkinje su - kako sam kasnije sazala - govorile da neće mene i da radije idem u Hollywood. Onda mi je dojadilo pa sam, kako sam poznavala Vladimira Bakarića, nazvala njegova tajnika Odrljina i zamolila da mi pomogne. Za nekoliko tjedana radila sam u Trećem sudu u Frankopanskoj. No nakon Proljeća opet mi je karijera bila zabetonirana.

Jeste li ikad, kao sutkinja na kaznenom odjelu, imali ikakvih političkih intervencija?

Nikad, ali baš nikad nitko me nije ni nazvao ni pokušao intervenirati ni za koga. Ni kad sam postala sutkinja Vrhovnog suda, a ni kasnije kad sam bila predsjednica Komisije za pomilovanja u vrijeme predsjednika Stipe Mesića. Uvijek sam donosila odluke prema vlastitoj prosudbi.

Zanimljivo je da, iako ste iz imućne obitelji, mnogo vaših rođaka je također otišlo u partizane.

I dvojica braće te sestrin suprug. Bila sam drugo najmlađe dijete pa sam u vrijeme rata imala jedva devet godina. Rođena sam u Sinju, ali smo se ubrzo preselili u Split koji je tijekom rata bio pod Italijom. Jedan od braće bio je liječnik i radio je u bolnici pa je svaki dan na putu kući prolazio kraj talijanske kasarne i zastave kraj koje se moralo stati i pozdraviti dizanjem desne ruke. On to nije htio raditi pa ga je jedan dan neki talijanski oficir zbog toga snažno ošamario. Iste večeri on je otišao u partizane. Drugi se pridružio nešto kasnije

Presnimke fotografija iz obiteljskog albuma Neve Šibl | Author: Privatna arhiva/PIXSELL Privatna arhiva/PIXSELL
Kakav je bio život u Splitu pod okupacijom?

Sjećam se u Splitu, stanovali smo na uglu Bihaćke i Kliške ulice. Jedan dan otvorila sam prozor i vidjela na stupovima od rasvjete kako vise neke lutke. Pozvala sam mamu i pitala je tko je objesio te lutke? Zgrabila me za ruku i uvukla u sobu. Na jednom od stupova visjela je jedna mlada žena. Imala je plavu kosu koja je vijorila na tom povjetarcu, kao i njezina modra suknja te svijetla bluza. Doista je izgledala kao neka lutka. Tek kasnije sam saznala da je to bila profesorica glazbe koja je rodila samo nekoliko mjeseci prije nego što je ubijena. U Splitu sam išla u talijansku školu, hrvatski je bio strani jezik. Dakle, što su moja braća i drugi mladi ljudi mogli napraviti? Sve su to bili Hrvati koji su se borili protiv okupatora i htjeli da se Hrvatskoj vrati obala. NDH nije bila država, to je bila tvorevina u granicama koje su im drugi odredili. Zato mi je danas nepojmljivo da postoje ljudi koji ponovno zazivaju NDH. Pa i mojem ocu su oduzeli sve što je imao prije rata. Moj šogor je bio sinjski načelnik i član HSS-a dr. Ivo Smolić. On je bio odvjetnik tzv. sinjskim žrtvama, pa ga je zbog toga počeo progoniti ustaški režim. Nije mu preostalo ništa drugo nego da i on ode u partizane, a za njim i cijeli sinjski HSS. To su sve bili intelektualci, domoljubi, ljudi koji su otišli u partizane i napustili lagodan život.

Ali otac vam je bio veleposjednik, industrijalac, trgovac, da bi na kraju vaši roditelji umrli siromašni jer su im partizani sve uzeli.

Kad već govorimo o mojoj obitelji, moram dovršiti i priču o šogoru i sestri. Nakon što je šogor otišao u partizane, ustaše su počele maltretirati i moju sestru. Morala se jednom tjedno javljati u Split u talijansku kvesturu, a moj otac je svojom imovinom morao garantirati da i ona neće otići za mužem. Nakon rata preselili su se u Zagreb, a pomogao im je tadašnji HSS-ovac i vlasnik tvornice alkoholnih pića Vladimir Arko, koji im je dao na korištenje svoju kuću u Remetama. No nakon rata sestrin suprug Ivo Smolić je opet završio u zatvoru, ovaj put partizanskom, jer mu se sudilo kao HSS-ovcu. Dobio je 10 godina, no 1947. su ih abolirali pa je pušten. Hoću reći da su to bili vrhunski intelektualci, da smo potjecali iz bogatih i uglednih obitelji koje su ostale bez svega, ali unatoč tome borili su se protiv NDH. Hrvati su sa saveznicima pobijedili fašističku Njemačku i zašto nas sad revizionisti žele smjestiti među gubitnike? U tom ratu su izgubile ustaše, a ne hrvatski narod, jer je NDH bila nacifašistička tvorevina.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.