Prije nekoliko desetljeća svjetska politika doživjela je dramatičnu transformaciju. Od početka 70-ih do danas broj demokratskih društava povećao se do gotovo njih 110. Tijekom tog istog razdoblja povećala se proizvodnja roba i usluga, a rast i razvoj zabilježile su gotovo sve regije svijeta. Broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu se drastično smanjio. Od 42 posto zabilježeno u 1993. godini, pao je na 18 posto u 2008. godini.
No nisu svi ostvarili profit iz ovih promjena. U mnogim zemljama te posebno u razvijenim demokracijama, dramatično se povećala nejednakost, s obzirom kako je najveći utjecaj tog razvoja bio primjetan kod onih bogatih i dobro obrazovanih. Povećani priljev robe, novca te ljudi koji se puno brže i lakše sele, donio je niz velikih promjena. U zemljama u razvoju oni koji prije nisu imali struje odjednom su se našli u velikim gradovima, gledajući tv i uz mogućnost spajanja na internet preko mobitela. Razvio se veliki srednji sloj u Kini i Indiji, a posao kojeg su obavljali zamijenio je onaj kojeg je obavljao stariji srednji sloj u razvijenom svijetu. Proizvodnja se polako, ali sigurno, iz SAD-a preselila u Europu i Istočnu Aziju, te ostale regije u kojima je radna snaga jeftinija. U isto vrijeme muškarce su na tržištu rada zamijenile žene, a radnike s manjim vještinama zamijenili su 'pametni' strojevi.
U konačnici ove su promjene usporile pokret prema povećanom otvorenom i liberalnom društvu, koji je počeo posrtati i uskoro je preokrenut. Posljednji udarac zadala mu je financijska kriza iz 2007./2008. i kriza eura koja je započela godinu kasnije. U oba slučaja, smjer kojeg su odabrale elite proizveo je veliku recesiju, visok postotak nezaposlenosti, i smanjenje prihoda milijunima 'običnih' radnika, piše Francis Fukuyama za Foreign Affairs.
Kako su SAD i EU bili vodeći primjeri liberalne demokracije, ove su krize oštetile reputaciju sistema u cijelosti.
Posljednjih godina broj demokracija je opao, i povukao se gotovo su svakoj regiji svijeta. U isto vrijeme, mnoge autoritativne zemlje koje predvode Kina i Rusija, postale su sve samopouzdanije. Neke pak zemlje koje su se pokazale kao uspješne liberalne demokracije tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, uključujući Mađarsku, Poljsku, Tajland i Tursku, vratile su se u smjer autoritarizma.
Arapske revolucije iz 2010./2011. srušile su diktatorske režime diljem Bliskog istoka, no posrnule su po pitanju demokratizacije. U tom buđenju despotski režimi ostali su na snazi, a građanski ratovi su uništili Irak, Libiju, Siriju i Jemen. Iznenađujući i mnogo važniji bio je uspjeh populističkog nacionalizma tijekom izbora održanih 2016. godine u SAD-u, gdje je Donald Trump izabran za predsjednika, te u Velikoj Britaniji, čiji su glasači donijeli odluku o napuštanju EU.
Sve ovo u nekoj mjeri povezano je sa ekonomskim i tehnološkim promjenama globalizacije. No proizlazi iz različitih fenomena, posebno rasta politike identiteta. U većini slučajeva politike 20. stoljeća oblikovale su ekonomski problemi. Na lijevoj strani, političari su se usredotočili na radnike, trgovačke unije, socijalne programe i redistributivnu politiku. Desnica je prvenstveno bila zainteresirana za smanjivanje veličine vlade i promociju privatnog sektora. Politiku danas manje definiraju ekonomska ili ideološka pitanja a više pitanja identiteta.
Sada se u mnogim demokracijama ljevičari manje fokusiraju na kreiranje šire ekonomske jednakosti i više na promociju interesa većine marginaliziranih grupacija, kao što su etničke manjine, imigracija i izbjeglice, žene i LGBT zajednica.
Desnica je promijenila svoju bazičnu misiju patriotskih zaštitnika tradicionalnog nacionalnog identiteta, što je u većini slučajeva povezano sa rasnim, etničkim i religijskim obilježjima. Ova promjena u suprotnosti je sa dugačkom tradicijom koja svoje korijene vuče iz razdoblja Karla Marxa i pogleda političke borbe kao refleksije ekonomskih konflikta. No važno kao i materijalni interesi, ljude motiviraju i ostale stvari, koje bolje mogu objasniti svakodnevicu. Diljem svijeta politički vođe mobilizirali su sljedbenike oko ideje kako je ugroženo njihovo dostojanstvo i kako se ono mora vratiti.
Ruski predsjednik Vladimir Putin pričao je o "tragediji" raspada Sovjetskog Saveza i osudio SAD i Europu zbog iskorištavanja ruske slabosti tijekom 90-ih kako bi osnažili NATO savez. Kineski predsjednik Xi Jinping aludira na "stoljeća poniženja" svoje zemlje, u razdoblju strane dominacije započete 1839. godine.
No gnjev oko poniženja i uvreda postao je moćna sila i u demokratskim društvima i potaknuo niz različitih pokreta.
Pokret Crni životi vrijede (Black Lives Matter) izrastao je na temelju niza policijskih ubojstva Afroamerikanaca i prisilio je ostatak svijeta da obrati pažnju na žrtve policijske brutalnosti. Na sveučilištima i u uredima diljem SAD-a mnoge su žene digle svoj glas zbog učestalog zlostavljanja i činjenice kako ih njihovi muški kolege ne doživljavaju kao sebi ravnima. Prava transrodnih ljudi došla su u centar pažnje javnosti.
Mnogi od onih koji su glasovali za Trumpa žudjeli su za boljim vremenima iz prošlosti, vremenima kada su vjerovali da je njihovo mjesto u društvu bilo sigurnije. Ponovno su grupe počele vjerovati da njihovi identiteti, bez obzira bilo to riječ o naciji, religiji, etničkim, seksualnim, rodnim ili drugim, ne dobivaju dovoljno priznanja. Politika identiteta više nije fenomen manjina, koja se odvija samo u granicama sveučilišnih kampova i dio "kulturnih ratova" koje promoviraju masovni mediji. Umjesto toga, politika identiteta postala je veliki koncept koji u mnogočemu objašnjava sve ono što se događa u globalnim zbivanjima.
Zbog toga su moderne liberalne demokracije izložene velikom izazovu. Globalizacija je dovela do rapidnih ekonomskih i socijalnih promjena i učinila društva različitima, dovela do traženja priznanja u dijelovima grupa koje su jednom bile potpuno nevidljive većini društva. Njihovi zahtjevi doveli su do problema među drugim grupama koje osjećaju taj gubitak statusa. Demokratska društva su fragmentirana na djeliće bazirane na još manjim identitetima, prijeteći tako mogućnosti promišljanja i kolektivnog djelovanja društva u cjelini.
Ovo je putu koji vodi raspadu države, i u konačnici, neuspjehu. Ako takve liberalne demokracije ne uspiju pronaći svoj put prema univerzalnom razumijevanju ljudskog dostojanstva, presudit će sami sebi i svijetu, s nastavkom sukoba.
Treći dio 'duha'
Većina ekonomista pretpostavlja da ljude motivira želja za materijalnim dobrima. Ovaj koncept ljudskog ponašanja svoje korijene ima u zapadnoj političkoj misli i formi što je i baza suvremene društvene znanosti. No izostavljaju faktor kojeg su klasični filozofi prepoznali kao krucijalno važnog - žudnje za dostojanstvom. Sokrat je vjerovao kako je takva potreba formirala integralni "treći dio" ljudske duše, onaj koja koegzistira sa "djelom za žudnju" i "kalkulacijom". Platon u svojoj Republici, nazvao je taj termin thymos - "duh".
U politici se taj "duh" prezentira na dva načina. Prvi je onaj kojeg autor članka naziva "megalothymia" - želja da se nekoga prepozna kao superiornog. Društva prije onih demokratskih živjela su na temelju hijerarhije i vjerovanju u nasljednu superiornost posebne grupe ljudi, plemića, aristokracije i kraljevske obitelji, što je bilo temeljno za njihovu organizaciju društva. Problem u takvom shvaćanju je u tome što sa svakom osobom koja se prepoznaje kao superiorna, dolazi puno veći broje ljudi koji se doživljavaju inferiornima i ne dobivaju nikakvo javno priznanje svoje ljudske vrijednosti.
Moćan osjećaj gnjeva rađa se iz nepoštovanja. I jedan gotovo slično snažan osjećaj, kojeg autor naziva "isothymia" zbog kojeg ljudi žele da ih se vidi jednako dobrima kao i bilo koga drugog. Rast moderne demokracije je priča o tome kako je ovaj posljednji osjećaj pokazao svoju nadmoć a društva koja su prepoznavala prava samo manjeg broja elita zamijenila su ona koja su prepoznala svakoga kao inherentno jednakog. Tijekom 20. stoljeća društva podijeljena na klase počela su priznavati prava običnih ljudi, a nacije koja su bile kolonizirane zahtijevale su nezavisnost.
Velike borbe u američkoj povijesti oko ropstva i segregacije, radnička prava i pitanje ženskih prava i jednakosti pokrenuti su zahtjevima da politički sistem proširi krug individualaca koje priznaje kao potpuna ljudska bića. No u liberalnim demokracijama, jednakost pod zakonom ne rezultira ekonomskom i socijalnom jednakošću. Diskriminacija nastavlja postojati unatoč nizu različitih grupacija, a gospodarsko tržište i dalje proizvodi veliku nejednakost u prihodima. Unatoč njihovom velikom bogatstvu, SAD i ostale razvijene zemlje bilježe veliki nesrazmjer u prihodima, posebno u posljednjih 30 godina. Značajan dio njihove populacije pati zbog nepromijenjenog prihoda.
Primjetne prijetnje ekonomsku statusu mogle bi objasniti rast populističkog nacionalizma u SAD-u i drugdje. Američki radni stalež, definirani kao ljudi sa srednjoškolskim obrazovanjem ili niže, nisu dobro prošli u posljednjem desetljeću. To se nije pokazalo i reflektiralo samo u prihodima koji su ostali isti ili su se smanjili, te gubitkom poslova već i u društvenom 'raspadu'.
Za Afroamerikance ovaj je proces započeo u 70-ima, desetljećima nakon velike migracije, tijekom koje su mnogi od njih stiglu u gradove poput Chicaga, Detroita i New Yorka, gdje su mnogi od njih pronašli zaposlenje u industriji pakiranja mesa, čelika ili u automobilskoj industriji.
Kako su se ovi sektori smanjivali a mnogi od njih počeli ostajati bez psolova zbog deindustrijalizacije, zavladale su i akutne bolesti u društvu poput povećanja stope kriminaliteta, kokainske epidemije, uništavanju obiteljskog života, što je i pomoglo da se siromaštvo lako i gotovo nasljedno prenosi sa koljena na koljeno.
Tijekom prošlog desetljeća sličan problem i obrazac primijećen je i među bjelačkom radnom populaciji. Epidemija ovisnosti o opijatima pogodila je niz ruralnih područja SAD-a. U 2016. godini zloupotreba droge dovela je do više od 60.000 predoziranja, što je gotovo dvostruko više od broja smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama. Životni vijek se smanjio, što je jako neobična pojava u razvijenim zemljama. Povećao se i broj djece u radničkim obiteljima koji odrastaju u obitelji samo s jednim roditeljom, sa 22 posto 2000. godine, na 36 posto u 2017. godini.
No možda najveći pokretač novog nacionalizma koji je doveo Trumpa u Bijelu kuću i izveo Veliku Britaniju iz EU, je percepcija nevidljivosti. Uvrijeđeni građani u strahu od gubitka svog statusa srednjeg staleža uperili su optuživački prst prema elitama, za koje vjeruju da ih ne vide uopće, no isto tako i prema siromašnima za koje smatraju da se nepravedno favoriziraju.
Ekonomsku uznemirenost pojedinac će više percipirati kao gubitak identiteta nego gubitak resursa. Težak rad trebao bi donijeti dostojanstvo svakom pojedincu. No mnogi radnici u SAD-u imali su osjećaj da se njihovo dostojanstvo ne poštuje i da društvo nudi nepravedne prednosti ljudima koji ne igraju prema pravilima.
Ova poveznica između statusa i prihoda pomaže objasniti zašto su se žalbe nacionalista ili religioznih konzervativaca pokazale uspješnijima od tradicionalnih ljevičarskih baziranih na ekonomskom statusu. Nacionalisti su ti koji će nezadovoljnima govoriti kako su oduvijek bili temelje društva, velike nacije, i kako stranci, imigranti i elite kuju urotničke planove kako bi ih zadržali 'dolje'.
"Vaša zemlja više nije vaša", reći će "i ne poštuju vas u vašoj zemlji", dodat će.
Oni religiozni reći će slične stvari.
"Dio ste velike zajednice vjernika koju su izdali nevjernici, što je dovelo do vašeg osiromašenja i to je zločin protiv Boga".
Rasprostranjenost takvih mišljenja razlog je zašto je pitanje imigracije postalo zarazno pitanje u velikom broju zemalja. Poput trgovine, imigracija povećava BDP, no ne doprinosi svim grupama unutar društva. Gotovo uvijek etničke manjine se doživljavaju kao prijetnje kulturnom identitetu. Posebno u ovako masivnim prijelazima granica kojima smo svjedoci u posljednjem desetljeću.
No bijes oko tog broja ne može objasniti zašto su nacionalist pridobili i one koji su podržavali stranke ljevice i u SAD-u i u Europi. Pokazatelj je to manjka poruke ljevice onim ljudima čiji je status opao kao rezultat globalizacije i tehnoloških promjena. U prošlim razdobljima, progresivci su se žalili zbog zajedničkog iskustva eksploatacije i ogorčenja na bogate kapitaliste.
"Radnici svih zemalja, ujedinite se!".
U SAD-u su su radnici nadmoćno bili glasači Demokratske stranke i to još iz 30-ih, sve do 80-ih i Ronalda Reagana. A europska socijalna demokracija izgrađena je na temelju sindikalizma i solidarnosti sa radničkom klasom.
No tijekom globalizacije lijevo orijentirane stranke promijenile su svoju strategiju. Umjesto da su gradili solidarnost oko velikih kolektiva kao što je bila radnička klasa ili oni koji se ekonomski izrabljuju, počeli su se fokusirati na još manje grupe koje su se osjećale marginaliziranima na specifične i jedinstvene načine. Princip univerzalnog i jednakog priznanja mutirao je u poziv za specijalnim priznanjem. Tijekom vremena ovaj je fenomen migrirao od ljevice na desnicu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nacija je obična izmišljotina da bi se ljudi mogli poistovjetiti i udružiti na marginalnim značajkama i s njima manipulirati i podjarmiti!. Ljudi su u svojim postupcima dobri ili loši i to je sve!