Razgovor s Dontayeom Draper tjednik Express objavio je 2012. kada je igrao za Cedevitu, a u kojem je pričao o svom životu u Baltimoreu iz kojeg ovih dana stižu slike brutalnog uličnog nasilja između policije i gradskih huligana.
Vidio sam puno pucnjava, puno droge... Kao klincu to mi je bilo normalno jer za drukčiji život nisam ni znao. Tek kad se odmakneš od svega, kao što sam ja učinio otišavši na koledž, shvatiš koliko je to zapravo ludo, rekao je Dontaye Dominic Draper o svom rodnom Baltimoreu, gradu koji su ljudi u Hrvatskoj mogli upoznati zahvaljujući popularnoj televizijskoj seriji “Žica”.
Ona vrlo vjerno prikazuje život na ulicama Baltimorea, sa stvarnim ljudima u glavnim ulogama. No Draper svoj život ne želi uspoređivati sa “Žicom”, ali neosprorno je da život u Baltimoreu uistinu nije lak.
"Baltimore je zaista poseban, ne može se usporediti ni sa kojim gradom u kojem sam živio", kaže 27-godišnji košarkaš, koji je nakon odlaska iz Amerike igrao u Australiji, Francuskoj, Belgiji i Italiji prije nego se na ljeto 2010. skrasio u Zagrebu te lani postao prvi naturalizirani Amerikanac koji je zaigrao za hrvatsku reprezentaciju.
Odrastao je u naselju Lexington Terrace u zapadnom dijelu Baltimorea. Riječ je o zgradama s ukupno 677 stanova, koji su zajedno imali više od 72.000 četvornih metara.
U Baltimoreu su postojala četiri takva naselja. Uz Lexington Terrace, tu su bili Gilmore Homes, Lafayette i Flaghouse.
Njegovo je naselje, u kojem je proživio najopasnije trenutke svog djetinjstva, ali i za koje je najemotivnije vezan, srušeno 1996., kad je imao 12 godina. Na tom su se mjestu sagradile bolje zgrade, a mali Dontaye s obitelji se preselio u Gilmore Homes.
"Odgojile su me majka i baka, a otac je proveo sedam godina u zatvoru. Nije mi bilo teško odrastati bez oca jer je isto bilo većini mojih prijatelja, to je tamo sasvim normalno. Mnogi su odrasli bez barem jednog roditelja, većini su očevi također bili u zatvoru. Kad su srušili Lexington, otišli smo u sasvim drukčije susjedstvo. Živio sam s majkom, bakom, tri tete, ujakom i bratićem, a braće i sestara nemam. Kad se mama preselila u drugi dio grada zbog posla, uglavnom sam bio s bakom jer je živjela blizu moje škole. Nakon što mi je otac izašao iz zatvora, dok sam bio srednjoškolac, živio sam tri godine i s njim", prisjeća se popularni Didi, no pravu privrženost osjeća samo prema nikad prežaljenom Lexingtonu.
Još je u kontaktu s trojicom prijatelja iz tog najranijeg životnog razdoblja.
- Da, povezani smo preko Facebooka. Ostali? Dva moja najbolja prijatelja dobila su doživotne zatvorske kazne. Kao klinci stalno smo igrali football, američki nogomet. Jedan jako dobar prijatelj bio je sjajan u footballu, ali odabrao je krivi put, ulični život. On je ubijen - sa sjetom kaže Draper, koji bi vjerojatno završio kao mnogi njegovi prijatelji da nije toliko volio sport.
Baš zbog sporta nikad nije ni mogao postati kriminalac. Drugi dečki, koji su prepoznali njegov talent i želju za uspjehom, držali su ga podalje od droge i oružja, kojima su ulice Baltimorea preplavljene.
"Obožavam football, koji mi je i danas najdraži sport, iako sam košarkaš. Kao djeca u Lexingtonu stalno smo igrali football, ali to je znalo biti jako opasno. Jedanput se tako ispred moje zgrade na semaforu zaustavio bijeli Cadillac i čekao deset minuta. Vidio sam ga, ali uopće nisam razmišljao o tome što se sprema. Mi smo se igrali baš na toj strani zgrade. No kad su iz srednjeg ulaza izašli stariji dečki, ovi iz Cadillaca su otvorili paljbu. Legli smo na tlo pa uspjeli pobjeći u prvi ulaz. Drugi put smo imali trening bejzbola, a blizu nas zaustavio se bijeli kombi, otvorila su se klizna vrata i ljudi iznutra su počeli pucati. Nasreću, opet nitko od nas nije stradao. Nemam pojma tko je to bio, ali stariji dečki stalno su upadali u nevolje zbog droge. U Baltimoreu se pucalo svake večeri, često i tijekom dana. Tad mi je to bilo normalno, danas vidim koliko je to ludo... Kad sam se prvi put vratio kući nakon godine provedene na koledžu, bio sam malo nervozan i uplašen. Tek kad se odmakneš, pa se vratiš, shvatiš kako je tamo zapravo."
Međutim, za razliku od svojih prijatelja, Draper se posvetio sportu i to su ostali znali cijeniti. Prepoznali su njegov talent i štitili ga. Procijenili su da ima šansu uspjeti u životu i ne bi mu dopustili da se počne baviti kriminalom čak ni da je htio.
"Uvijek sam bio drukčiji. Bio sam miran, tih, ali pametan. Ulično pametan. Mene nikad nisu doživljavali kao uličara. Ja sam se bavio sportom, oni su radili to što su radili, ali na kraju dana bismo se svi zajedno družili. Znao sam napraviti ravnotežu između ta dva života."
Sport je praktički bio jedini način da izbjegne sudbinu svojih prijatelja. Želio se baviti footballom, za koji je, kako kaže, bio talentiraniji nego za košarku, a i više ga je volio. Međutim, igrao ga je na ulici, a kad je došao na pravi trening, shvatio je da to nije za njega.
"Bio sam premalen. Vidjevši kakve su sve mrcine tamo, bilo mi je jasno da to ne mogu. Da, i košarku igraju dečki koji su puno veći od mene, no u footballu je puno više kontakta za nekog toliko manjeg od ostalih. Osim toga, za dolaziti na trening trebao sam se buditi u šest ujutro, a nisam baš bio toliko discipliniran", tvrdi Draper.
Na footballu je, kao devetogodišnjak, upoznao i današnjeg najboljeg prijatelja, NBA zvijezdu Carmela Anthonyja. I on je, kaže, bio vrlo dobar u footballu.
"Živio je u drugom naselju, s kojim smo bili rivali. Poslije smo išli u istu srednju školu i zbližili se kao košarkaši kad sam imao 16 ili 17 godina."
Sad se u Baltimore vraća uglavnom samo na nekoliko dana tijekom ljeta i za Božić.
"Ne, nemam potrebu učiniti nešto za grad, samo za svoju obitelj. Da imam priliku učiniti nešto za Lexington, bih. No za druge dijelove grada ne", govorio je Didi, kojem su pri svakom spominjanju svog starog kvarta zasjale oči.
Dok je bio kući za Božić, družio se sa svojim malim rođakom, koji puno vremena provodi pred računalom.
"Kad sam ja odrastao, u Lexingtonu je bilo puno djece i svi smo se bavili sportom. Opasnost je posvuda i mogu reći da sam sretan što sam tako odrastao. Znam puno o životu, o ulici, što je dobro, ali ispao sam u redu jer toliko volim sport", zaključuje Draper.
Svakome tko želi na neki način doživjeti uvjete u kojima je odrastao preporučuje da pogleda “Žicu”, koja je snimana po istinitim događajima, sa stvarnim likovima i njihovim stvarnim imenima, poput glavnog negativca Avona.
Štoviše, Avon je baš iz njegova naselja. Osobno ga nikad nije upoznao, ali znaju ga i njegova majka i teta.
