Adolf Hitler došao je na vlast 30. siječnja 1933. godine i u iznimno kratkom roku ostvario je sljedeće stvari:
- nahuškao je policiju protiv židova i komunista
- dekretom osvojio hitne ovlasti nakon paljenja Reichstaga 27. veljače
- počeo je gasiti sav disidentski tisak uvođenjem politike Gleichschaltunga
Njemački establišment bio je šokiran. Kako piše Daily Beast, dobronamjerni konzervativci koji su mu 1933. godine omogućili dolazak na vlast vjerovali su da mogu podići ograde oko njega i primiriti njegovu politiku jednom kad uđe u njihov šator. Na kraju krajeva, većina ministara u vlasti nisu bili nacisti
"U roku od dva mjeseca, Hitlera ćemo tjerati u tako mali kutak da će početi cviljeti", govorio je vicekancelar Franc von Papen, čovjek koji je i dogovorio novu vlast.
Međutim, Hitler je iznenadio sve i to tako što je počeo provoditi politiku koju je cijelo vrijeme zagovarao. Počeo je pretvarati Njemačku u etnički čistu, nacionalistički motiviranu ekonomsku mašinu. Bio je uvjeren i da to može brzo napraviti.
Za sve to je imao Hermana Göringa i Josepha Goebbelsa. Te, 1933. godine, oni nisu bili čudovišta kakva će tek kasnije postati. Bili su ambiciozni političari s radikalnim stavovima i karizmatičnim vođom. Munjevito su se bacili na izvršavanje svojih planova.
Göringova moć ležala je u lukavim pregovorima Hitlera s Papenom o kontroli pruske policije. Göring je ubrzo protjerao sve umjerene policajce i određenim grupama ljudi je oduzeo građanska prava - židovima, komunistima i socijal-demokratima. Sve je to radio pod krinkom obrane Njemačke od "neizbježne marksističke revolucije", koju bi njemački komunisti doveli iz Sovjetskog saveza.
Službena Moskva doista se godinama potajno nadala da će potaknuti revoluciju u Njemačkoj, a lokalni komunisti su često bili skloni nasilju, kao i nacisti. Međutim, njemačka komunistička partija nikad nije osvojila više od 15% glasova u 14 godina postojanja Weimarske republike. Za razliku od nacističke partije, osvojili su 37% glasova na izborima 1932. godine, čime su postali najveća stranka u Njemačkoj čak i prije preuzimanja vlasti iduće godine.
Ipak, komunisti su bili prikladno strašilo kojim je mogao opravdati mnoge ekscese. Mogao je mahati krvavom košuljom 30 milijun ubijenih nakon ruske revolucije kako bi opisao "židovsko-boljševičku" prijetnju u Njemačkoj. Jedina brana između bogobojaznih Nijemaca i komunističke diktature, implicirao je Hitler, bila je nacistička diktatura.
Hitler se okoristio i ranom verzijom lažnih vijesti. Počeo je revitalizacijom "Protokola sionskih mudraca", dokumentom iz 1903. kojim se tvrdi da postoji svjetska židovska zavjera. Čak i nakon što je saznao da su sve informacije potpuno lažne, nastavio se koristiti Protokolima zato što "sadrže istinu o radu židovstva".
1932. godine je Kurt Schumacher, šef tadašnjih socijal-demokrata rekao: "Nacional-socijalistima se divimo samo zbog jedne stvari. Po prvi put u njemačkoj politici uspjeli su potpuno mobilizirati ljudsku glupost". Ironija i malo prikriveno Schumacherovo upozorenje nije imalo većeg utjecaja na konzervativce koji su pozvali Hitlera da povede "vladu nacionalnog jedinstva".
Samo nekoliko mjeseci kasnije, konzervativci su bili stjerani u kut. Godinu dana kasnije, većina je izgubila svoj utjecaj i jedan - bivši kancelar Kurt von Schleicher - ubijen je u Noći dugih noževa. Jednom kad je establišment prihvatio Hitlera, on je uspio preuzeti čitavu platformu i za Njemačku više nije bilo spasa.
