Life
64732 prikaza

Kći mu se, iz osvete, ubila njegovim najdražim pištoljem

Ratko Mladić
REUTERS
Na današnji dan, prije godinu dana, na doživotni zatvor osuđen je ratni zločinac Ratko Mladić

U srpnju 1997. godine vojni zapovjednik Milan Gunj primio je hitan poziv u svom domu u Beogradu. Nešto se čudno događalo na poslu i odmah su ga trebali. Posao Milana Gunja bila je briga o vilama, ljetnjikovcima i hotelima jugoslavenske vojske u kojima su se odmarali samo oni iz vojne vrhuške. Osoba koja je nazvala Gunja bio je vojnik koji je radio u jednom od tih velebnih zdanja, onog u Rajacu, u brdima središnje Srbije, nešto više od sto kilometara udaljenom od Beograda. U Rajac su pristigli neočekivani gosti, a vojnik se nije usudio Gunju reći ništa preko telefona, već je samo inzistirao da se Gunj čim prije pojavi u Rajacu.

Samo par trenutaka kasnije, Gunj je primio još jedan poziv i to od pomoćnika glavnog zapovjednika jugoslavenske vojske, koji je naredio Gunju da hitno ode u Rajac i pobrine se za upravo pristigle goste. Rečeno mu je da će sve što treba znati saznati kad stigne u Rajac. 

Dva sata kasnije Gunj je stigao u Rajac, nakon sumraka i tamo zatekao grupu od 12-ak naoružanih muškaraca u civilu kako stoje na ulazu u kompleks. U lobiju hotela pojavio se Ratko Mladić, lice s tjeralice i razlog cijele strke.

“Bio sam iznenađen, uplašen i zbunjen onime što se događalo u hotelu. Prvo, sve se događalo na mjestu kojeg sam vodio, a nisam znao ništa i drugo – znao sam da su Mladića u Haagu optužili za razne zločine, pa me počela hvatati panika”, ispričao je jednom prilikom Gunj, piše Guardian.

Gunj nije bio jedini od osoblja koji su bili uplašeni Mladićevim dolaskom u Rajac. Pred njima se nalazio čovjek koji je optužen za najgore zločine u Europi nakon nacističke ere u Drugom svjetskom ratu. Čovjek koji je tri godine zapovjedao opsadom Sarajeva tijekom koje su svaki dan građane zasipali bombama i snajperskim mecima. Bio je tamo kada su njegovi vojnici pregazili Srebrenicu, koju je proglasio kao odmazdu za sve ono što su Turci napravili Srbima u Otomanskom carstvu. A sada je došao  Rajac kako bi se sakrio, jer je bio najtraženiji čovjek na svijetu.

Mladić i njegova klika u Rajacu su ostali mjesec dana, a mjesto su napustili usred noći. Zaputili su se u drugo vojničko odmoralište, u Stragare kod Kragujevca. To je bilo malo ljepše mjesto od onoga u Rajacu – na raspolaganju su mu bili sportski tereni, bazeni i prostori za stolni tenis.

General Đorđe Ćurčin, stari obiteljski prijatelj Ratka Mladića, ovako je opisao kako je provodio dane s bjeguncem Mladićem:

“Razgovarali smo, šetali šumom, igrali šah. Igrali smo i karte, stolni tenis. Potom bi ručali. A onda bi opet malo šetali.”

Vrh jugoslavenske vojske bio je odlučan u tome da zaštiti Mladića, ali i da mu omoguće ugodan boravak gdje god se nalazio. Osnovali su 30. personalni centar Ministarstva obrane SRJ i taj cijeli odjel se bavio samo jednom stvari – brinuli su se o dobrobiti bivših zapovjednika vojnih snaga bosanskih Srba, a sada su se brinuli samo o Ratku Mladiću.

“Za Mladićevo hvatanje bila je raspisana nagrada od pet milijuna dolara i zaključili smo da je neophodno da ga grupa zaštiti od raznih lovaca na glave i kriminalaca. 30. personalna se sastojala uglavnom od vojnika iz Republike Srpske i u trenutku čuvanja Mladića bilo ih je stotinjak”, ispričao je Jovo Đogo, nekadašnji pripadnik tog odreda, koji je kasnije postao glavni šef Mladićevog osiguranja.

Osim neviđenog osiguranja, Mladić je imao svog vozača, osobnog kuhara, čak i osobnog konobara koji je s njim stalno putovao. Mladić se vraćao u Rajac svaki put kad bi završila sezona lova, kako bi bio siguran da tamo nema više nikoga, a dobar dio vremena je provodio i u Beogradu, u svom domu u ulici Blagoja Parovića na Košutnjaku. Neometano je izlazio u restoranu i posjećivao nogometne utakmice.

Muškarci i žene koji su mu pomogali u skrivanju i koji su mu omogućili da se ponaša i provodi kao normalan građanin, bez tjeralice za vratom smatrali su ga nacionalnim junakom. U 14 godina bijega, Mladić je ovisio o brojnim osobama u raznim sferama: prvo o srpskom vojnom establišmentu, potom o bivšim zapovjednicima bosanskih Srba i na kraju o svojoj obitelji, čija je sudbina zbog njegovih zločina također imala svoj tragični danak.

Mladić naime nije dopustio da mu obitelj trpi zbog rata, pa je tako često vikende provodio u svom domu sa svojom obitelji, a najviše je uživao u društvu svoje dvoje djece, sina Darka i kćeri Ane, koje je držao na sigurnom u Beogradu. Dok je boravio kući nikada nisu razgovarali o politici i ratu, ali to im je svejedno razorilo obitelj. Kćer Ana bila je u ranim dvadesetima i zaljubila se u mladog doktora. No, on je bio aktivist za ljudska prava i bio je siguran da je njegov budući punac ratni zločinac. Ani je rekao da će je oženiti samo ako se odrekne svog oca. Ona to nije mogla učiniti, ali nije se mogla ni pomiriti da će se srušiti njezini snovi o braku i ljubavi s naočitim doktorom, pa je jedne večeri u veljači 1994. godine s police uzela očev najdraži pištolj i upucala se.

Mladić nije mogao prihvatiti samoubojstvo svoje kćeri. Utjehu je našao u teorijama zavjera, te je za njenu smrt krivio svoje neprijatelje. Tako je teret krivnje za njenu smrt skinuo sa sebe i prebacio na sve druge koji nisu bili Srbi, čime je dodatno rasla njegova mržnja i gnjev prema Hrvatima i muslimanima.

Jugoslavenski vojni vrh bio je spreman zaštiti Mladića neovisno o težini zločina za koje je bio optužen, ali na prijelazu novog milenija i Srbija je počela prolaziti kroz dramatične promjene. Milošević je poražen na svim poljima, uključujući i gubitak Kosova 1999. godine. San o velikoj Srbiji se raspao, što je dovelo do pada Miloševića na velikim prosvjedima 5. listopada 2000. godine. U lipnju 2001. Milošević je predan Haagu, a iako Mladić nije bio baš u dobrim odnosima s Miloševićem, srbijanski režim mu je ipak pružio zaštitu.

“U noći kada je Milošević uhićen, Mladić je bio u svom domu i te je noći i on pobjegao na drugu lokaciju. Kada sam ga kasnije vidio i s njim razgovarao, bio je  ozbiljno zabrinut za svoju sigurnost i sigurnost ljudi koji su mu bili bliski. Odlučio je da se neće živ predati”, ispričao je Ćurčin.

Mladić je bio svjestan da se nakon Miloševićevog izručenja ne može više osloniti na vlast u Beogradu da će ga zaštiti, pa se prebacio u novu vojnu bazu, u Krčmaru blizu Valjeva. Bilo je to zdanje još iz doba Tita, puno bolje zaštićeno nego Rajac i Stragari, a imao je i podzemne bunkere. Od tog je trenutka Mladić počeo sve češće mijenjati svoje loakcije. Post-Miloševićeva vlast u Beogradu je u ožujku 2002. godine službeno umirovila Mladića iz vojske, a mjesec dana kasnije objavili su dekret kojim su potvrdili suradnju s haškim sudom. To je ujedno značilo da se Mladić više ne može skrivati po luksuznim vojnim objektima.

Generali su mu naredili da mora napustiti Krčmar, ali Mladić kao da nije shvaćao da više ne može zapovjedati. Svojim tjelohraniteljima je naredio da zauzmu Krčmar, što je dovelo do incidenta u kojem je vojska helikopterima morala Mladića tjerati iz Krčmara. Tek 1. lipnja je Mladić, pod pritiskom vojske, pristao mirno napustiti bazu, a vojska mu je zauzvrat osigurala  konvoj vozila i nekoliko vojnika koji će ga sigurno otpratiti do novog mjesta na kojem će se skrivati.

Mladić je tako iza sebe ostavio komfor kojeg mu je pružala sigurnost vojske i pomalo počeo boraviti u izolaciji. Njegova se mreža podrške gotovo preko noći smanjila sa kompletne jugoslavenske vojske na šačicu starih prijatelja koji su mu ostali odani od rata u Bosni.

Tu je mrežu iz dana u dan vodio Đogo. On je za Mladića uspio iznajmiti veći broj stanova u zgradama u Novom Beogradu. 

“Nakon što mu je vojska rekla da ga više neće čuvati, javio se Jovi Đogi i maloj grupi lojalnih ljudi koji su se brinuli za njega. U Novom Beogradu je stalno boravio u stanu, a drugi su mu donosili hranu i novine. Obitelj ga nije smjela posjećivati”, rekao je Miloš Šaljić, Mladićev odvjetnik. 

“Postojale su stroge upute kako i kakve stanove treba iznajmljivati. Morali su biti u velikim zgradama s puno stanara, ali nisu smjeli biti na prvom ni na zadnjem katu. Isto tako, stanovi nisu smjeli biti iznajmljeni u zgradama koji su imali bilo kakvo osiguranje ili video nadzor”, rekao je Miodrag Rakić, pomoćnik srbijanskog predsjednika koji je koordinirao lov na Mladića.

Prvih par mjeseci Mladiću i njegovima nije bilo lako, ali su onda uspjeli naći stan u ulici Jurija Gagarina, koji je točno odgovarao onome što je Mladić tražio. Stan se nalazio nekoliko ulaza dalje od ulaza u kojem je stan iznajmio još jedan bjegunac – Radovan Karadžić. Unatoč tomu što su stanovali blizu jedan drugog, ne postoje dokazi da su se uopće sreli tijekom boravka u tom kvartu. Naime, njih dvojica se nisu podnosili u poslijeratnom razdoblju i istražitelji koji su ih tražili vjeruju kako se čak ni mrežama njihovih ljudi putevi nisu nikad preklopili.

Osim toga, obojica su potpuno različito živjeli svoje žiote bjegunca: Karadžić se skrivao pod lažnim identitetom new age doktora, dok se Mladić potpuno prikrio i živio vojničkom disciplinom. U stanu je zabranio korištenje mobitela, rijetko je izlazio osim u povremene večernje šetnje pored Save sa sinom Darkom.

Istovremeno, Mladić je bio užasno zahtjevan bjegunac i njegovi ljudi su imali jako puno posla s njim. Svako jutro je tražio toplo mlijeko i med. Sva hrana koju su mu donosili morala je biti svježa, kupljena istog dana i istog dana je morala biti pripremljena. Ako bi do večeri ostalo hrane koja se nije pojela, morala je biti bačena, a ne ostavljena za sutra. Voće i povrće se stalno moralo kupovati kod drugih trgovaca, jer bi kupovina kod uvijek istog trgovca mogla pobuditi sumnju.

Cijelo vrijeme skrivanja Mladić je pazio na svoj izgled. Svaki dan se brijao, a kada ga je jedan od čuvara pitao zašto se uopće toliko sređuje, jer ionako ne izlazi iz kuće, Mladić mu je rekao da onako kako bude izgledao u trenutku smrti, takvog će ga ljudi pamtiti za cijelu vječnost. Vodio je brigu o zubima, svaki dan više puta dnevno ih je četkao i čistio, a sve zato jer se bojao da bi odlazak zubaru mogao jako ugroziti njegovu sigurnost.

Mladić je ovako živio sve do 12. ožujka 2003. godine kada je cijela Srbija zapala u kaos i nasilje zbog ubojstva tadašnjeg premijera Zorana Đinđića. Njegovo ubojstvo dovelo je do uhićenja više od 13.000 ljudi i cijela akcija uhićenja došla je dosta blizu mreže Mladićevih ljudi, tako da je Mladić morao još više postrožiti pravila svog osiguranja. Nakon Đinđićevog ubojstva Mladić je promijenio stan, ali nije sa sobom poveo tjelohranitelje. Samo jedan od njih je znao njegovu točnu adresu, ali svi su mu mogli brzo doći u pomoć u slučaju potrebe.

Ljudi koji su ga čuvali i njihove obitelji bili su svjesni da ako Mladić bude pronađen da će na njih pasti sumnja. Mladićevi najbliži ljudi slali su im umotane slike njihove djece i unuka, kao podsjetnik da znaju gdje žive i gdje im djeca idu u školu. Kasnije su se pojavili neki dokazi da su Mladićevi bliski ljudi zaista ubili nekoliko ljudi kako bi bili sigurni da će Mladićeva lokacija ostati tajna.

5. listopada 2004. godine vojnici Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović pronađeni su ustrijeljeni na svom položaju u vojarni na Topčideru. Vojna istraga zaključila je da su se njih dvojica posvađali, te da je jedan upucao drugoga, a drugi je počinio samoubojstvo. Javnost se pobunila zbog glupog objašnjena ovog slučaja, pa je osnovana civilna komisija koja je trebala istražiti slučaj. Međutim, vojska je zataškavala dokaze i neovisni istražitelji nisu mogli ništa otkriti. Vojska je uništila mjesto zločina, a prema riječima jednog od istražitelja, jednome od njih je prišao zapovjednik vojno obavještajne agencije i rekao mu: “Imaš dvije lijepe kćeri. Zašto sad radiš probleme?”.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • BESTpartizan 17:33 24.Studeni 2018.

    mladić je krvnik i zaslužuje dozivotnu

  • nikolce 11:02 23.Studeni 2018.

    Patila je od sramote tko joj je otac. Napravila je ono sto nije mogla prezivjeti a to je bez pravde i suda dragi tatica je smaknuo osam i po tisuca Bosnjaka i vise stotina Hrvata.Zar netko normalan moze zivjeti s tim grizodusjem?