Postoje ljudi iz košarkaškog miljea prema kojima osjećam neku neodređenu slabost, a jedan od inih je i Slaven Rimac. Zagrebačko dijete iz prave košarkaške obitelji, nekada ekstra talentirani, suptilni i izrazito skočni igrač (u kolektivnoj memoriji navijača Cibone još je uvijek njegovo zakucavanje preko litavskog diva Sabonisa) – 'nestao' je prije otprilike godinu dana.
Nakon što se razišao s Cibonom, kojoj je kao trener donio prvi i jedini naslov u regionalnoj ligi.
To je prvenstveno bila moja želja, draže mi je da budem malo sa strane, ni kao igrač nisam volio javno istupati, uvijek mi je trebao mir. A u međuvremenu stvarno nisam imao što za reći – odlučio sam završiti fakultet, a kad sam dobio diplomu pokrenuo sam proces kojim sam trebao steći pravo i mogućnost da budem trener u Francuskoj, prevođenje i ostalo. I to je završeno, od studenog imam francusku trenersku licencu.
Sad si, dakle, diplomirani trener. Opredijelio si se za taj posao. I ciljaš francusko tržište.
Tako nekako. Netom sam se vratio sa završnice francuskog Kupa, u svim se europskim državama završnica Kupa igra paralelno, otišao sam s namjerom da obnovim kontakte, uspostavim nove kontakte i malo ispitam tržište.
I?
Stalno se 'vrti nešto'. No, na dosadašnjim ponudama sam se zahvaljivao – čak ni financije nisu problem, nego program. Ozbiljan projekt bio bi mi najveći izazov. Ali, znaš kako to ide s trenerskim poslom. Posao se nenadano pojavi, a i kad ga imaš – ne znači da ćeš ga imati i sutra.
Ne zanima te domaća košarka?
Svaki onaj koji bi tako nešto rekao je – blesav. Ovo je podneblje uvijek davalo odlične mlade igrače, daje ih i dalje, s kojima bi bilo zadovoljstvo raditi. Samo što klubovi ne vode puno računa o njima, ne razmišljaju o mladima i o njihovom sustavnom razvoju. U našim klubovima, govoreći općenito, nedostaju ljudi sa širom vizijom. Imamo igrača, nemamo koncept.
Dugu i plodnu karijeru završio si u Francuskoj, u Pau Orthezu, tamo si očito dobro 'umrežen', može li se povući paralela s kvalitetom naše košarke?
Nikakve paralele nema smisla povlačiti dok god su Cedevita i Cibona – trenutno naše najbolje momčadi – izmasakrirane rasporedom i ne mogu spojiti dva poštena treninga zbog stalnih putovanja i ozljeda koje su posljedica rasporeda. U Francuskoj je najveći problem platežna moć klubova – budžeti za klubove u cijelosti su negdje oko 6 do 7 milijuna eura, od toga na momčad otpada 2 do 2.5 milijuna. Nitko od tih klubova nema 'velikog, bogatog gazdu', sve su to gradski ili regionalni projekti kojima se priključuju manji sponzori. Kako su Francuzi izrazito socijalno osjetljivi, ugovori igrača unutar momčadi su uravnoteženi. Ne može se dogoditi da jedan igrač prima 400 tisuća eura u sezoni, a drugi 50 tisuća – razlike su minimalne. Najviši ugovori vrte se oko 200 tisuća eura, te zbog toga francuski klubovi nisu kompetitivni u europskom vrhu. Monaco i Lyon su sad nešto financijski jači od ostalih. Oni su i igrali finale Kupa, osvojio ga je Monaco. Proizvode jako puno mladih igrača, ali oni najbolji vrlo brzo odlaze iz Francuske jer ih ne mogu platiti onoliko koliko ih mogu platiti bogatiji.
Trenersku karijeru tek si započeo, igračka je bila jako duga – do 37. godine. Okreneš li se ponekad unazad i razmišljaš li o tome što je moglo biti drugačije? Za reprezentaciju si, recimo, posljednji put igrao s 23 godine.
S jedne strane siguran sam da je sve to moglo biti i bolje, s druge strane svjestan sam da nemam razloga za nezadovoljstvo. Vidio sam kako propadaju i talentiraniji igrači od mene… Za igrača je najvažnije biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, a imam osjećaj da se to meni nikad nije dogodilo. Još od vremena početaka mojeg ozbiljnog igranja, kad sam kao mlad igrač iz Dubrave došao u Cibonu mladome treneru Aci.
