Life
158068 prikaza

Kako su ubijeni najgori mafijaši Balkana

Aleksandar Knežević Knele
Screenshot Youtube
Bili su vođe najvećih mafijaških klanova u regiji, a svi su brutalno ubijeni

Kultna knjiga “Kriminal koji je izmjenio Srbiju” novinara Vojislava Tufegdžića, po kojoj je kasnije i snimljen film “Vidimo se u čitulji” zaokružila je epohu cvjetanja kriminala u Srbiji, vremenu kada su kriminalci i šverceri bili “srpska elita” i koji su nerijetko imali posla i sa hrvatskom mafijom.

Prije 1993., kada je Janko Baljak počeo snimanje filma, od žestokih beogradskih dečkiju tog doba koji su htjeli sve, sad i odmah, već su bili ubijeni Romeo Savić, Dejan Marjanović Šaban, Slaviša Pavić Pirke i Aleksandar Knežević Knele.

Romeo Savić

Jedan od takozvanih kraljeva beogradskog podzemlja tvrdio je da nije kriminalac jer prodaje samo drogu otetu od dilera koji su radili za policiju. Romeo Savić bio je jedan od onih dečkiju koju su devedesetih godina slovili kao ‘kraljevi podzemlja’. Ali za razliku od većine svojih ‘kolega’ po oružju, on nije pristajao da ga zovu kriminalcem. Na pitanje Vojislava Tufegdžića i Aleksandra Kneževića, autora filma “Vidimo se u čitulji” i knjige “Kriminal koji je promijenio Srbiju“, kako bi onda objasnio to što radi i što zapravo je, odgovorio je:

“Nisam kriminalac, već čovjek koji mora raditi neke stvari. Ne privlači me velika lova i zato sam normalan. Ali novca imam, a ako bog da, imaću ga i više.”

Okolnosti smrti Romea Savića nikada do kraja nisu razjašnjene: u tri sata ujutro 8. studenog 1994. godine dobio je na pager poruku da se javi dvjema djevojkama. U četiri sata je izašao, u šest je nađen mrtav pred vratima svog stana: jedna od potpisanih djevojaka tvrdila je da nikakvu poruku nije slala… Imao je 24 godine.

Službena verzija bila je da je smrt nastupila nakon što je popio tablete kojima je htio umanjiti djelovanje kokaina. Podzemlje je vjerovalo da su mu se osvetili policajci dileri.

Mihajlo Divac

Boksač s Novog Beograda bio je jedan od nezaustavljivih kriminalaca, koji je napadao i kad je u njega bio uperen pištolj. Usmrtio ga je hitac u leđa 12. veljače 1995.

Svi koji su znali Mihajla Divca, rođenog 1967. godine, kao jednu od njegovih glavnih osobina isticali su – srčanost. Kada mu je zatvorski čuvar obećao batine, Divac je istog trenutka skočio na njega i udario ga. Nije ga puštao ni dok su ga ostali čuvari lupali pendrecima. 

“Reagirao sam kad je on mene pogledao – jebiga – onako provokativno”, opisao je svoje ranjavanje Mihajlo Divac u “Vidimo se u čitulji”. “I onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metra. Prvi metak me je pogodio u stomak – ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak – i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao: ‘Mali, nabiću ti tu utoku u dupe – razumeš.’ Šta sam trebao? Ovaj me upucao, i šta sam ja trebao?”

Kasnije je još kazao: “To je njegov poraz, ne moj. Nikad ne bih pucao u nenaoružanog čovjeka. Ja jako držim do kodeksa. Sramota je to što je uradio, ali ga razumijem, jako se uplašio.” Mladić koji je pucao u Divca imao je 19 godina i zvao se Luka Bojović.

Dejan Marjanović Šaban

Dejan Marjanovic Šaban ubijen je 18. listopada 1994. godine. Njega je hicima iz revolvera ubio Aleksandar Paunović poznatiji kao “Mali Paun”. Paunović, tada petnaestogodišnjak, pucao je u Marjanovića ispred ulaza u zgradu u kojoj je živio u Bulevaru revolucije. Sedam dana nakon ubojstva Paunović se predao policiji.

Govorilo se po beogradskom podzemlju da je Mali Paun ubio Šabana samo da bi se pokazao većima od sebe. Šaban i Mali Paun su bili kumovi. Marjanovićevi prijatelji tvrdili su da je ubojstvo bilo naručeno, ali je Paunović na suđenju ispričao da ga je Marjanović maltretirao i prisiljavao da za njega obavlja neke poslove.

Slaviša Pavić Pirke

U trenutku kada se 16.08.1993. godine počelo pucati u vrtu FK “Bežanija”, Slaviša Pavić Pirke je sjedio pola metra od Dragana Nikolića Gagija, sa desne strane, dok se sa lijeve strane nalazila konobarica. Ona i Pirke su odmah pogođeni. Pucnjava u kojoj je ubijen Pirke, mogao je biti jedan od najkrvavijih obračuna u beogradskom podzemlju.

Samo pukim slučajem nije bilo više mrtvih, iako je svatko od deset ranjenih mogao poginuti. Napadači nisu otkriveni, a pucali su iz “kalašnjikova”,”škorpiona” i pištolja.

O Pirkeovoj pogibiji pričao je i Kristijan Golubović, koji je zaključio da je “Jedan Pirke mogao biti ubijen samo ako se deset ljudi rani”, i time donekle objasnio da su napadači smišljeno napravili sačekušu u kafiću, i ranili nedužne ljude.

Bane Grebenarević

Dečko s užarenog beogradskog asfalta volio je pucati na protivnike, pa je i stradao u sačekuši na Bežanijskoj kosi 27. ožujka 1996. godine.

Imao je dvadeset godina kad je Tufegdžiću i Kneževiću rekao: “Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio da nema nikoga u gradu tko ga može pobjediti u tuči “na ruke”. Mora biti da on živi u Conanovom vremenu. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilda, ja vježbam u streljani.”

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
  • Avatar Nikola Perić
    Neron 14:58 10.Prosinac 2017.

    A gdje su im rodjaci iz RH?