Iako se vjeruje kako je milijun ljudi sudjelovalo u istrebljenju milijuna Židova tijekom 2. svjetskog rata, samo njih oko 20.000 proglašeno je krivima za zločine koje su počinili. Manje od 600 njih osuđeno je na tešku kaznu, kako stoji u knjizi "Reckonings: Legacies of Nazi Persecution and the Quest for Justice" povjesničarke Mary Fulbrook.
Povjesničarka se bavi istraživanjem kako je njemački pravosudni sistem kažnjavao ove zločince nakon rata. Posebno se fokusirala na relativno manji broj teških kazni koje su dobili počinitelji genocida. Fulbrook je profesorica njemačke povijesti i dekanica na Sveučilištu u Londonu i naglašava kako je "najvjerojatnije 200.000 ljudi, a moguće je da je taj broj i bliži milijunu, u jednom trenutku bio aktivno uključen u ubijanje Židova. A činovi onih koji su to omogućili bili su značajni".
U Zapadnoj Njemačkoj i Njemačkoj nakon ujedinjenja između 1946. i 2005. godine podignute su optužbe protiv 140.000 pojedinaca, a samo njih 6656 osuđeno je za nacističke zločine. "Većina tih kazni, nešto manje od pet tisuća, bile su relativno blage, sa kaznom zatvora do dvije godine", napisala je Fulbrook.
"Od tih počinitelja koji su završili na njemačkom sudu prije kraja 20. stoljeća, samo ih je 164 osuđeno kao počinitelji ubojstava, a u većini slučajeva to su bile osude za neke manje zločine", nastavlja.
"To baš nije impresivna brojka, ako se sjetimo tisuće civila koji su sudjelovali u mašineriji masovnih ubojstava više od šest milijuna ljudi u Holokaustu", naglašava.
Broj osuđenih, kako objašnjava, puno je manji od broja ljudi koji su npr. bili zaposlenici koncentracionog logara u Auschwitzu. Na istoku zemlje situacija je bila nešto bolja, pa je zabilježeno 12.890 presuda od 1945. do ujedinjenja 1989. godine. No opet u većini tih presuda, njih 7372, osuđeni su na kaznu zatvora manju od tri godine, piše The Times of Israel.
Diljem Njemačke 567 pojedinaca osuđeno je na smrt ili na doživotnu kaznu zatvora zbog tih strašnih zločina koje su počinili. Smatra kako krivnja leži na "pravosudnom sustavu, političkoj i društvenoj praksi koje se nisu bavile nacističkim zločinima počinjenima pod sponzorstvom države".
Posebno zato što je, kako napominje, pravosudni sustav zapadne Njemačke bio prepuno bivših nacista. Sudovi su tako često prihvaćali njihova objašnjenja i opravdavanja kako su "samo izvršavali naredbe" i prihvaćali su njihove tvrdnje kako su im htjeli olakšati smrt kao olakšavajući okolnost.
"Možda to nije bila njihova namjera, no zapadnonjemački zakon oprostio je poslušnost smrtonosnom režimu i osudio samo one koji su prekršili nacističke granice ubojstava", tvrdi Fulbrook.
Povjesničarka priznaje kako je njemački središnji ured za istragu nacističkih zločina, koji je osnovan 1958. godine i aktivan do danas "bio aktivan tijekom desetljeća, pa čak i uz limitirane mogućnosti istraživanja, u prikupljanju dokaza i provođenju istraživanja". Ono otkriveno u ovom istraživanju predstavlja samo manji dio onoga što se dogodilo za vrijeme nacističke vladavine u Europi, i onoga što se prikazalo na sudu, što je samo vrh velike sante leda", napisala je.
Posljednjih godina pojačani su napori da se takve zločince, one koji su još živi, pronađe i osudi za njihove zločine.
"Nove generacije na kraju prošlog i na početku ovog stoljeća pokušale su se iskupiti za grijehe prošlih generacija i s novom energijom pokušavaju privesti sudu svakog nacista", kaže povjesničarka.
Upravo ovog mjeseca započelo je suđenje 94-godišnjem Johannu Rehbogenu, osuđenom za suučesništvo u ubojstvu za zločine počinjene tijekom godina kada je radio kao čuvar u koncentracijskom kampu Stutthof. No uz tako maleni broj onih koji su ostali za osudu, Fulbrook naglašava kako se "kontinuirana nejednakost" u njemačkom kažnjavanju ratnih zločina "može samo prepoznati, ali više se ne može ispraviti".
