Life
6250 prikaza

Kako je planirano istrebljenje hrvatskih Židova

Auschwitz
1/3
Wikipedia
Solveg Ruth Sasson bila je djevojčica kad su u Zagrebu počeli progoni Židova, kojih se prisjeća u filmu ‘Ostati čovjek’

Solveg Ruth Sasson bila je tek vesela djevojčica kad su u Zagrebu počele ratne strahote i progon Židova, kojih se prisjeća u filmu 'Ostati čovjek'. U istom filmu mučna sjećanja na te dane oživljava i dr. Boris Bauer, danas vitalni 97-godišnjak. Odmah po dolasku ustaša na vlast, kao Židov, dr. Bauer je morao napustiti studij agronomije u Zagrebu i vratiti se u rodni Đurđevac.

Film "Ostati čovjek" premijerno je prikazan na 11. Festivalu tolerancije - JFF Zagreb, a potom i na HRT-u na Dan sjećanja na žrtve holokausta - Jom Hašoa. Film je intimna ispovijest dvoje ljudi kojima je, zato što su Židovi, oduzeto baš sve što je činilo njihov dotadašnji život.

Vojna parada u NDH | Author: Public Domain Public Domain
"Jako je teško suočiti se s vlastitim sjećanjima, ponovno sve to proživjeti, oživiti potisnute osjećaje. Iako i drugi dijele slične sudbine, ovo su samo njihovi životi, njihove emocije. Stoga sam nastojala i slikom podcrtati emocionalni doživljaj glavnih junaka. Koristila sam asocijativni pristup, uklopivši u priču i kadrove prirode i okruženja", kaže Ljiljana Mandić, redateljica filma rađenog u produkciji HRT-a.

Dr. Boris Bauer rođen je u bogatoj obitelji đurđevačkih Židova. Otac mu je bio vrlo poduzetan, imao je pogon s mlinom, proizvodio je i električnu energiju te postavio javnu rasvjetu u Đurđevac, a uspio je uzgojiti i vinograd ondje gdje se to činilo uzaludnim - u đurđevačkim Peskima. Kad je stasao za studij, Boris je otišao u Zagreb i upisao agronomiju. No početkom rata se morao vratiti u Đurđevac te je počeo učiti električarski zanat.

"Otac je imao mnogo znanaca i prijatelja koji su k njemu dolazili u lov, a mama je pripremala ručkove i večere. I Slavko Kvaternik bio je očev znanac i on nas je, vjerojatno, neko vrijeme štitio. Otac je mislio da ćemo se izvući, a i većina Židova je sve to nespremno dočekala", kaže dr. Bauer.

Jedne noći došli su i po njegovu obitelj. Najprije su ih kamionom odvezli u Zagreb, a onda strpali u podrum zgrade na današnjem zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, koja je nakon rata bila studentski dom, a tijekom rata zloglasni ustaški zatvor i mučilište. Potom su prebačeni u Savsku ulicu, gdje su ustaše okupljali Židove za deportaciju. Uslijedilo je dugo putovanje u stočnom vagonu do Auschwitza.

Tek što su se za njim zatvorila golema željezna vrata s natpisom "Arbeit macht frei", Borisovu su majku odvojili, a uskoro je na drugu stranu odveden i njegov otac. Više ih nikad nije vidio. Dr. Bauer škrt je na riječima, no samo sjenka koja povremeno preleti njegovim živahnim očima i duge pauze između rečenica odaju duboku tugu i bol s kojom živi.

Ustaše na djelu Svi su ih mrzili Life Fra Sotona i najgori ustaški koljači

"Plamen iz krematorija bio je visok kao trokatnica. Pomislio sam da su mama i tata unutra. Od nas 1000 koji smo tada dopremljeni samo nas je 60 ušlo u logor, a ostali su odmah odvedeni u plinske komore", priča dr. Bauer. Trima zavezanim špenadlama umočenim u tuš tetovirali su mu broj na ruci. Od okrutnosti Auschwitza spasila ga je, kako kaže, struja. Očeva struja.

U logoru je, naime, radio kao električar, pa je tako popravljao struju i u plinskim komorama i krematorijima, najstrašnijim mjestima logora, u kojima je u groznim mukama izdahnulo više od milijun ljudi. "Bio je pokvaren lift kojim su leševe dizali iz podruma, gdje su bile plinske komore, do peći, koje su bile na višoj razini. Plinska komora je izgledala kao veliki prostor za tuširanje, ali tuševi nisu bili povezani s cijevima za vodu. Unutra je stalo i po nekoliko stotina ljudi odjednom", prisjeća se dr. Bauer, koji je prošao kroz pet logora, a kraj rata dočekao je u Buchenwaldu.

"Baš ne mogu reći da sam ponosan što sam čovjek. Čovjek ima razum i s tim razumom je napravio najljepše ljudske tvorevine, a s druge strane - čisto životinjske stvari", kaže na kraju dr. Boris Bauer. "Od samog početka rada na filmu mučila me kontradiktorna misao: ovi su ljudi u svom djetinjstvu i mladenaštvu prošli kroz najmračniji dio povijesti prošlog stoljeća, a sačuvali su ne samo tijelo nego i dušu, srce i ljudskost. Tu sam poruku izrazila i naslovom filma", kaže redateljica Ljiljana Mandić.

Solveg Ruth Sasson bila je druga kći u obitelji imućnog industrijalca Marija Sassona, zagrebačkog Židova, a majka joj je bila katolkinja njemačkog podrijetla. Vodili su ugodan i smiren život ugledne obitelji. Malena je Solveg sa starijom sestrom Ingom često s prozora njihova stana u središtu Zagreba gledala što se događa na Trgu bana Jelačića. U istom stanu njihov je otac imao urede. Djevojčice su bile voljene, bezbrižne, zaigrane; život im je izgledao kao bajka.

Djeca u ustaškom logoru u Staroj Gradiški | Author: Public Domain Public Domain
Sve do prvih pretresa u obiteljskom stanu ubrzo nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Nekoliko je puta Mario Sasson bio privođen i zatvaran. A tad bi "majka povlačila svoje veze, za tatu je tražila pomoć i od tadašnjeg nadbiskupa Stepinca. I uspijevala bi, tata se nekim čudom uvijek vraćao doma". Iz opreza, roditelji su djevojčice odveli na selo, k bakinim prijateljima, obitelji Jemić iz Zdenčine.

"Jemićevi su nas prihvatili kao svoje", prisjeća se Solveg. Svilene haljinice s čipkom i mašnama sestrice su zamijenile grubom odjećom i igrama u blatu. Na svaku dojavu da se selu približava vojska, Jemićevi su skrivali Solveg. "Tako su me jednom skrili na sjenik", priča Solveg. Ali i vojnici su, unatoč protivljenju domaćina, htjeli prespavati baš na sjeniku. Samo malo podalje od židovske djevojčice skrivene ispod sijena koja se od straha nije usuđivala ni pomaknuti ni disati.

Drugi put Jemićevi su Solveg skrili u nišu u gnojnici. "Tako sam strahovito smrdjela, smrad mi je ušao u svaku poru. Prali su me i ribali, ali dva tjedna taj smrad nije izlazio iz mene", sjeća se Solveg. Njezina oca Marija Sassona 10. svibnja 1943. godine zadnji su put odveli iz njihova zagrebačkog stana. Ovoga se puta nije vratio. Nisu pomogle ni majčine veze - Mario Sasson odveden je u Auschwitz. Nakon toga je i majka djevojčica potražila zaštitu u Gottliebovu sanatoriju, u kojemu je dočekala kraj rata.

No bila je trudna, a tek rođenu djevojčicu Srebrenku Višnju, koju su sestre zvale Gaga, donijeli su k obitelji Jemić. Tri su djevojčice Jemićevima bile prevelika opasnost, pa se najstarija sestra Inga morala preseliti k drugoj obitelji u Marof. Majka i tri kćeri ponovno su se susrele tek nakon rata. Ali bez oca.

"Prema zadnjem popisu stanovništva, prije 1941. godine i proglašenja NDH, u Zagrebu je živjelo oko 12.000 Židova. Tijekom rata na cijelom području NDH ubijeno je oko 80 posto židovske zajednice. Ustaše su Židove slali u logore, kao što su Jasenovac i Stara Gradiška, ali i u logore u Trećem Reichu te na prisilne radove u Austriju i Njemačku.

Slavko Eugen Erik Kvaternik, sin Eugena Dide Kvaternika i novinar Boris Rašeta Ekskluzivno Top News Sin Dide Kvaternika: 'Pavelić je bio zlo!'

Već 1942. godine ostalo je tek nešto malo Židova u Zagrebu, a 1943. godine je bila posljednja velika racija", kaže Jasminka Domaš, koja supotpisuje scenarij za film i autorica je knjige "Ako tebe zaboravim", koja je bila predložak za film. O razmjerima židovske tragedije u Hrvatskoj u svojoj knjizi "Holokaust u Zagrebu" piše i Ivo Goldstein.

"Na području NDH predstavnici Trećega Reicha prepustili su rješavanje 'židovskog pitanja' od travnja 1941. do kolovoza 1942. ustaškim vlastima. U ustaškim logorima i na ostalim stratištima u NDH od ukupno 39.000 Židova izgubilo je živote oko 24.000, a daljih blizu 7000 SS-ovci su uz pomoć ustaša u ljeto 1942. i proljeće 1943. otpremili u smrt u razne nacističke logore, najviše u Auschwitz. S područja NDH preživjelo je približno 8000 do 9000 Židova, najviše u područjima pod talijanskom kontrolom i u partizanima", stoji u Goldsteinovoj knjizi.

"Smatram da se Hrvatska još nije na pravi način suočila s tom bolnom i teškom temom. Jako me smetaju pokušaji revidiranja povijesnih događaja. Stvari moramo nazvati svojim imenom i mlađim generacijama tumačiti povijest ne izbjegavajući govoriti o odgovornosti. U školskim udžbenicima povijesti možete naći ovakve rečenice: 'U Hrvatskoj su osnivani logori po uzoru na Njemačku. Ljudi koji su bili suprotnih političkih stavova bili su hapšeni i odvođeni u logore'. Moram biti cinična pa upitati: Jesu li i pobijena djeca bila 'suprotnih političkih stavova'?

Ubijani su ne samo Židovi, nego i Srbi, Romi te jako puno djece. U holokaustu je ubijeno čak milijun i pol židovske djece. O onome što se događalo treba jasno i stalno govoriti jer mladi ne znaju puno o tom dijelu povijesti. Pokatkad na teološkim fakultetima predajem judaizam, pa kad studentima pokažem faksimile dokumenata iz NDH, oni su iznenađeni, npr. rasne zakone kojima se Židovima zabranjuje kretanje u određene sate, stanovanje u sjevernom dijelu grada, kupanje u Savi i slično", kaže Jasminka Domaš.

Ustaše, katolički kler i nadbiskup Alojzije Stepinac | Author: Public Domain Public Domain
Napisala je i uredila oko tisuću povijesno-dokumentarnih stranica koje se odnose na židovsku zajednicu u Hrvatskoj, a od 1995. do 1998. godine radila je za Stevena Spielberga. Slavni je redatelj nakon uspjeha filma "Schindlerova lista" osnovao Zakladu za preživjele žrtve holokausta, a Jasminka je tijekom tri godine za tu zakladu snimila 253 intervjua s osobama koje su preživjele holokaust. Svi se ti materijali čuvaju u Los Angelesu te su zaštićeni od požara, potresa i drugih oštećenja kako bi svjedočanstva ostala za budućnost kao opomena.

"Tad sam došla u dodir sa žrtvama holokausta i bila sam zadivljena da ti ljudi, nakon svega što su prošli, mogu nastaviti sa svojim životima, upisati studij, doktorirati, osnovati obitelj... Za mene su to heroji. No ne smijemo se zavaravati, čak i ako svjedoci o svojim sjećanjima govore staloženo i mirno, njihove su emocije duboke. Koji put je dovoljna jedna riječ da počnu plakati. Impresioniralo me je još nešto, nijedna od žrtava holokausta, a proživjeli su najgore strahote, nije rekla: 'Mrzim one koji su mi to učinili! Želim se osvetiti!'. Ne, jedino što su isticali bilo je to da ne žele da se to više ikome dogodi", kaže Jasminka Domaš, koja je svjedočenja preživjelih žrtava holokausta u Hrvatskoj zabilježila u trima knjigama: "Obitelj", "Glasovi sjećanja - život" i, posljednjoj, "Ako tebe zaboravim", prema kojoj je i snimljen "Ostati čovjek".

  • Zdenko4792 15:23 27.Svibanj 2017.

    "Pavelić je bio zlo" kaže sin Dide Kvaternika. Svakako, ali je Dido bio još gori, o tome vidjeti u Meštrovićevim memoarima, kad Meštrović razgovara s Pavelićem a ulazi Dido s jednim papirom...