Noviji i za Crkvu neugodni primjeri australske biskupske konferencije koja je doživjela moralni bankrot, te čileanskih biskupa koji su zbog vlastite neodgovornosti kolektivno podnijeli ostavke Papi te primjer najnovijih pedofilskih skandala u SAD-u samo su indikator da će se Katolička crkva još dugo morati baviti širokom paletom seksualnih delikata i zločinaca u vlastitim redovima.
Lišeni društvene odgovornosti i bez straha pred zakonom, seksualni predatori ogrnuti svećeničkim talarom institucionalizirali su grijeh sebi u korist, a drugima na sramotu. Iskoristili su karizmu i autoritet kako bi na najogavniji mogući način zloupotrijebili tuđu ranjivost i povjerenje. Pedofilija je jedan negativan fenomen koji zahtijeva intenzivno suočavanje sa svim slučajevima te odvažno i beskompromisno djelovanje.
Jednoj instituciji, koja sebi ponekad umišlja da predstavlja Boga na zemlji, ne priliči da u takvim situacijama reagira tek nakon što je javnost na to prisili, čemu smo mogli svjedočiti i u Hrvatskoj. U mnogim su slučajevima prve reakcije redovito bile premještanje zločinca što dalje od mjesta zločina, šutnja i ignoriranje, pa čak i diskreditiranje samih žrtava. No to se događa kada se biskupi više bave glancanjem vlastitih karijera i očuvanjem dobrog glasa, nego brigom za duševni mir povjerenih im vjernika.
Ovih je dana papa Franjo svojom izjavom "kako ga zabrinjava homoseksualnost među katoličkim svećenicima" razočarao liberalniji dio javnosti. Ljudi često zaboravljaju da Jorge Mario Bergoglio nije nekakav super-junak, nego jedan dobroćudni i pobožni 81-godišnji starac koji je uspio otvoriti vrata (i prozore) vatikanskih zidina nekim novim vjetrovima i idejama.
Liberali mu zamjeraju gore spomenute izjave i nedostatak ekspresnih rješenja, dok ga konzervativci, između ostalog, smatraju predvodnikom doktrinarnog relativizma, sociopolitičkog komunizma i eko-ideologije. No, papa Franjo je ovom izjavom nesvjesno dao vjetar u leđa jednom perfidnom narativu konzervativne crkvene desnice koja krivnju za pedofiliju pronalazi u navodno previše liberalnim zaključcima Drugog vatikanskog sabora, masonima i homoseksualcima.
Kontroverzni i konzervativni američki psihijatar Richard Fitzgibbons prvi je progurao tezu o povezanosti pedofilije i homoseksualnosti. Prema njegovim riječima, pedofili su regresivni homoseksualci koji se nisu naučili nositi s vlastitom seksualnošću. No, reducirati jednu ljudsku osobu na njene genitalije (ili sklonost prema određenim genitalijama) suprotstavlja se crkvenom nauku o dostojanstvu ljudske osobe.
U dušobrižništvu i pastoralu riječ je, prije svega, o empatiji, umijeću govora o evanđeoskoj nadi, podršci i brizi za druge. Zar u brizi za vjernike ikakvu ulogu igra činjenica je li svećenik homoseksualac ili heteroseksualac? Seksualna orijentacija jednog svećenika ne bi trebala biti predmet ičije pažnje, dokle god se on odgovorno nosi s vlastitom seksualnošću.
Sjećam se ispovijedi jednog starijeg i obiteljskog čovjeka koji mi je, navodeći listu svojih grijeha, na kraju s nevjerojatnim osjećajem srama prošaptao da je – homoseksualac. Na moje pitanje prakticira li svoju seksualnost, odgovorio mi je da osjeća sklonost, ali da ne prakticira, jer je suprug i otac više djece. Čuo je u Crkvi kako je ta sklonost velik i sramotan grijeh, što njega proganja te se osjeća nedostojnim i manje vrijednim.
Nakon kratke tišine, rekao sam mu: "Poštovani gospodine, ja sam izraziti heteroseksualac i osjećam sklonost prema ženama. Trebam li se i ja osjećati manje vrijednim? Ne trebam. Slično vrijedi i za Vas." Vjerojatno sam u ovoj ispovijedi prekršio nekoliko crkvenih pravila, ali sam definitivno pomogao jednom čovjeku da se oslobodi nepotrebna tereta kojeg je nosio desetljećima.
Bilo, kako bilo, priča o katoličkom moralu, koji se danas nalazi u ultimativnoj krizi, usmjerena je jedino tome da dokaže kako su homoseksualni čini najgori od najgorih čina te da postoji "belosvetska" zavjera (udružena s rodnom ideologijom) koja želi uništiti obitelj, te da je zato potrebno boriti se svim silama koje imamo na raspolaganju - vjerom, molitvom i referendumima. Ovdje mi je zanimljivo kako je ljudima male vjere redovito potreban nekakav neprijatelj.
On im pomaže izgraditi njihov obrambeni stav. I tako su zadnjih godina na red došli homoseksualci kao glavni neprijatelji morala.
Zločine pedofilije u crkvenim redovima potrebno je ne samo zakonski procesuirati, nego i teološki dekonstruirati i pronaći prave uzroke. Papa Franjo je u jednoj svojoj propovijedi ljetos jedan od razloga ove krize pronašao u eklatantnom klerikalizmu, kojem su vlastita taština, dobar glas i zaštita zločinaca i kriminalaca iz vlastitih redova važniji od iskorištenih žrtava. Ova birokratska i samodopadna Crkva je jedan relikt apsolutizma koji se konstantno odbija suočiti s vlastitim pogreškama i grijesima.
Dakle, jedan od uzroka pedofilije nisu homoseksualci, koje se konstantno predstavlja kao žrtvene jarce, nego klerikalizam, bahatost i zloupotreba duhovnog autoriteta. No, unatoč svim ovim negativnostima koje traže prijeko potrebne reforme i transparentnost, potrebno je čuvati se generaliziranja i ne zanemariti velik broj dobrih i kvalitetnih svećenika koji su jako ozbiljno shvatili svoj poziv.
S druge strane, otvoreno je pitanje: kako, unatoč svemu što se dogodilo, događalo i događa, ostati vjerodostojan? Ako Crkva kao institucija ne želi izgubiti i ono malo vjerodostojnosti što joj je ostalo, onda treba prestati umišljati da je "ekspert za sve". Povijest nam je pokazala da glas Crkve ne mora biti nužno i Božji glas.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
pricanje o katolickom moralu jednako je kao i pricanje o moralu hdz-ovaca (ili politicara uopce-cast rijetkim izuzecima). sto se vise o tome prica manje ga je u praksi
crkva treba plaćati porez