Bila sam tipična tinejdžerka 1960-ih kaže Marianne, koja je danas u 60-ima.
"Voljela sam modu, voljela sam glazbu, bilo je to odlično doba za odrastanje", kaže Marianne, kojoj ipak nisu sve uspomene tako idilične.
U dobi od 14 godina saznala je da je posvojena, to joj je rekla učiteljica. Kod kuće su krenule svađe i nerazumijevanje, ulovljena je kako s prijateljicama krade po dućanu, a imala je i problema s policijom. Prema tadašnjim strožim zakonima dobila je uvjetnu kaznu te je poslana u Aston Hall, ustanovu za mentalno oboljele ljude, uključujući i djecu.
Sve što je danas ostalo od tog bolničkog kompleksa u britanskom Derbyshireu je velika bijela zgrada u kojoj je živjelo bolničko osoblje, dok su zgrade za pacijente demolirane kako bi se napravilo mjesta za izgradnju novog naselja.
Prije nego je bolnica uništena grupa urbanih fotografa istraživala je lokaciju i fotografirala, a nakon postavljanja fotografija na forumu se krenuli komentari nekadašnjih pacijenata, poput Marianne. Osnovali su grupu u kojoj su počeli razgovarati o užasnim tretmanina koje su prošli, lijekovima i zlostavljanju koje ih još i danas muči.
Velik dio njih tvrdi kako se na njima eksperimentiralo po naređenju dr. Kennetha Milnera s lijekom amobarbitalom (sodium amytal poznat još kao i tzv. serum istine). Uz njega se navodno pokušavalo doegnuti davno zaključana sjećanja pacijenata.
Marianne se prisjeća kako su je odveli liječniku, skinuli do gola, dali joj bijelu halju te je morala odgavarati na beskonočno dugi niz pitanja. Zatim su joj dali injekciju lijeka uz kojeg se osjećala jako ošamućeno.
"Sjećam se da je to bilo kao da sam jako pijana", rekla je Marianne, a sličnih se iskustva prisjećaju i drugi bivši pacijenti, koje su i vezali prilikom dobivanja lijeka.
Tipična doza amobarbitola je po sačuvanim medicinskim dokumentima iznosila oko 60 miligrama. Stručnjaci vjeruju kako je dr. Milner iskušavao tzv. narkoanalizu, što je inače bila alternativna terapija za liječenje vojnika iz Drugog svjetskog rata nakon stanja velikog šoka, no naknadno se pokazalo da sama terapija izaziva tešku fizičku paralizu, traumu i depresiju, no kratkoročno je pomagalo.
Pogledajte dokumentarac Let there be light o toj terapiji na vojnicima iz 1946. :
Pionir britanske dječje psihijatrije dr. Michael Rutter izrazio je zabrinutost zbog mogućnosti takvog eksperimentiranja na djeci te ga smatra nedopustivim čak i za ono vrijeme. No, nije bio samo upitan lijek, već i stvari koje je dr. Milner radio pacijentima pod njegovim utjecajem, jer mnogi tvrde kako ih je seksualno zlostavljao. Dr. Milner je preminuo 1975. stoga je nemoguće ispitivati ga niti suditi, a budući da su pacijenti u stanju polusvijesti uzrokovanoj lijekom bili vrlo izloženi, on im je u mozak mogao usađivati razne "neželjene misli".
Tako je jedna pacijentica Sandra nakon 10 takvih terapija tvrdila kako ju je seksualno zlostavljao njezin vlastiti otac za što ga je optužila, no danas tvrdi kako zbog lijeka zaista ne zna što je istina.
Ovo su neki od komentara bivših pacijenata, a tada djece:
