Regrute su izveli na čistinu. Grupa trenera i zapovjednik koji je predvodio kamp, stali su u red skrivajući nešto iza sebe od pogleda.
"Tko je od vas ikada nekog ubio?", pitao je instruktor, a nekolicina regruta podignula je ruku. Iz grupe regruta pozvao je jednog tinejdžera. Razmaknuli su se i iz trave je izvirilo tijelo mrtvaca.
"Odreži mu udove", naredili su mu.
Regrut se smrznuo. Instruktor je pričekao nekoliko dugih sekundi, a zatim došetao do njega i hladnokrvno mu u glavu ispucao metak. Pozvali su sljedećeg. Ovaj je uzeo sablju i bez razmišljanja krenuo rezati, piše New York Times o sjećanjima plaćenog ubojice koji je radio za kartel.
"Želio sam postati psihopat, ubijati bez milosti i postati najopasniji plaćeni ubojica na svijetu. Najstrašniji sicario", govori mladić. Kao i druge regrute, i njega je na obuku poslao kartel poznat kao Guerreros Unidos. Imali su kamp u planinama. Svako jutro ustajali su rano, vježbali, trčali, trenirali gađanje u mete. Sad kad je stajao iznad mrtvog tijela, pokušao se suspregnuti da ne povraća, piše New York Times u tekstu u kojem je objavio razgovor s profesionalnim članom kartela.
Zatvorio je oči i počeo rezati naslijepo. Da preživi, morao je proći obuku. Trening će učiniti ostalo – riješiti ga straha i empatije.
"Uzeli su sve ono što je preostalo u meni i od mene učinili čudovište", rekao je sicario koji je u roku nekoliko godina postao jedan od najopasnijih ubojica u meksičkoj državi Morelos.
Do 2017., kad je jedva imao 22 godine, sudjelovao je u više od 100 ubojstava. Vlasti su potvrdile da ih je bilo gotovo dvadesetak samo u Morelosu.
Kad ga je policija uhvatila te godine, čekalo ga je 200 godina zatvora, ali umjesto da ga kazneno progone, u njemu su vidjeli priliku da zavire unutar kartela i saznaju kako funkcionira i tko su mu članovi.
Angažirali su sicaria kao svog čovjeka zu tajnim akcijama, a njemu je suradnja bila jedini način da preživi. Za istražitelje on je bio zlatni rudnik podataka kako djeluje tvornica smrti.
Naravno, meksički pravosudni sustav nije bio pripremljen za ovu vrstu 'ugovornih poslova'. Imali su samo jedan program zaštite svjedoka na federalnoj razini. U to vrijeme šef policije u Morelosu bio je Alberto Capella i htio je sustav zaštite svjedoka koji će funkcionirati kad se jednom odluči za bitku protiv organiziranog kriminala u državi. Stoga je stvorio svoju improviziranu strategiju koja jest bila na rubu dopuštenog, ali kako je rekao – ako je to jedini način za borbu protiv organiziranog kriminala, onda ga je trebalo prihvatiti.
"Morali smo pokušati nešto, nismo mogli samo sjediti skrštenih ruku", govorio je Capella.
Sicariovo putovanje od najkrvoločnijeg ubojice do državnog zaštićenog svjedoka trajalo je 17 mjeseci. U tom roku izvukli su se svi njegovi fajlovi, prošao je program, obavljeni su bezbrojni razgovori s njim i njegovom obitelji, službenicima, drugim ubojicama...
Danas u Meksiku ima više ubojstva nego ikad u posljednja dva desetljeća, otkako je država počela sakupljati statistiku. Karteli se međusobno bore za kontrolu nad teritorijima i prodajom u SAD, a protiv njih se bore meksičke oružane snage.
Nasilje je najgore otkako je počeo američki rat protiv droge. Ubojstva su tako česta i očekivana da je zemlju sve manje briga za njih, a iz godine u godinu raste i nasilje.
Dogovor Capella sa sicariom je bio jednostavan – morao je svjedočiti protiv bivših prijatelja i šefova detaljno opisujući djelovanje zloglasnog kartela. Zauzvrat – ne bi mu bilo suđeno. Nema papirologije, nema potpisa, nema ugovora. Nema zakona koji bi regulirao njegov status zaštićenog svjedoka. Samo džentlmenski dogovor.
Sicario se početkom 2019. pokazao toliko korisnim da su policajci dobili nove suradnike njih desetak iz različitih kartela i smjestili ih u malu dotrajalu zgradu tik uz lokalni zatvor.
Zajedno, njihova svjedočenja dovela su do 100 osuđujućih presuda i smanjili su broj ubojstava i otmica, iznuda i drugog kriminala. Iako je nasilje u Meksiku stalno bilo prisutno, u Morelosu ga je bilo sve manje.
U cijeloj zemlji svakodnevno se ubije stotinjak ljudi i to na jezive načine koji prelaze granice i najgore ljudske mašte. Manje od pet posto ih se riješi.
Capella je uspio ono što mnogim njegovim kolegama u drugim sredinama nije – da utvrdi i zatvori ubojice koji su upravljali krizom sustava u Meksiku. Kako to izgleda kad se ne nadzire organizirani kriminal, svijet je vidio ovog listopada kad su naoružani pripadnici Sinaloe, opsadom grada Culiacana prisilile vladu da im preda El Chapovog sina Joaquina Guzmana Loera i vrati ga u podzemlje.
Drugi kartel ubio je devet članova mormonske obitelji – među kojima su bili majka i djeca – nevini civili. Nakon toga Trump je zaprijetio da će kartele imenovati terorističkim skupinama.
Capella je bio svjestan da je njegov način obračuna s kartelima opasan, zato što se oslanjao na oslobađanje plaćenog ubojice.
"To je nešto što se malo tko usudi, ali vrijedi probati i riskirati", rekao je Capella. Ali nitko nije računao kako će sve to završiti. Naime, Capella ej poslan na drugo radno mjesto – 2.000 kilometara dalje. I program je polako počeo propadati. Bez zakonskog mandata ili službene potpore sve se oslanjalo na potporu politike, a ona je promjenjiva. Neki svjedoci napustili su program suradnje i vratili se zločinima. Najmanje jedan je već ubijen.
Sicario je ostao do ljeta, a onda je i on pobjegao u strahu da ga policija ne preda neprijateljima njegovog kartela.
Njegov brat, koji j izbjegao bande, javio se u oružane snage Meksika, ali je tamo ubijen nekoliko dana kasnije. Njegovi roditelji pronašli su bilješku koju je netko pričvrstio na njegovo tijelo - "ovo se događa drukerima".
"Tako funkcioniraju stvari u Meksiku i želim da svijet to vidi", govori sicario koji ne želi otkriti svoje ime da bi zaštitio obitelj.
Šefovi kartela gušili su se od smijeha kad su vidjeli prvi put sicaria. Kladili su se da neće moći ni pljačkati, a kamo li ubijati.
Šmrkali su drogu i gurali i njemu da vide koliko daleko može ići. Znao je da je to sve test.
Imao je 17 godina i radio je za Guerreros Unidos, kartel koji je djelovao kroz nekoliko država i krijumčario heroin u Sjedinjene Države. Odmah se istaknuo kao pametan i prirodno nasilan. Ipak nisu znali za što je sve sposoban, a nije to znao ni on, kako i sam priznaje.
Prvi test položio je kad je na ulici ubio jednog od dvojice mladića za koje su mu rekli da su pripadnici konkurentskog klana. Morao se dokazati pred svojim starijim kolegama. Hladnokrvno je izvadio nožić iz džepa i prerezao vrat onom mladiću koji je stajao bliže njemu.
Dok je krv liptala, zatomio je vlastiti užas da bi dokazao koliko je nemilosrdan.
"Blokirao sam sebe, svoje vlastite emocije i rekao sam sebi da to radi netko drugi", rekao je.
Kasnije je otkrio da su mladići bili slučajni prolaznici, potpuno nedužni i da je to bila igra njegovih šefova jer nisu očekivali da bi bio u stanju ubiti.
Kad su se uvjerili da je to sposoban, o njemu su se počele širiti glasine da je vrlo sposoban. Krenuo je na brutalni put bez povratka i postao profesionalni ubojica.
"Svidjelo mi se to. Otvorilo mi je karijeru", rekao je sicario koji je dao na desetke intervjua za novine – naravno ne otkrivajući svoj identitet. Rekao je da je odgajan u normalnoj i pristojnoj obitelji u kojoj su ga roditelji učili da pomaže drugima.
"Učili su me vrijednostima, principima", rekao je.Visok i vitak, s okruglim licem i kapuljačom, imao je sportsku figuru i kretao se lakim korakom. Jednom se nadao da će čak igrati profesionalno nogomet. Preskočio je školovanje da bi se družio s ekipom i pušio travu. Znao je s ocem otići koji put na posao, vozio se s njim u dostavnom vozilu kad je otac radio za lokalnu tvrtku koja je proizvodila flaširanu vodu. Neko je vrijeme mislio da će to raditi ali je shvatio da je to loše plaćen posao.
U međuvremenu i njegov je otac ostao bez posla i obitelj je srljala prema financijskoj propasti. Majka je radila od jutra do mraka za nekoliko dolara na dan i on je s ljutnjom počeo promatrati ponižavanje i nisku plaću dnevnog rada, dok su lokalni gangsteri zarađivali veliki novac uživajući poštovanje koje je graničilo sa strahom.
"Tada sam izabrao živjeti iz dana u dan. Postao sam kriminalac", rekao je.
Krenuo je od dna ljestvice i kretao se spiralom kartela Guerreros Unidosom - do pljačke i prodaje droga. Vođe su primijetile njegovu ambiciju. Nakon tog prvog ubojstva, vođa kartela ponudio mu je mjesto u trening kampu sicario.
Bila je to 2012. godina, a Meksiku je rat protiv droge bio u šestoj godini. Nasilje je dostiglo rekordne visine dok je vojska izlazila na ulice u borbi protiv organiziranog kriminala, a karteli su se međusobno borili za nadmoć.
Ubojstvo je postalo oblik slanja poruka, spektakl sadizma - tijela obješena s mostova, sjeckana u komade, deponirana na javnim mjestima, svaki grozni zločin, mjesto upozorenja da karteli u nasilju ne poznaju granice.
Kako je tržište droga neprestano imalo nove igrače – jedni su padali, drugi se uzdizali, sicario je vidio priliku za sebe u kampu koji je postao svojevrsna akademija.
Šest mjeseci živio je u štednji s desecima drugih ljudi u planinama južnog Meksika, rekao je, putem terora, gladi i hladnoće. Svugdje je spektar smrti.
Lovili su i ubijali suparničke članove kartela, a i njih su ubijali treneri ako bi odbili poslušnost ili ako bi oklijevali. Objesili bi ih o drvo i bili bi mete. Budući da se bojao za vlastiti život, morao je izvršavati svaku naredbu, sjekao bi i mučio prijatelje regrute, morao je raditi nezamislivo. A imao je i razlog.
"Pretvorili su me u životinju", rekao je.
Ali iza svake odluke, svakog neljudskog čina, stajala je istina kojoj nije mogao pobjeći. Odabrao je ovaj život. Bilo je to što je želio.
Za godinu dana transformirao se u vještog ubojica - testiran u bitci a nije imao još ni 20 godina. Nakon treninga u kampu, poslali su ga u Acapulco da se bori protiv članova drugih kartela za unosno tržište drogama u turističkim okruzima.
Godinu dana kasnije, vratio se, ali u sasvim drukčiji Morelos. Njegov je stari šef ubijen i pogođen, a njegov stari kartel, Guerreros Unidos, gotovo je nestao i progutao ga je svojedobni saveznik Los Rojos.
Sicario više nije imao vođu niti je morao ikome biti odan. Ali i neki njegovi stari kompanjoni promijenili su stranu. Vođa Rojosa, Santiago Mazari Hernández, poznat na ulici kao El Carrete, poslao je izaslanika da regrutira sicaria. Želio ga je u svojim redovima.
"Mogao sam im se pridružiti ili čekati da me ubiju", prisjetio se sicario.
Počeli su prodavati drogu u Jojutli, a zatim su se proširili na Tlaltizapan, Tlaquiltenango, Zacatepec, boreći se protiv drugih grupa u malim gradovima širom južnog Morelosa.
Kako se njihov posao povećavao, tako se povećao i njihov utjecaj, posebno na lokalnu upravu. Posjedovali su lokalne službenike svugdje na platnoj listi, rekao je sicario, kako bi spriječili iznenađenja poput uhićenja ili zapljena.
Proširivanje operacija značilo je čišćenje konkurencije, i to ne samo drugih kartela, već i lokalnih kriminalaca - lopova, silovatelja, maloljetnih dilera... Svatko tko je izveo policijski nadzor.
"Ali da bih nekoga ubio, morao sam imati dopuštenje", objasnio je. "Zašto želim ubiti tu osobu? Ne zato što ih jednostavno ne volim. Tako se ne radi. "
Slijedio je neki kodeks. Nije regrutirao djecu i nije ubijao djecu i žene, radnike, zaposlene ljude... Ali nažalost, događalo se da ubija i žene i mlade, nedužne ljude i djecu. Posao je uvijek bio na prvom mjestu.
New York Times potvrdio je mnoge od svojih ubojstava vlastima i pokušao je stupiti u kontakt s obiteljima žrtava, no svi su ga odbili - plašili su se odmazde.
Od svih ljudi koje je sicario ubio u svojoj petogodišnjoj karijeri samo ga je nekoliko smrti progonilo. Jedna posebno.
"Šefovi su me poslali da eliminiram skupinu lokalnih otmičara, a kad sam ih pronašao, s njima je bio jedan nedužni student. Htio sam ga poštedjeti, ali je šef rekao da svi, uključujući i svjedoke, moraju biti mrtvi. Sjećam se njegovih uplašenih očiju i kako me molio da ga ne ubijem."
Dok je dječak molio za svoj život, sicario je rekao da je skrenuo pogled i rekao mu da mu je žao prije nego što mu je prerezao grlo.
"Taj student me još uvijek progoni", rekao je plačući. „Vidim njegovo lice, dijete me moli za život. Nikad mu neću zaboraviti oči. Bio je jedini koji me tako gledao. "
Ponekad je u mraku sicariova majka tiho kleknula pokraj njegovog kreveta šapćući mu nad njim dok je spavao. Znala je da on radi za kartele, iako nije znala kako točno. Molitva je bila sve što joj je ostalo.
"Prestani s tim. Ne može me spasiti tvoj Bog", rekao joj je jedne večeri.
Krajem 2016. postao je potpuno hladnokrvan, ubijao je mehaničkom ravnodušnošću, pa mu čak više ni vlastiti život nije bio važan.
Unaprijeđen je što mu je donijelo više novca, ali i više zavisti od drugih. Još je radio za El Carrete koji je upravljao kartelom Los Rojos, ali je postao paranoičan. Ne bez razloga. Što se dublje spuštao u podzemlje, shvaćao je da je rivalstvo među vođama sve veće. Podjele su bile sve veće, prijatelji bi izdavali prijatelje, šefovi šefove.
Trebao je početi ubijati članove vlastitog tima i to u ime šefova koji su se borili za prevlast.
U svibnju 2017. policija je privela jednog njegovog partnera u pritvor. Da bi izbjegli zatvor, obećao im je sicaria.
Taj ga je nazvao 15. svibnja zbog, kako je rekao 'posla'. Vani je bio dan, što je bilo neobično za njihov biznis, ali bila je 'hitna situacija'.
Sreli su se u skloništu, kad je sastanak završio, sicario i prijatelj krenuli su svatko prema svom motoru, a onda je dojurila policija iz svih smjerova i za manje od minutu bilo je gotovo.
Proklinjao je sam sebe na putu do stanice. Godinama je živio od sumnji u sve i svakoga a pao je tako naivno.
Dok je sjedio s lisicama na rukama, policajci su na njegovom mobitelu gledali snimku kako ubija. Imali su dokaz u rukama. Policija je nazvala njegovu majku koja nije mogla vjerovati. Znala je da joj je sin kriminalac, ali ne da je i okorjeli ubojica. Natjerali su ju da gleda video saslušanja kad je njezin sin sve priznao.
Imao je sreću da je došao u ruke Capella kojeg su, dok je 2007. radio u Tijuani, prozvali Rambo zbog uspješne borbe protiv kartela.
Sicario se tek u zatvoru morao suočiti sam sa sobom i svojim djelima. Bilo je noći kad je čuo razne zvukove, glasove, kad bi cijele noći plakao. Pozvali su mu svećenika i njemu je istovario bujicu svojih ispovjedi, a onda se sicario prihvatio Biblije istim žarom kojim se prihvatio nasilja, što je gotovo klišej u svijetu bandi i kartela.
Novu je svrhu pronašao u zatočeništvu, svjedočeći protiv velikih igrača kartela i policija je morala primijetiti velike promjene u ponašanju, pa imaju razloga vjerovati u to da sicario više ne želi starim putem.
Do listopada 2018. policija je proširila program na desetak svjedoka koji surađuju.
"Znam da je puštanje na slobodu i vraćanje u društvo prilično riskantno. Radije bih bio ovdje još deset godina", rekao je, no kako je vrijeme prolazilo, male pogodnosti koje su svjedoci imali u zatvorima, poput udobnih kreveta, čistih prostorija, mikrovalki i tostera, do ljeta 2019. je polako nestajalo i sve se počelo mijenjati.
Program je bio u nepovoljnom položaju – gomilalo se prljavo posuđe, voda je bila posvuda po podu, toalete su im prestali čistiti, ni svjetla nisu funkcionirala.
"Sve se bliži kraju", rekao je jednog dana. "Samo pogledajte oko sebe. Svijet se okreće naglavačke", rekao je sicario. U zgradi su ostali samo on i još jedan svjedok a povremeno su dolazili njegovi prijatelji kako bi pušili travu i slušali glazbu u mraku. Koristio ih je za prenošenje poruka ljudima izvana, uključujući i dilere droge.
Policija je odustala od programa. Većina službenika bila je sretna kad je sicario odlučio otići. No, vratio se na ulicu i počeo raditi no što zna – dilati marihuanu kroz lanac koji je stvorio dok je još bio unutra.
"Shvatio sam koliko ljudi sam opet povukao u svoju propast", rekao je sicario. "Vodio sam svoje prijatelje prema Bibliji i sada ih opet tjeram da prodaju drogu."
Njegov povratak bio je neizbježan. Policija ga je iskoristila za svoje ciljeve i prepustila ga da se opet snalazi.
Ali u međuvremenu postao je drugačiji, počeo se brinuti o svojoj obitelji, djeci...
Njegov je brat bio nevin, obitelj je inzistirala. Nikad se nije povezao s organiziranim kriminalom, po naredbi sicaria. Završio je srednju školu, živio kod kuće sa roditeljima, upisao se u meksičke oružane snage i trebao je uskoro izaći, rekla je njegova majka.
I je znao da ne zaslužuje slobodu. "Pravda za mene", rekao je ponekad, "bila bi smrt." Ali njegov je brat bio drugačiji.
"Udarali su me tamo gdje najviše boli", rekao je Plačući nedugo nakon ubojstva. "Ono što sam najviše volio na svijetu, uzeli su od mene."
Ipak, inzistirao je da se neće osvećivati. Ništa se zbog toga ne bi promijenilo. Njegov bi brat i dalje bio mrtav. Ubojstva bi se nastavila, čak i eskalirala, usisavajući ostatak njegove obitelji, u takvom beskonačnom ciklusu u kojem je i sam Meksiko zarobljen. Ubojstvo je bilo neizbježno, rekao je. Njegovo sudjelovanje nije moralo biti.
"To se nikada neće završiti, bez obzira što radim. Ali jednostavno više neću biti dio toga", rekao je.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site
tko god da je ovo prevodio kao da je imao moždani udar tijekom toga