"Osim što je inzistirao da mu pronađem izdavača za Titovu autobiografiju koju mu pomaže pisati – a mislim da je time samo želio ugrabiti slavu – govorio je da Jugoslavija sada naginje prema britanskom tipu socijalizma. Kazao je da su Đilas i Kardelj vrlo impresionirani putom u Ameriku. Rooseveltove reforme bile su vrlo socijalističke", istaknuo je. Velika je to promjena od Dedijera i stavova iz 1946. "Servirali" su mu i Koču Popovića, baš kako je htio.
Doduše, Popović, đak sa Sorbone, jako se uvrijedio kad mu je Sulzberger rekao kako je čuo da je ovaj prije rata bio dadaistički pjesnik. "Nisam bio, bio sam nadrealist", odvratio mu je oštro prije negoli je optužio Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku, dunavske države i Hitlerove saveznice, a sada satelite SSSR-a da krše uvjete mirovnog sporazuma u Parizu iz 1946. te gomilaju vojne snage. Uvečer trećeg dana nakon razgovora s Titom Sulzbergeru je zazvonio telefon.
"A, vi ste taj koji piše da Tito ubija Srbe američkim puškama" te mu okrenuo leđa, na što se Tito nasmijao, potapšao Sulzbergera po ramenu i kazao da ne obraća pozornost na Đilasa, dok je druga bila vezana na intervju 1939. s Vladkom Mačekom, a u kojem čelnik HSS-a govori da nema vjere u izbore i najavljuje da će odbiti slati poslanike u sljedeći saziv parlamenta.
Namjerava se boriti za potpunu autonomiju, rekao je, ali i natuknuo da će "ako Francuzi i Englezi izgube interes, upasti u njemačku orbitu". Čim je Sulzberger telefonom javio tekst, na vratima se pojavio čovjek koji mu je rekao da je njegova viza ukinuta te ga prepratio do željezničke postaje u Zagreb i smjestio ga na vlak za Rijeku, "najbliži grad u Italiji". Tamo je danima obilazio jugoslavenski konzulat da bi mu se, nakon nekog vremena, ispričali i rekli da je "grešku napravio neki nadobudan službenik".
Intervjua s Vladimirom Mačekom – kako ga je zvao – prisjetio se i kad ga je sreo 22. srpnja 1945. u Parizu gdje je ovaj čekao britansku vizu. "Titova vlast pokušava uvesti kompletnu komunističku diktaturu. HSS je državni neprijatelj broj jedan. Da nisam otišao, vjerojatno bi me uhitili partizani. Za četiri godine vidio sam kako partizani spuštaju željeznu zavjesu na Jugoslaviju da nitko ne bi vidio što se događa", tada mu je rekao Maček. Sulzberger je godinama kasnije ustvrdio da je Maček prvi upotrijebio termin "željezna zavjesa" u vezi s istočnom Europom.
"Tekst sam objavio u srpnju 1946., a Churchill je taj termin popularizirao od 1946.", primjećuje Sulzberger. "Željezna zavjesa malo se razmaknula – barem ona oko zatvora u Lepoglavi – kad je tamo stigao ujutro 10. studenoga. O Lepoglavi – zatvoru u kojem su bili zatočeni pripadnici svih režima u ovoj nestabilnoj regiji – i danas Jugoslavijom kolaju priče o strašnim mučenjima koja nakon oslobađanja zemlje tamo provode partizani", piše Sulzberger.
Stepinac je bio zatočen u sobi veličine 2,7 sa 4,2 metra. Prozor je imao rešetke, ali ne tako da sprečavaju ulazak danje svjetlosti. Soba je bila topla. Namještaj jednostavan: krevet s plahtom, jastučnicom i dekom, stol i stolac, pisaći stol na kojem su, među ostalim, stajali lavor, vrč i limena termosica. Pod je bio od drva. Na kukama na zidu visjela je odjeća i ručnik, piše novinar.
Bio je sunčan dan i nakon blještavog sunca trebalo je nekoliko trenutaka da mu se oči priviknu na zatvoren prostor te je ugledao muškarca "blijeda, ali zdrava izgleda. Tanka smeđa kosa i izraz lica otkriva čovjeka velike unutrašnje strasti. Ustao je i gledao, u rukama još držeći knjigu, naočale za čitanje odložio je na stolu. Tad mi je palo na pamet da nema pojma tko sam i da posjet nije najavljen".
Zanimljivo – Sulzberger je ranije tog jutra stigao u Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske gdje nitko – pa ni ministar – nije bio upućen u to da će im doći američki novinar koji je od Tita dobio dozvolu da ode do Stepinca. Uz jezičnu barijeru, i novinarovo natucanje "srpsko-hrvatskog", ministar mu je dodijelio vodiča – mlađahnog Antona Sobotinčića, odjevenog u dugi smeđi kožnati kaput koji – piše novinar – svi povezuju s Udbom, organizacijom čije se ime izgovara "sotto voce" i koja tjera strah u kosti.
Slična se situacija ponovila u Lepoglavi – upravitelj zatvora Josip Špiranec, veteran rata i nesumnjivo udbaš – nije imao pojma o posjetu. Tek kad mu je Sobotinčić rekao da je nalog od Tita te da ionako nemaju što skrivati, zatvorski se upravitelj opustio i odveo novinara do ćelije na prvom katu zgrade objasnivši da "imaju tisuću zatvorenika, ali samo jednog posebnog – Stepinca". Dok ih je Stepinac promatrao, Sulzberger se predstavio.
"Rekao sam prelatu tko sam, kako sam se tamo našao te da bih želio prenijeti svijetu poruku ako je ima, potpuno uzimajući u obzir okolnosti u kojima se intervju vodi kao i nadbiskupove želje. Želio sam prenijeti svijetu kako se osjeća, fizički i psihički. Razgovarali smo na francuskom, jeziku koji nitko u sobi nije razumio. Nadbiskup se ispričao za pogreške, kazavši da mu bolje idu i talijanski i njemački. No bez obzira, dobro je govorio. Monsinjor, kazao sam, možete li mi reći kakvog ste zdravlja?
Odgovorio je, još stojeći: ‘Dobro se osjećam. Nisam bolestan. Nisam nimalo smršavio otkako sam prije četiri godine došao ovdje’. Onda sam ga pitao kako provodi vrijeme. Kazao je da mnogo sati posvećuje molitvi, kontemplaciji i da trenutačno radi na životima svetaca. Proučava crkvenu povijest. Pokazao mi je na čemu je radio: bio je to latinski tom o franjevcima irskog prelata Waddinga", piše Sulzberger u tekstu.
Luke Wadding, irski svećenik s kraja 16. i početka 17. stoljeća, možda je najpoznatiji po tome što je njegovom inicijativom i zalaganjem Dan svetoga Patrika postao crkveni blagdan, no njegova uloga u crkvi daleko nadmašuje taj čin. Povjesničar, bavio se intenzivno poviješću franjevaca, a u Vatikanu, gdje je proveo desetljeća, iznimno je zagovarao irske. Bio je gorljiv zagovornik katolika za vrijeme Irskog konfederacijskog rata 1642. – 1649., sukoba koji je počeo kao protest domaćih katolika protiv engleskih i škotskih kolonizatora i njihovih pristaša. Wadding je postavio na noge samostan i školu Svetog Izidora, koja je postala sjedište irskih interesa.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Tito je uvijek nastojao pomoči Hrvatima koji su se našli na optuženičkoj klupi po političkoj liniji.. Tako je isto spasio i Tuđmana kao i još neke..