Potpuno sam ravnodušan prema Titovoj ponudi da me oslobodi. Nije na Titu da odlučuje o mojoj sudbini. To može samo Sveti Otac. Katolička crkva nije niti će ikada biti rob države. Te su riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca odjeknule 13. studenoga 1950. s naslovne stranice američkog lista New York Times, koje je pronašao Večernji list. Veliki intervju s nadbiskupom, u to vrijeme zatočenim u Lepoglavi, pročitali su milijuni i milijuni Amerikanaca, jer su intervju prenijele sve veće američke i strane novine.
Autor teksta Cyrus Sulzberger II. prenio je nadbiskupu Titovu ponudu da ga oslobodi, a Stepinčevo "ne" Josipu Brozu s naslovnice najutjecajnijih američkih dnevnih novina zazvonilo je svuda po svijetu i označilo ne samo udarac Titovu nastojanju da se umili zapadnim snagama u osjetljivom vremenu nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, nego je imalo i programatsku funkciju odbijanja Katoličke crkve da se svrsta uz pobjednike II. svjetskog rata te intencije da zadrži odvojenost od svjetovne vlasti.
Sulzberger, pripadnik dinastije koja, uz kraće prekide, u svojim rukama drži New York Times od 1896., u to je vrijeme bio glavni inozemni dopisnik stacioniran u Parizu. U svojim memoarima Dugi niz svijeća daje kontekst svojih tekstova, pa tako i ovoga sa Stepincem, i ispisuje fascinantne događaje prije, za vrijeme i poslije II. svjetskog rata. Sulzbergeru su sva vrata bila otvorena, dijelom zbog toga što je bio novinar uglednog američkog lista, dijelom zbog toga što je pripadao dinastiji Sulzberger, ali i dijelom zbog toga što je, po vlastitu priznanju, za američku vladu prenosio poruke političarima u Europi, a posebno u istočnoj.
Tako je i zeleno svjetlo za susret s nadbiskupom Stepincem dobio od Tita. Maršala, kako ga naziva u svojim tekstovima, susretao je manje-više redovito sve otkako ga je upoznao 1945. u Moskvi, na zabavi u jugoslavenskom veleposlanstvu. Tita opisuje kao "debeljuškasta čovjeka srednje visine, plavih očiju, prilično zgodnog i pomalo nalik Hermannu Göringu". Tito je, piše, bio vrlo ljubazan – u detalje mu je opisao svoj život i istaknuo da mu je to bio drugi posjet Moskvi – prije je bio samo nakratko 1944.
Druge činjenice iz Titove biografije podudarale su se i kasnije, osim jedne. Sulzberger piše da je puno kasnije, 16. travnja 1959., časopis Komunist objavio Titove memoare u kojima je, u čudu, pročitao kako Tito kaže da je u Moskvu prvi put došao 1937. kad mu je Kominterna naložila da preuzme jugoslavenske poslove. Od Josipa Broza zatražio je da mu dopusti da vidi nadbiskupa Stepinca dok ga je intervjuirao u srpskim Užicama 6. studenoga 1950.
"Maršal Tito bio je odjeven u sivu vojnu odoru i bez epoleta. Izgledao je zdrav i u formi – nije djelovao zabrinut zbog političkog rata s Kominternom, ekonomske blokade i teške situacije s hranom zbog suše", piše Sulzberger. Poslužili su im kavu, makedonske cigarete i šljivovicu. Po sobi su tumarala dva psa – Tigar, njemački ovčar kojeg je uzeo Nijemcima, i jedan ptičar. Pokraj radnog stola stajala je bista Lenjina. Staljinove nije bilo, primjećuje.
Prevodio je službeni prevoditelj, ali bilo je očito da je Titovo znanje engleskog sada prilično. Razgovor je trajao sat i pol. Tito mu je kazao da je Jugoslavija za nacionalnu obranu spremna kupiti oružje od zapadnih sila. SSSR je dobio opremu od Velike Britanije, uključujući mlazne avione i stratešku sirovinu, kazao je. Ako dođe u pitanje sigurnost zemlje, kupit ćemo materijal od koga možemo iako trenutačno ne traju pregovori o toj temi.
Unatoč propagandi iz Moskve, Jugoslavija ne smatra da je Marshallov plan katastrofa za Europu. Naprotiv, uvelike je pomogao nekim državama, poput Italije i Francuske, sažeo je Sulzberger teme razgovora.
"Rekao je da će osloboditi nadbiskupa Alojzija Stepinca, trenutačno zatočenog kao ratnog zločinca, ako je to u interesu međunarodnih odnosa i ako to ne izazove nemire unutar jugoslavenske populacije. Nadbiskupa Stepinca možda pošalje u samostan, ali mu u Jugoslaviji neće biti dozvoljeno služiti kao prelat", piše Sulzberger u memoarima. Potom je zamolio Broza dvije usluge.
"Prvo, želio sam vidjeti Koču Popovića, načelnika Generalštaba. Zašto? Da od njega čujem o situaciji na jugoslavenskim granicama. To će biti lako, ali ne bih li radije sjeo i razgovarao s Ivanom Gošnjakom? Ne, rekao sam, u Americi bolje zvuči načelnik Generalštaba. Bilo kako, pa oba generala imaju iste informacije. O.K., rekao je Tito.
Bio sam iznimno zadovoljan – naš (američki, op. a.) vojni ataše nije do sada sreo nikoga višeg od ranga pukovnika. Druga usluga: želio sam vidjeti Stepinca. Tito je odvratio kako je on dobro. Želio sam se sam uvjeriti. U SAD-u žive milijuni katolika i sve ih iznimno zanima sudbina nadbiskupa, rekao sam. Tito je ovaj zahtjev prihvatio prilično oklijevajući. Kratko je razmislio, zatim koračao lijevo-desno, s kamenim izrazom u plavim očima. 'Čut ćete od mene. Na ovaj ili onaj način', rekao je. Rukovali smo se i otišli", prisjetio se Sulzberger.
Operacija udovoljavanja Amerikancima započela je. Ako novinar na kraju razgovora s Titom nije bio siguran što očekivati, sumnje su mu uskoro bile rasplinute. Tog i sljedećeg dana vodio je "vrlo prijateljske razgovore" s nizom dužnosnika, pa i s onima koji su ga do tada držali na distanci – svi su mu odjednom bili na raspolaganju.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Tito je uvijek nastojao pomoči Hrvatima koji su se našli na optuženičkoj klupi po političkoj liniji.. Tako je isto spasio i Tuđmana kao i još neke..