Life
42179 prikaza

Ikona partizana: Trebao je naslijediti Tita

Nastavak sa stranice: 1

Kasno te noći dali smo dvojici hrvatskih pilota i njihovom radio-telegrafisti kratka uputstva primljena iz Barija u pogledu kursa kojim treba usmjeriti avion ka Brindisiju i vrijeme našeg leta. Da bismo sveli na minimum opasnost da budemo iznenađeni još na zemlji, na Glamočkom polju, posadi su dane upute da poleti iz svog maskiranog skrovišta blizu Livna na poletno-sletnu stazu pred samo svitanje u subotu 27. novembra. Imali smo namjeru putovati kamionom jedan sat ranije i pričekati avion u niskom letu dođe do nas na stazi za polijetanje, gdje je bila postavljena zaštitna pratnja, dok su na okolnim brdima bili raspoređeni izviđači. Pilotu je naređeno da ne gasi motore, da bismo uzletjeli odmah nakon slijetanja.

Naša grupa okupila se u samu zoru na sredini polja. Naredio sam Walteru Wroughtonu da ostane pored svoje radio-stanice, u našoj kućici u Glamoču, i da pošalje poruku odmah nakon polijetanja. Poletno-sletna staza predstavljala je ravnu crtu pokrivenu travom, koju smo raščistili prema specifikaciji, ali budući da nismo imali nikakvo sredstvo za označavanje njene granice, stajao sam malo sa strane od ostalih da bih pokazao pilotu gdje avion treba dodirnuti zemlju. On je tako nisko doletio da sam morao leći potrbuške da me ne bi zgazio, a onda sam potrčao da se pridružim grupi. Išli smo brzim koracima ka "Dornieru", čiji su motori, prema našim uputama, radili i dalje punom snagom. U posljednjoj sekundi, gonjen nekim nagonom, pogledao sam preko ramena i spazio dva predmeta slična malim nogometnim loptama kako odskaču na nekoliko koraka i jedan mali njemački avion koji se obrušavao ravno na nas. Kad sam se bacio na zemlju, odjeknula je eksplozija i komadi su letjeli na sve strane. Jedina opasnost o kojoj smo mislili nije nas mimoišla. Bombarder "Heinkel" uhvatio nas je nezaštićene na otvorenom prostoru. Razbježali smo se širom po polegloj travi, u bijegu od zrakoplova koji je letio u sve užim krugovima na nekoliko metara iznad naših glava i lovio svakog pojedinačno, dok smo mi uzaludno tražili zaklon na velikom bilijarskom stolu Glamočkog polja.

Češka vila Češka vila Style Titova vila postaje hotel - traži se sto milijuna kuna

"Dornier" se zapalio poslije drugog niskog naleta bombardera. Streljivo iz njegovih mitraljeza eksplodiralo je i letjelo na sve strane. Jedan britanski časnik nosio je kožuh od ovčje kože. U sjećanju mi je ostala jasna slika kako juri blizu mene dok smo bježali od zapaljenog "Dorniera" tražeći neki zaklon, koji nismo mogli pronaći. Svi su trčali u kratkim skokovima i padali na zemlju dok je "Heinkel" brzo i nisko prelijetao polje gađajući svakog posebno. Potrošivši streljivo, avion je iščezao preko brda.

Našao sam se u jednom plitkom udubljenju na rubu polja sa tri Jugoslavena. Ostali smo priljubljeni uz zemlju dok je njemački avion letio tamo-amo iznad naših glava, pokušavajući nas pogoditi. Pilot je uspio raniti jednog od Jugoslavena. Drugi, časnik za vezu stožera korpusa u Livnu, ležao je na leđima i hladnokrvno fotografirao prizor. Kad sam ustao, nije bilo nikog na vidiku, nije se čuo nikakav zvuk osim zvuka motora pogođenog aviona, koji je povećao brzinu kad je vatra stigla do upravljača. Za kratak trenutak ugledao sam užasan prizor: prazan avion kretao se polako i ravno prema nama. Poslije nekoliko sekundi otpao mu je rep i krhotine su se sručile u oblaku dima i plamena.

Prva mi je pomisao bila da nađem Robina Whetherleya, britanskog oficira, koga sam, u svojoj glavi, vidio kako trči pored mene. Zvao sam ga, ali nije bilo odgovora. Nisam otkrio nikog osim onih s kojima sam bio u slabom zaklonu. Ostatak naše grupe kao da je iščezao. Koračao sam sasvim polako i sam prema avionu, sjetivši se iznenada da sam svoju torbu za spise, u kojoj su se nalazili povjerljivi dokumenti, ispustio u trenutku kada su eksplodirale prve dvije bombe. Oko smrskanog "Dorniera" ležala su mrtva tijela. Svi su izginuli. Među mrtvima bio je i Robin Whetherley, koji se nije nikad ni pomaknuo. Njegovo trčanje bilo je priviđenje u mojoj glavi. Takvi slučajevi nisu rijetki u ratu. Stajao sam pored njega kada je uslijedio napad, dok se s druge strane od mene nalazio Velebit, koji je, kao i ja, ostao nepovrijeđen.

Draža Mihailović sa četnicima Strogo povjerljivo Life Tajni dokumenti: Kako su zaratili četnici i partizani

Preživjeli su se prikupili, jedva vukući noge. Među poginulima koji su ležali oko aviona bili su šef jugoslavenske delegacije Lola Ribar, naš inženjerijski časnik Donald Knight i većina naše jugoslavenske pratnje. Miloje Milojević je bio lakše ranjen, po sedmi put. Osjećali smo se nemoćni i očajni. Nitko nije progovorio ni riječi.

Čuvši pucnjavu, Walter Wroughton trčao je kilometar i pol od Glamoča da bi saznao što se dogodilo. Uz pomoć mjesnog odreda koji je tamo bio smješten pokupili smo tijela i odnijeli ih, bez riječi, natrag u selo. Torba za spise koju sam držao u rukama u trenutku napada bila je sva izrešetana šrapnelima bombi. Oba pilota uspjela su se osloboditi iz svojih sjedišta kada je "Dornier" bio pogođen, ali radio-telegrafista, koji se u tom trenutku našao na vrhu uskih čeličnih ljestvi pričvršćenih uz avion, bačen je, obezglavljen, na zemlju.

Po povratku u našu bazu u Glamoču poslao sam osobnu poruku Maclean u Italiju:

"27. studeni. Deakin za Fitza. Avion napadnut od strane "Heinkela" pred samo uzlijetanje. Whetherley, Knight, Ribar odmah poginuli od bombe. Miloje ranjen. Letjelica uništena. Vraćam se u Jajce. Uskoro izvještaj s detaljima."

To poslijepodne sahranili smo mrtve na seoskom groblju uz jednostavnu vojničku ceremoniju. Grupa preživjelih otputovala je kamionom u stožer korpusa u Livnu, gdje se nalazio major John Henniker, privremeno odvojen od Macleanove misije. Njegovo veliko suosjećanje zbog šoka koji smo doživjeli uslijed ove nesreće bilo mi je od neprocjenjive pomoći. Sljedećeg jutra nastavili smo put u Jajce.

Koča Popović Obljetnica Life General je*ač: Kennedyju i CIA-i bio cool, Titu tako, tako

Smrt Lole Ribara bila je za Jugoslavene velika tragedija. Kao organizator pokreta studenata tijekom predratnih godina, on je predstavljao simbol omladine narodnooslobodilačkog pokreta, a kao bliski osobni Titov suradnik bio je predodređen za visoku dužnost u budućoj upravi nove države koja se sada stvarala. Njegovo tijelo nije sahranjeno s ostalima u Glamoču, već je bilo prebačeno natrag u Jajce radi ukazivanja počasti. Britanci nisu bili pozvani na pogreb. Određeni članovi jugoslavenskog Vrhovnog štaba uputili su nam ogorčen protest, optužujući Britance da su loše rukovali operacijom i da nisu osigurali lovačku pratnju iz Italije - plan koji nikada nije bio predložen, jer smo se nalazili na krajnjoj granici radijusa letenja. Bio sam previše bezvoljan da bih se upuštao u raspravu, ali sam zamolio neposredan razgovor s Titom da bih ga obavijestio o pojedinostima tragedije.

Prilikom konačnog planiranja operacije, koju nam je Lola Ribar osobno sugerirao s tako vatrenom rječitošću, ja sam, upravo kad sam tražio uputstva iz Italije, zahtijevao od njega da zatraži hitno ovlaštenje od Tita da nastavimo s našim pothvatom. Postojala je jedna telefonska linija koja je radila između Livna i Jajca. Ribar mi je dao takvo obećanje. Oni članovi jugoslavenskog štaba koji su svaljivali svu krivicu za neuspjeh pothvata isključivo na Britance također su nagovještavali da Tito nije bio unaprijed obaviješten. Ostalo je na meni da poričem riječi pokojnika, a na Titu da prihvati ili odbaci moje tumačenje događaja. On nije oklijevao: potvrdio je da ga je Ribar unaprijed obavijestio i stavio to odmah do znanja svojoj okolini. Neprijateljsko gunđanje protiv nas prestalo je, a mi smo ostali s ožiljcima neuspjeha.

Smrt Lole Ribara nisu žalili samo njegovi jugoslavenski i britanski drugovi. U toku posljednje dvije godine dugih marševa i žestokih sukoba Lola se rijetko rastajao od svoga konja. Životinja je uvijek pokazivala neobične znake neraspoloženja ako bi i za trenutak bila odvojena od svoga gospodara. Sada je konj postao razdražljiv, tako da mu se nitko nije smio približiti. Predosjećanje nestanka gospodara dovodilo ga je do bjesnila. Nekoliko dana kasnije životinja se bacila u smrt, skočivši u jedan duboki klanac.

Dok sam podnosio izvještaj Titu o glamočkoj nesreći, predao sam mu izjavu sućuti od generala Maitlanda Wilsona povodom smrti Lole Ribara i drugih članova jugoslavenske grupe. U ovoj poruci glavni britanski zapovjednik Sredozemlja izrazio je također nadu da bi moglo doći do "vrlo skorog sastanka" između Titovih predstavnika i njega. Tito me je zamolio da pošaljem odgovor, koji je on izdiktirao jednom tajniku:

"Žrtve koje su pale na zaravni Glamoča simboliziraju naše bratstvo po oružju. Možda će njihova žrtva doprinijeti još tješnjem jedinstvu između nas u našoj daljoj borbi."

  • Stranica 2/2
  • Perun 11:15 29.Studeni 2018.

    Slava svim palim borcima!!! Hej Slaveni...

  • BESTpartizan 23:14 27.Studeni 2018.

    nitko nije mogao smijeniti tita