Također, 95 posto žena tijekom posjeta unosi drogu. Policija ne pregledava njihove intimne dijelove niti ih šalju na rendgen. Zna se da one unose drogu, a droga je iznimno skupa. Je ne mogu dobiti ništa ako netko nije određenoj ženi u Europi preko Western Uniona uplatio na račun. Obično su ti koji primaju posjete imućniji pa imaju i telefone. Pa se u razgovoru, preko šifri, obavijesti da je taj i taj uplatio toliko i toliko. Kad je posjeta gotova, svatko dobije ono što je uplatio.
Nije se radilo samo o drogi. Nekad si se zaželio neke hrane, treba ti plahta ili jastuk, tenisice... To sve žene unose u zatvor. Osuđenik koji ima posjete od toga živi cijelo vrijeme u zatvoru. Uvijek jede najfinije stvari s ulice. Ne kažem da lijepo živi, ali sigurno nema problema kao onaj koji nema ništa ili gotovo ništa", kaže sugovornik dodajući kako je sva, ili gotova sva, policija u zatvoru korumpirana.
"Vrlo lako je doći do gotovo bilo čega. Policajac zna da imaš telefon u ćeliji. On ti ga je donesao, ali jednom na mjesec je generalni pretres - to se zove generalni blic. Od ćelije do ćelije. Onaj koji posjeduje mobitel ga ne čuva, nego ima nekoga tko ga čuva za njega i taj netko za to uzima novce. Kad dođe policija i nađe telefon, a on se ništa posebno ne skriva, taj čovjek se javi i kaže: 'To je moj telefon, ja sam odgovoran'. Ide u samicu na mjesec dana, a nakon toga ide u drugi paviljon i to je to.
Taj policajac, a to se već zna, od osuđenikove žene će za dan, dva na ulici dobiti novac na određeni račun te će za dan, dva ponovno donijeti mobitel. Telefon ti treba jer se iz zatvora rade enormni poslovi. Žene su, recimo to tako, nosioci poslova. Kolumbijac ima ženu, Peruanac, Srbin, Crnogorac, Pargvajac također. Amerikanac, Šveđanin...
Znači, ako deset ćelija ima posjete u paviljonu, a žena, primjerice, zna već druge četiri koje su isto u posjetu, nakon što izađu iz zatvora, ono što su se tijekom subote i nedjelje njihovi muževi dogovorili kažu određenoj osobi i posao ide dalje. Iz vikenda u vikend. Ako bilo što u zatvoru radiš, to radiš s Kolumbijcem ili Srbinom i Crnogorcem koji imaju velike novce. Nakon što se sklope poslovi, u zatvor stižu poruke. 'Madrid je primio', 'Otišlo je za Frankfurt' ili u pismu iz Milana piše 'Stiže'", prisjetio se bivši 'gost' zatvora u brazilskoj džungli.
U zatvoru je izuzetno važan bio 'sektor'. Tako su se nazivala četiri čovjeka koja su čistila zatvor i dijelila hranu. Oni su biti ti koji, dok u sat vremena dijele hranu, iz ćelije u ćeliju prenesu drogu, prenesu informaciju... Oni su malo bolje živjeli jer su imali prve informacije, dobivali su bolju hranu, pa i komad mesa nakon posjeta.
"Čak 77 mjeseci jeo sam grah i rižu svaki dan. Za doručak je bila kava, i to ekstremno loša iako je Brazil poznat po vrhunskoj kavi. Riža i grah su bili dva puta na dan. Na to je išao ili omlet, koji nikad nisam pojeo, ili jaje na oko, koje nikad nisam pojeo. Subotom popodne je dolazio pileći batak ili zabatak, a u nedjelju prženi komadići govedine. To je bilo u redu dok je bilo prženo, ali kad ti daju kuhanu jetricu te njome zaliju i grah i rižu, ne možeš niša jesti koliko to smrdi i koliko je to odvratno.
Brazil je zemlja voća, a mi smo voća bili željni. U zatvor je stizalo voće i bilo je na popisu, ali ga je direktor zabranio jer se od njega radila rakija. Paragvajci i Peruanci su majstori za pravljenje rakije u zatvoru. Generalni žargon u zatvoru za osuđenike je 'ladrao' - lopov. I za ubojice, dilere, sve. Nevjerojatne male destilerije se naprave i rakija je vrlo brzo gotova - u subotu i nedjelju. Preko noći se od, primjerice, banane i naranče napravi vrhunska kanšasa.
Primjerice, deset žena ima pravo na posjet u subotu. One mogu unijeti rezano voće, jabuke i kruške, u plastičnoj posudi da se vidi što se u njima nalazi, pa se toga znalo skupiti za jedne ili dvoje tačke. Nitko to nije jeo. Znalo se u koju ćeliju to ide i to se odmah pretvaralo u rakiju. Mislim, rakija je bila užasna, ali čovjeka veseli. Igrao se i nogomet. Imali smo i turnire, a neki bogati ljudi imali su i svoje momčadi. Tamo je bilo izuzetno talentiranih nogometaša.
Svake subote i nedjelje mogao se organizirati turnir. Igralo se po pravilima četiri plus golman. Bila je i kladionica. Murja je to dopustila. Samo pobjeda, poraz, neriješeno, i to samo brazilsko prvenstvo. Kladionica je išla od vrata do vrata u cigarete. To su bili improvozirani listići. Svaki ima svoju kopiju, broj ćelije te ime i prezime onoga koji se kladio. Priznavalo se od šest na više pogodaka, a znalo se skupiti i po nekoliko stotina kutija cigareta", prisjetio se. Tijekom boravka u zatvoru bivši diler preživio je i pobunu i pokušaj bijega.
"Dvojica su umrla od posljedica ranjavanja gumenim mecima, a jedan od srčanog udara. Kad je bila pobuna, sva vrata i sve ćelije su se srušile. Kao što sam rekao, u zatvoru je PCC gospodar života i smrti. Ako si ti zapalio crack, neće te oni odmah ubiti, ali će te polomiti. Postoje pravila i tko ih krši ne prolazi dobro. Primjerice, ako ti murjak nešto priča, okreneš glavu. Tebi ne zapovijeda policija, PCC je komandant svega. Kad je počela pobuna, znalo se koja će ćelija započeti rušenje.
U njoj su bila dva 'brata' PCC-a. Jedan iz Perua, a drugi je bio Španjolac. Naime, u tu kriminalnu organizaciju, najveću u Brazilu, mogu biti primljeni i ljudi izvan Brazila, pa i naši ljudi koji tamo žive ili su se dokazali određenim kriminalnim dijelima. Pod zakletvom mogu biti primljeni u bratstvo te dobiju neku ulogu u zatvoru u kojem borave. Dakle, jedna ćelija je počela lupati i razbijati te je na nju automatski krenulo mnogo čuvara.
Pokupili su neke štitove i krenuli otvoriti ćeliju jer je u njoj već nešto gorjelo. U takvim situacijama otvaraju ćeliju jer neće dopustiti da 12-ak zatvorenika izgori, no kad su pala jedna vrata, shvatili su da će pasti i druga pa su napustili paviljon i polako počeli napuštati zatvor. Naravno, zvali su GIR (grupo paraintervencio rapida) - specijalce. A mi smo divljali... Srušili smo sva vrata. Trebalo je doći do trećeg zida. Prvo smo trebali izaći iz paviljona kako bismo se spojili s drugim paviljonom.
Pa su otvoreni treći i četvrti paviljon, a u međuvremenu je spaljena kuhinja. Ostale su samo ambulanta i knjižnica jer je tako naredila komanda PCC-a. Zapovijed je bila njih ne dirati, a sve ostalo uništiti i rušiti prema izlazu. Rušili smo sve do zadnjeg zida. Došli smo na jedno veliko dvorište gdje se grupirala velika količina civilnih automobila i zatvorskih kamiona. Ostao nam je još samo jedan zid, no kad smo došli do njega, već su pristigli specijalci koji su bili stacionirani u mjestu 30-ak kilometara udaljenom od zatvora.
Počeli su pucati s vanjskih zidova prema zatvoru i sve nas vratili unutra. Mi smo se zabarikadirali svaki u svoj paviljon. Nastavilo se pijanstvo, ludovanje, dernek... Bili smo na jedan trenutak slobodni. No plan nije uspio. On je rađen radi određenih ljudi, koji su već sve imali spremno, pa i auto izvan zidina. Platili su ljudima iz ćelije koja je počela pobunu. Plan je bio da oni izađu, a tko uspije pobjeći, neka pobjegne. No nije uspjelo. Vratili su nas nazad. Trajalo je do navečer. Odjednom smo čuli razglas.
Naredili su nam da svi moramo biti goli, klečeći u ćelijama s rukama na potiljku. Ušli su specijalci sa psima bez brnjica i počeli tući sve redom. Kako u svakom zatvoru imaš cinkaroše, odmah su znali tko je to organizirao. Pokupili su dvadesetak ljudi koje su smatrali najodgovornijima i odveli ih pod 'tvrdi ključ'. Tamo su bili sto dana pod torturom. Neki su završili u težim zatvorima, ali danas dok razgovaramo, svi su na slobodi.
Pobuna je bila dobro organizirana, ali je murja bila brža - rekao je naš sugovornik koji zubara nije vidio šest i pol godina jer nije imao novca za njega. - U zatvoru postoji zubarska ordinacija, ali samo za one koji to mogu platiti. Određeni ljudi u zatvoru su bili veliki bossovi. Svi vole biti prijatelji s Kolumbijcem, još ako je veliki trafikant i dolazi iz Medelina ili Calija. Kokain više ne mora biti iz Kolumbije, može biti iz Perua ili Bolivije. Samo što Kolumbijanac ima završni pečat - 'riblju ljusku'.
Tako, naime, izgleda kocka kokaina kad je droga izvana potpuno iskristalizirana. Kako god ga lomiš, stalno blješti - poput dijamanta. Kad se kocka gleda odozgo, doslovno izgleda kao riblja ljuska koja se slaže sloj po sloj. Peruanac to nema, i Bolivijac to nema, ali je njihov proizvod potpuno iste kvalitete kao i onaj iz Kolumbije, no u Peruu i Boliviji je jeftiniji. Ja sam ga iz Perua nosio za Brazil i iz Brazila za Europu", kaže bivši diler kokaina.
"Organizacije koje se bave krijumčarenjem kokaina danas najviše traže mornare. Argentina, Čile, Peru – svi imaju luke. Brazil ih ima nekoliko. Najpoznatija je Santos, pa Rio de Janiero u koji dolazi hrpa kruzera. E sad, ti kruzeri se jednom moraju vratiti u Europu i, vjeruj mi, velika je vjerojatnost da na tom kruzeru ima velika količina nečega. Sve zavisi od mornara - jesi li ga uspješno vrbovao ili mu dao dobru cijenu. Recimo, dok sam ja dolje ležao (2007. – 2014.), za kilogram kokaina plaćalo se 5000 dolara.
Znači, uneseš 10 kilograma na brod, tvojih je 50.000 dolara. S tim da, pošto ni mornari nisu budale, neki se dogovore da budu plaćeni dijelom u kešu, a dijelom u robi. Naime, u Brazilu se kilogram prečistog kokaina može nabaviti za 2500 do 2800 dolara, u Peruu za 2200, u Boliviji od 2200 do 2500 dolara, i to perfektne robe, a u Europi se prodaje po 32.000 do 35.000 eura, s tim da ta kila radi kilu i pol.
Kad sam prvi put prošao s robom, imao sam pravo da od svakog kilograma uzmem 100 grama i više sam zaradio od tog čistog kokaina, nego što sam dobio love za krijumčarenje", otvoreno nam je rekao o motivima ulaska u posao s dilanjem droge. Pojasnio je i zašto se ruši zatvor.
"Za nas Europljane to bi izgledalo kao da se zatvor ruši zbog neke banalne stvari. Recimo, neki si murjaci u zatvoru dopuste da pretresu ženu. To je tamo neprihvatljivo. I sami osuđenici, kad žena dolazi u posjet u paviljon, ne smiju zuriti u njih. Što manje pogleda, to bolje. Na to se jako, jako pazi. Tu te 'braća' prate. Da vide jesi li podignuo pogled da vidiš kako izgleda, što nosi u torbama... Kad ona dođe u paviljon, mi koji smo tamo bili godinama znali smo čija je to žena i u koju ćeliju ide. Automatski si se okrenuo i gledao u zid ili neku točku dok je nije dočekao njezin muž i doveo do svoje ćelije."
Znači, zatvorenik se požali dežurnom 'bratu' PCC-a, a brat se kaže irmao. Kaže mu da je imao posjet u toj i toj smjeni te da mu je suprugu policajac pretresao po intimnim dijelovima. Iz PCC-a pitaju samo je li to istina. Nema tu laži, tko laže, ode mu glava. U zatvoru te u stvari važu po jeziku, a ne po veličini i mišićima. Držiš li svoju riječ, balansiraš li u zatvoru s crnima, bijelima, žutima, Urugvajcima, Paragvajcima... To je proces tijekom kojeg svatko svakoga pozorno gleda.
I kad komando kaže, momentalno zatvor na pod. Ne možeš se praviti da nisi čuo zapovijed. Možda je i onaj koji se žalio zažalio zbog toga, ali ako se to desilo, a desilo se, zatvor se mora srušiti. Pobuna je bila zbog toga jer dogovor nije ispoštovan te da vide da nema zajebancije s osuđenicima - pojasnio nam je naš sugovornik koji se danas zakonito bori za svoje mjesto pod suncem."
"Nisam imao većih problema. Bio sam gladan, bio sam željan svega. Nevjerojatno, ali bio sam željan mahuna i napiti se bunarske vode. Željan si kuće. Imaš doma dijete, obitelj. Željan si domovine, a 12.000 kilometara si od nje. Kako sam živio, tako sam završio. Sretan sam da sam živ, a nešto sam i naučio. Danas govorim španjolski, portugalski i engleski."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
ima dosta "translate" grešaka pa mi nije baš jasno da li je taj "hrvat" samo ubačen u tekst