Hrvatska javnost u pravilu niti danas ne zna da su se prvi studentski protesti i pobune u ovoj zemlji dogodili prije čak 60 godina. Svima je uglavnom poznat studentski pokret iz 1968., svi razumljivo znaju za Praško proljeće, za studentske vođe iz 1971., za tradiciju atenskog Politehničkog fakulteta i mnoge druge studentske pobune.
Ali, pobuna nekoliko tisuća zagrebačkih studenata iz 1959. godine, to u kolektivnoj svijesti Hrvatske odavno više ne postoji.
Bio je to prvi javni prosvjed studenata nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu, a lako moguće i u cijeloj Jugoslaviji. Unatoč tome, 50. obljetnice nitko se nije sjetio niti povodom pobune studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu prije deset godina. Nitko se 60. obljetnice nije sjetio niti ove godine.
Obljetnica studentske pobune bila je 11. svibnja. Jedan od rijetkih, možda i jedini medij, koji se u novije doba prisjetio tog događaja, bio je Večernji list koji je 2009. došao do tada 70-godišnjeg umirovljena agronoma Ljube Turčinova. Turčinov se u razgovoru s ponosom prisjećao da se kao student, a bilo mu je tada samo 20 godina, predano bavio sportom i još je stigao studirati sve u rokovima.
Nekoć se mlade nije moglo vući za nos
Polako je u razgovoru došao do onoga što je prethodilo masovnom protestu. Nešto ranije je osnovan Studentski centar, koji je zamijenio nekoliko postojećih menza. Nije sam po sebi Studentski centar bilo ono što je bilo problematično. Negdje drugdje je nastao problem.
"Danas je korupcija puno izraženija, ali bilo je takvih stvari i onda. Iako je u Studentskom centru sve bilo novo, hrana je bila loša i od početka je s njom bilo nepravilnosti", pričao je Turčinov.
Bila je stvar u tome da hrana nije morala biti loša, da je država redovito slala dovoljno novca, nego su određeni ljudi u SC-u izvlačili korist iz toga, zbog čega su studenti imali lošiju prehranu nego što su je imali u starim studentskim menzama. Na nešto u SC-u ipak nisu računali, studentima je na kraju spontano prekipjelo ispred SC-a. Našli su se na okupu i naprosto im je puknuo film.
"Bilo nas je između tri i četiri tisuće. Dogovorili smo se da se podijelimo u dvije skupine, tako da se jedna uputi prema Saboru, a druga prema CK SK", prisjećao se Turčinov.
Za 1959. godinu takvo što teško je i zamisliti koliko je moralo biti nečuveno, da se nekoliko tisuća gnjevnih studenata zakotrlja ulicama prema mjestima u kojima se nalazi središnja politička vlast SR Hrvatske. Samo, nisu odmakli daleko, a policija je već primijetila što se događa.
Dok se studentska kolona približila raskrižju Frankopanske i Ilice, sa svih su se strana začule sirene. U masu se zaletjelo nekoliko policijskih automobila, a Turčinov se spasio bijegom u haustor. Skrivao se tamo dovoljno dugo, koliko god je trebalo dok se na ulici nije sve smirilo.
Generacija koja je SKH provela i kroz 1990.
"Kad sam izišao, vidio sam prizor koji ću pamtiti do kraja života; puna ulica cipela koje su nosile studentice", kazao je tadašnji buntovnik.
Rekao je da mu je kolega iz Splita poslije javio čak i o pogibiji jedne od njihovih kolegica. A, zanimljivo, u svemu tome sudjelovao je i njegov tadašnji cimer Anđelko Runjić, koji će puno godina poslije postati posljednji predsjednik Sabora SR Hrvatske. Ispalo je da je tri desetljeća nakon što je s kolegama jurišao na taj Sabor kako bi se borili za standard koji im je pripadao, on tamo postao prvi među jednakim političarima.
Runjića je povijest upamtila i kao jednog od onih visokih članova SKH koji su razumjeli vrijeme u kojem su živjeli. On je bio taj koji je 27. srpnja 1989. primio predstavnike političke opozicije u Hrvatskoj u nastanku i bio je među onima u SKH koji su se borili i izborili i za prve višestranačke izbore u SR Hrvatskoj.
S pozicije na kojoj je tada bio, Runjić je 30. svibnja 1990. predao zakonodavnu vlast HDZ-u kao stranci koja je na izborima pobijedila. Što se tiče studentske pobune iz 1959., kao i tolike druge koji su sudjelovali u tome, lako je zamisliti da su i Runjića ispitivali gdje je tada bio i što je radio.
Ljubu Turčinova nisu ispitivali. Milicija ga naprosto nije uspjela spaziti zbog onog bijega u haustor. No, njime se zato naknadno pozabavila Udba, jer je njenim službenicima nešto ipak bilo sumnjivo. Turčinov je pričao da su studenti za koje se pokazalo da su bili u povorci, znali izgubiti i po jednu godinu studija. Njemu se to, rekao je, nije dogodilo.
Hrabro je i nepokolebljivo tri dana uporno i na kraju uvjerljivo lagao da on tada tamo nije bio. Pri kraju razgovora iz 2009. rekao je i to da su neki od onih koji su tada bili dio represivna aparata, nakon demokratskih promjena iz 1990. postali istaknuti u novoj državi. U vrijeme razgovora za Večernji list imao je već 70 godina, ali i još uvijek svjež slobodarski duh.
Isticao je da je apsolutno na strani današnjih studenata, tako i u vezi pobune na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Je li potpisao njihovu peticiju? Pa, naravno da jest! Rekao je tada i to da mu je posebno zanimljiv i da je oduševljen onim mladim lingvistom Matom Kapovićem.
Do tih prosvjeda na Filozofskom, otvorio je tada dušu, bio je neopisivo razočaran pasivnošću mladih, da je čak mislio da će njegova generacija, danas umirovljenici, biti oni koji će umjesto njih opet morati na ulice.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
tad su imali besplatno školstvo