Deseci aktera krvavog rata koji su u svom okruženju kao pripadnici gangova bili žigosani kao okorjeli kriminalci, skončali su u krvi. Ginulo se zbog frajerisanja, cure, šamara, zalaska u krivi kafić ili nečeg posve bezazlenog poput naručivanja pjesme u narodnjačkom klubu koja se nekome nije dopala.
- Sujeta je gangovskom svijetu najopasnija i ona nema cijenu. Najopasniju su “petokolonaši” kako smo ih zvali. To su oni koji su radili o glavama i jednih i drugih drukanjem malo jednima malo drugima. Većina ljudi je izginula samo zbog sujete i taštine. Ginulo se samo jer je onaj drugi bio veći frajer, imao je bolje ribe, napravio je pare ili je vozio bjesniji auto. Ma šta glumi on, pitala se druga strana ili njegovi protivnici kada bi ga spazili u unikatnoj limuzini? Samim tim da se bespotrebno frajeriše ili da zađe na teritorij druge strane ,što se apsolutno nije smjelo, odluka je već bila donesena - zbrisati ga. Dobro se znalo koji su kafići naši, a koji njihovi. Meta je često odabirana i po principu važnosti koju netko zauzima u gangu. Ukoliko je druga strana osjetila da je netko blizak i važan njihovom vođi, da je njegova desna ruka, već je bio dovoljan razlog da ga se “makne”. Miču te i oni iz tvog okruženja koji imaju muda da te napadnu – prisjeća se 1990-ih godina jedan od žestokih momaka zagrebačkog asfalta.
Svima je bilo dosta drame, strepnje, ubijanja i pogreba. Pomirenje je donijelo mir i dana su obećanja da više niko nikoga ne dira. - U noći pomirenja, brate, više nije bilo ni Zlatka ni Vjeke ni dvadesetak ljudi iz njihova okruženja. I što smo svi mi imali od toga? Ništa. Mrzili smo se iz dna duše i gledali preko nišan,a a da se nismo niti poznavali. Smrću Zlatka i Vjeke novi vođe gangova s obje strane su ojačali. Zaštitarska firma s jedne strane radi unosne i legalne poslove dok su pojedinci s druge strane također stasali u ugledne poslovne ljude koji ulažu u legalne poslove. Svi su zaradili na kamatama u početku Domovinskog rata pa i kasnije za uličnog rata podzemlja. Poslije su to uložili, postali “uglednici” društva i eto, nema više potrebe da se nekoga ubija. Pomirenje je došlo kao jedno veliko olakšanje.
Došao je Schengen i prije nego smo ušli u Europsku uniju. Nema više kvartovskih granica i sloboda kretanja je bila zajamčena za sve. Tih 1990-ih godina nije bilo klasične granice poput nekog zida, ali brate moj, znalo se u koje lokale ideš ti, a u koje idem ja, i to je granica. Jednostavno da ne može jednostavnije. Onaj tko je zalutao u krivi kafić, zalutao je zauvijek. To ti je kao istočni ili zapadni Mostar ili Pale i Sarajevo, gdje oni s jedne strane ne idu na onu drugu. Mir i pomirenje u Zagrebu su svi potajno priželjkivali u podsvijesti. Rat košta. Gangovski rat i potajna želja za pomirenjem sličila je na svađu dečka i cure, pomirili bi se a ponos im ne da. Svatko od njih je čekao prvi korak popuštanja onog drugog. Tako i gangovi, pomirili bi se, ali su ožiljci bili preveliki. Bilo je previše svježih grobova. Nakon pomirenja nije bilo ništa, tek neke sporadične čarke, ništa veliko i ništa ozbiljno. Zavladao je mir. Svima je u interesu bilo, a i ostalo je - da bude mir. Svi su zaradili lovu i svatko je bio željan mira i slobode. Likvidacije su stale dogovorno jer je svima bilo dosta krvi, suza i pogreba. Nitko nije znao tko je slijedeći. Nakon sastanka pomirenja nasljednika ubijenih Bagarića i Sliška u jednom zagrebačkom lokalu bila je to na neki način amnestija za sve. Svima je tada laknulo. To je kvaka današnjeg mira na zagrebačkim ulicama, izuzimajući nove slučajeve likvidacija za koje mislim da nemaju veze sa starim gangovima i da je to potpis nekih novih klinaca - pojašnjavao je naš sugovornik u proljeće 2012. godine. Dodaje kako je zagrebačko podzemlje imalo snagu onog u zemljama okruženja.
- Hrvatski, srpski, bosanski ili crnogorski gangovi, ma sve ti je to isto. Nema toga da su Zemunci bili zloglasniji od nas ili mi od njih. Kada netko nekoga ubije, čovjek je mrtav i to je cilj. Da li će tog mrtvog netko poslije sjeći i kasapiti na komade od toga nema ništa. Cvetka Simića su u Zagrebu sasjekli njegovi iz Srbije samo zbog nekakve poruke drugima na što su sve spremni. Po meni je u njegovom slučaju kriva murija koja je uopće dozvolila da se Simić nastani i mirno živi u Zagrebu. Da je tako netko naš otišao u Beograd kao što je on došao u Zagreb, još istog dana srpski murjaci bi mu prišli i rekli: “Burazeru, gubi se”, ili bi ga vrbovali da radi za njih. To da se kriminalci iz drugih država šuljaju tu među nama u Hrvatskoj i po Zagrebu to nije dobro – priča naš sugovornik.
No, svi mafijaši, ma otkuda dolazili, osim bavljenja kriminalom imaju i jednu zajedničku crtu, nema cinkanja policiji.
- Kod svih je ostala stara osobina, nema cinkanja muriji. Evo, sada da netko pljačka neku banku, ma nema šanse da se progovori. Taj momak nikome od nas ne radi nikakvo zlo i tu nema drukanja. Zašto bi ja drukao pljačkaša koji mi nije ništa učinio? Svatko radi samo svoj “posao”. Ako on pljačka banku to je njegov posao, pa što ja imam s tim? Sjetim se svoje mladosti i svega što sam i sam radio i zato nema drukanja. Samo ne diraj mene i moju familiju i radi što hoćeš – slikovit je naš sugovornik.
- Kriminalci iz 1990-ih godina i ovi današnji uveliko se razlikuju ne samo po vrsti i načinu “posla” već i po izgledu. U narodu je poznata izreka da svako vrijeme nosi svoje breme, tako je bilo i među nama. Gangster od prije dvadeset godina je bio obrijane glave, obučen u crnu kožnu jaknu s debelim lancima oko vrata. Utoka za pasom je bila obavezna. Pa moraš imati barem pištolj. On ti je najbolji saveznik. To je bilo ratno vrijeme a i moda je bila takva, j....i ga. Danas je sramota da bi se netko tako nosio. Crna jakna i obrijana glava bili su simbol pripadnosti nekome. Imidž je bio bitan, bitniji od imati i nemati – govori nekadašnji pripadnik krim miljea.
Šefovi mafijaških skupina imali su istančaniji modni ukus. Zlatko Bagarić bio je odjeven u elegantna i skupa odijela. I u noći kada je ubijen, vidljivo je s fotografija, bio je u crnom skupocjenom odijelu. Na ruci je imao Rolex, koji je često znao na svojoj ruci nositi i Vjeko Sliško, njegov konkurent. Svi pripadnici podzemlja oduvijek su bili slabi na skupocjene automobile. Početkom 1990-ih na Audije, BMW-ove i Mercedese. Kasnije Porschee, BMW X 5-ice itd. Iz niza do sada održanih suđenja vidljivo je da i da su često imali kafiće, lokale, butike, ili neke druge tvrtke. Često oni ne bi bili upisani kao njihovi vlasnici. To su radili iz dva razloga. Kako bi prikrili odakle im novac za život na visokoj nozi te kako bi oprali novac zarađen prljavim poslovima. Osim Versacea nosili su i Armani. Većina ih je pažnju posvećivala i svom izgledu. Boravak u teretani postao je gotovo pravilom, a i saune su kod njih postale “in”.
