Life
1387 prikaza

Hollywood je gradio lažni tunel za bijeg iz Istočnog Berlina

Berlinski zid
Reuters
Htjeli su ekskluzivne snimke bijega očajnih ljudi u bijegu iz DDR-a, no nekima na Zapadu to nije odgovaralo

Američki novinar i pisac Greg Mitchell otkrio je u svojoj novoj knjizi „Tuneli“ kaos koje je u Berlinu vladao 1962. kada su američke medijske kompanije BCS i NBC kopale prolaze iz Zapadnog prema Istočnom Berlinu, protivljenje Bijele kuće, čak i suludi obrat osobne priče jedne bjegunke koja se ubrzo vratila u Istočni Berlin. Berlinski zid komunistička vlast DDR-a podigla je u kolovozu 1961., presjekavši grad popola. Rijekom, kanalizacijom, zrakom, verući se preko zida Berlinci su bježali na zapad kako bi se pridružili obiteljima i voljenima, nerijetko i naprosto kako bi pobjegli iz dijela grada u kojem su ostali zatočeni.

Berlinski zid | Author: Reuters Reuters
Film „Tunel 28MGM je snimio tako što je nedaleko od pravog zida izgradio dio lažnog, za potrebe snimanja, plus i lažni tunel. Graničari DDR-a pokušavali su sve kako bi ih omeli pri snimanju. Zasljepljivali su ih reflektorima, čak su im prijetili puškama. No, redatelj Robert Siodmak uspio dovršiti, lansirao je pritom starletu Christine Kaufmann, tad tek 17-godišnjakinju, a sve izgrađeno postalo je turistička atrakcija. Film ipak nije doživio nikakav poseban uspjeh, kritičari su ga pokopali kao takvog da se „bavi trivijalnostima, umjesto pravim vrijednostima vezanima uz bijeg“.

Istodobno se u berlinskom podzemlju odvijala prava medijska drama, čudnija i luđa od svake fikcije. CBS i NBC, svaki sa svoje strane, uočili su komercijalni potencijal priče u kojoj bi financirali gradnju tunela u zamjenu da imaju ekskluzivno pravo snimati iz prve ruke trenutke bijega ljudi iz Istočnog u Zapadni Berlin. John Kennedy i njegova administracija u Bijeloj kući tome su se jako protivili, čak su uspjeli privoljeti CBS da odustane od prikazivanja snimljenog. Kako je Mitchell otkrio, Kennedy nije htio riskirati apsolutno ništa čime bi riskirao isprovocirati SSSR. „Zid je bolji nego rat“, navodno je tvrdio, kao i: „Nas Istočni Berlin doista ne zanima.“

NBC je unatoč svemu tome platio 50.000 tadašnjih njemačkih maraka, oko 150.000 današnjih dolara, kojima je financirao skupinu berlinskih studenata sa zapada kako bi iskopali tunel, kupili svu potrebnu opremu, navodno i kako bi organizatorima ostalo nešto i povrh toga. Studentima nije bilo lako. Imali su problema s poplavom, stalnim curenjima, da bi naposljetku uspjeli. 29 ljudi, među njima i djeca, uspjeli su u rujnu 1962. njime pobjeći u slobodu. Kako je tunel imao problema s vodom, vrlo brzo, nekih 11 dana poslije, urušio se i njime više nitko nije pobjegao. Taj slučaj je zapravo bio predložak za snimanje igranog filma MGM-a, samo što se kompanija uoči premijere 22. listopada 1962. malo zaigrala.

Nešto malo ranije izvjesna Angelika Ligma, navodno vrlo lijepa i fotogenična studentica, uspjela je pobjeći iz Istoka u bunkeru ispod stražnjeg sjedala automobila. Oni koji su joj organizirali bijeg, navodi Mitchell, nagovorili su je da nipošto nikome ne otkriva način bijega, posebno ne taj automobil, kako bi se njime moglo bježati i dalje. Ona se toga pridržavala i svoj bijeg nije otkrila čak ni službenicima CIA-e i njemačkim obavještajcima koji su nužno sa svakim bjeguncem imali dužnost obaviti informativni razgovor. Umjesto toga rekla je da je pobjegla u drugom valu bjegunaca kroz tunel, do kojega zapravo nikad nije ni došlo.

Poštanska marka iz DDR-a 27 godina poslije Life Razlike između ljudi sa zapada i onih koji su živjeli u komunizmu

Tako se dogodilo da je broj od 29 bjegunaca narastao na lažnih 59, a MGM ju je posljedično odlučio iskoristiti u promociji svog filma kao jednu od onih koji su se tim putem spasili. MGM joj je sredio vizu, za koju su inače trebali mjeseci, u samo nekoliko dana. Vođe u Zapadnom Berlinu smatrali su da će im film koristiti kako bi Bijela kuća još revnije pomagala opstanak zapadnog dijela grada u okruženju totalitarnog režima. No, deklasificirana depeša američke misije iz Zapadnog Berlina, do koje je došao Mitchell, pokazuje da je voditelj ureda u Berlinu Allen Lightner uoči premijere upozorio državnog tajnika SAD-a Deana Ruska da treba upozoriti MGM da to ne čini na takav način „koji bi naškodio našim interesima u Berlinu“.

Na kraju je sve prošlo bez problema. Ali, samo jednu godinu poslije, Sigma je odlučila vratiti se u Istočni Berlin. Prateći dokumente zloglasne tajne policije DDR-a Stasi, Mitchell je pronašao da su je potom stali ispitivati i da je ona, vjerojatno kako bi izbjegla tko zna kakve sve neugodnosti, pristala biti Stasijev doušnik pod kodnim imenom „Gerda“, te da je to radila sve do 1971.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.